NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Marija Katalinić (Slavonski Brod, 1988.) apsolventica je kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
BIT ĆE MRTVIH
“Bit će mrtvih! Ponesite noževe, sjekire, štapove, kamenje! 'Ajmo, 'ajmo, moramo se mobilizirati! Ne smiju nas poraziti!”
Tako je glasio početak najave utakmice za nogometnu seosku ligu. Problem je bio u ocu golmana koji je odlučio doslovno uliti strah u kosti protivničkim igračima od kojih su mu neki i rodbina, no u krizno se vrijeme i vlastita krv ne poznaje. Dakle, prvo je kupio kosilicu kako bi se uvjerio da je trava pravilno odrezana. Pokoji krtičnjak nije razgrnuo, nego je na strateškim mjestima napravio dodatne rupe da protivnički igrači polome noge. Ove domaće će upozoriti. Čupao je maslačke i maćuhice tamo gdje je bilo potrebno i presađivao ih oko protivničkog gola jer je prvo poluvrijeme uvijek psihološki ključno za određivanje dominacije.
Ogradu je bilo malo teže popraviti pa je odlučio ipak učvrstiti golove, unatoč tome što bi najradije htio da željezne šipke padnu na glavu Marku, sinu sotone od čovjeka koji mu nikad nije dao 200 kn za prodani kupus. Nije mogao riskirati da cijela konstrukcija padne sinu na glavu jer ju je već jednom oštetio. Kad ga je djed jednom napio, glava mu je ostala zaglavljena u pitomom kestenu. To je bilo jedino listopadno drvo od javnog dobra u cijelom mjestu i moralo je biti srušeno. Budući golman završio je u komi na tjedan dana s oderanim vratom.
Nabavio je žutu policijsku traku s oznakom STOP POLICIJA kako nitko ne bi vozilima prišao blizu prije službenog otvaranja turnira. Švercer koji je prodavao balone, prstenje i plastične pištolje je isto morao čekati pokraj dubokog kanala koji se godinama nije kosio tako da su narasle tolike vrbe od kojih bi se mogao izrađivati tenk s dodatnom opremom, a ne stolovi.
Ovaj koji prodaje sladolede smio je prijeći preko kanala na dasci jer mu sina nekad poveze na trening.
Ljudi su se počeli naguravati i konačno ih je propustio. Nitko nije htio prvi uletjeti jer s njim nikad ne znaš ima li pravi pištolj u džepu ili nož zataknut za gležanj. Može se počešati, a može te i ubiti.
Božje trublje su se oglasile, odnosno nepristrani sudac puhnuo je u zviždaljku, i utakmica je krenula. Psovke, krv, čupanje trave, vrištanje, naricanje, sve se to moglo doživjeti i čuti iz njegovih usta, ali i iz usta njegovih suboraca. Izbjegavao je svoje suborce zvati navijačima jer je to preženskasti naziv, a on nikako nije žensko jer ima muški stav i brkove kao i njegova susjeda Milica koju nije računao jer nitko pouzdano ne zna što ima među nogama, mada je rodila četvero djece.
Prvo je poluvrijeme završilo i bilo je 11:1 za protivničke igrače. Vidio je da je vrag odnio šalu. Shvatio je da postoji mogućnost da izgube, a on se kladio u 800 kn od zarade kupusa u njihovu pobjedu. Čekao je da vidi kako će se odvijati drugo poluvrijeme. Donedavno je bio trener istom klubu, no igrači, a među njima i vlastiti sin su ga otjerali. Treninzi su se obično sastojali od demonstracije na balama slame gdje udariti protivničke igrače i kako ih dobro zapaliti pomoću lož ulja, a ne dizela. Sekunde, pa i stotinke presudne su u sportu.
Počela se nazirati pobjeda. Sada je bilo 17:3. Odlučio im je pomoći. Za sve je kriv sudac. Bio je izdajica vlastitog naroda. Kakvi prekršaji! Razbio je napola dno jednolitrene mineralne u staklenoj ambalaži. Boca je bila spremna. Potrčao je prema sucu kao Mel Gibson u Pobješnjelom Maxu, samo što ovaj nije imao kosu, zube i nije se borio za plemenite ciljeve.
Mladi je sudac bio zbunjen. Netko je oteo bocu bivšem treneru, a onda su ga sučevi roditelji i rodbina počeli mlatiti. Došlo je još rodbine, i to ne one sučeve, i svi su se počeli šaketati sa svima pritom trgajući mukom posađene maćuhice i maslačke. U općem kaosu, utakmica je službeno završena rezultatom 17:3.
Presudno porazu je bilo i to što su protivnici imali više opasnih desetogodišnjaka za igrače, a lokalni klub je imao većinu sedmogodišnjaka i osmogodišnjaka. To su te neke fine nijanse u životu koje presude.
Nitko nije platio nikakvu kaznu. Njemu je bila dovoljna kazna to što ne smije više uređivati nogometno igralište i što je izgubio okladu od svećenika koji nogomet smatra vražjim izumom jer se svi igrači grle.
OPET BIRAM
Opet sam osvojena. Ako zanemarimo šestar koji mi se mogao zabiti u lubanju ili oko, frajer je potez izveo maestralno, i to u knjižnici pred voditeljicom odjela koja nije ni trepnula okom jer je gledala novu dijetu od smrekinih iglica s dodatkom cimeta u hladne zimske dane. Zorica23 i Boky_ZG01 u komentarima su tvrdili da je sigurna i provjerena.
Nije bilo Ej, Ja sam, Bog, nego idem ravno na tebe torbom u glavu. To je i dalje bolje od potajnog slikanja, postavljanja na net kao lice s tjeralice, saznavanja raznih pikanterija o toj osobi, a onda tek prilaženje. To je kao moderna verzija seoskog trača, samo što je ovaj način brži, pouzdaniji, ne uključuje nužno rodbinu, svećenika, kumove i ženidbu (ne nužno tim redom).
Ostali puhači nosa u borbi su bili izgubili jer je puhanje ipak slabije od udarca torbe, no niti ovaj s torbom nije se odmah usudio prići, već je pobjegao za komp pretvarajući se da traži nešto važno. Torba je bila ugodnije društvo, za razliku od posljednjeg udvarača koji bi kao satelit kružio oko mene deset puta tijekom dva sata boravka u knjižnici pušući kroz nos, a onda bi mi rekao - Opet se vidimo. Naša romansa završila je u onom trenutku kad se skrivao iza zgrade i pitao me gdje živim. Odgovorih mu ako je stalker, neka sam sazna. Ugledao je moj bus. Nije imao pokaz. Onih 20 kn u džepu odlučio je potrošiti na čaj, paštetu i pecivo te mi je ljubazno savjetovao da bi bilo dobro da ga pratim ako mu ponestane novca u trgovini jer je htio kupiti i Colu. Odbivši njegov prijedlog, rečeno mi je da je u meni problem i da opet biram.
Osvajač je konačno sjeo nasuprot mene. Glavom mi je prošlo da možda imamo zajedničkog poznanika koji je tračao o meni jer ne bi bilo prvi put da se tako nešto dogodi. Pripremala sam osvetu za nepoznatu osobu. Univerzalni odgovor Reći ću tvojima što si napravio/la bi uvijek upalio. Nije to zatvor da čovjeka puste na miru poslije nekoliko godina. Rodbina pamti generacijama i dodaje lirsko-epske i fantastične elemente svakoj priči.
Osvajač piše šiljkom onoga što je nekad bila olovka. Ne treba njemu kalkulator. Maestralno računa na mob. Šara po papiru, čupa obrve i prolazi prstima kroz kosu dugu 3 milimetra koja je rijetko naseljena folikulama dlaka. Vidi se njegova odlučnost. On ili ja. On ili taj šiljak olovke. On ili gumica na vrhu olovke koja je odavno u njegovim zubima. Netko će popustiti, netko će puknuti.
Dok se on tako bori, odlučih oguliti i pojesti jednu klementinu. Što god Osvajač pokušao dalje, gađat ću ga klementinama ili mu ih ponuditi. Kako god, na mojoj su strani u oba slučaja. Bile su bez koštica pa mi ih je bilo žao bacati.
Nakraju, jedino što je puknulo jest balon žvakaće gume u mojim ustima. Bila sam umorna od čitanja pa sam odlučila izaći na kavu s klementinama. I tako je naša romansa završila, a započela je nova koja će potrajati cijelu zimu jer mi treba vitamin C. Znam, opet biram.
ZIMNICA
Djed je rekao da se odmorio kao nikad u životu i da bi to opet htio ponoviti. Hrana, voda, smještaj, televizija, novo društvo… Nikad mu nije bilo bolje i čovjek nikad nije više blistao u svom životu. Dakle, opet je završio na policiji. Rekla sam mu da ne prima više danajske darove od svojih prijatelja. Rekao je da mrzi Danu jer je ona žena od njegovog brata i da mu je drago što ga razumijem. Odlučio je provesti tri tjedna u zatvoru jer je odbio da mu platim novčanu kaznu.
Sve je započelo tako što je moj djed osim kiselog kupusa odlučio ukiseliti i karfiol. Pravljenje zimnice je ono što ga zadnjih godina opušta – može nešto rezati i sjeći do mile volje i još biti za to pohvaljen. Kada ga je njegov prijatelj pozvao da prebaci 800 kg odrezanih glavica karfiola koje su se igrom slučaja nalazile u hrastovoj šumi, i to 1 km od njive karfiola koji je također slučajno bio ubran (u njegovu obranu, vlasnik te njive ima skladište za to te ga je mogao unutar istoga pohraniti), djed mu je odlučio pomoći. A kako i ne bi kad mu je prijatelj rekao da mu je pukla osovina na prikolici koju su bivši kažnjenici izradili. Dobio je 60 kg karfiola koje je ukiseljene u malim plastičnim posudicama od pekmeza dijelio po susjedstvu. To je saznao vlasnik. Porijeklo karfiola se odalo ružičastom bojom na vrhovima nekih cvjetova jer je vlasnik njive posadio jedinstvenu sortu baš zbog takvih slučajeva, odnosno krađa. Djedov prijatelj je uklonio sve dokaze i optužnica je pala na mog djeda. Njegovu zimnicu su zaplijenili kao dokazni materijal. Protiv policije nije mogao, no mogao je protiv svojeg prijatelja. Djedovi argumenti u prepirci su bili jači, pogotovo ona cipela koja je završila u zubima njegovog sada već bivšeg prijatelja. Ostalo je povijest za policijski zapisnik. Stoga, ove godine sam mu naručila 40 kg crvene paprika za kiseljenje da se malo zabavi. Sačuvala sam račun za svaki slučaj.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.