proza

Iva Hlavač: O ljudima i čudovištima

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Hlavač (1986., Osijek) diplomirala je na Pravnom fakultetu u Osijeku. Prvu zbirku kratkih priča objavila 2009. „I obični ljudi imaju snove“, druga zbirka kratkih priča „Svi smo dobro“ uskoro izlazi u izdanju Profila.

O LJUDIMA I ČUDOVIŠTIMA

1. IGRA

Pomislim kako bih se danas mogao ubiti. Ubij se, čujem sve one ljude koji bi vikali kada bi saznali ono što samo ja znam. Skuham kavu i znam da neću to napraviti, ali lakše mi je kada pomislim na to. Njezine male noge preskaču uže savršenom preciznošću. Devet joj je godina, a u mojim gaćama raste čudovište. Vruća kava curi mi u krilo. Namjerno. Volio bih da sam netko drugi. Više od svega.

2. MAŠA

Jedino što sam dobio od rata bila je Maša.

Bosanski Brod bio je upravo oslobođen, a nas nekoliko vezista skupili smo sve moguće prazne kalemove i krenuli skupljati žicu kojom je vojska održavala telefonske linije unutar svog položaja. Mislim da je Šiljo bio prvi koji ju je vidio i podigao iz visoke trave ispred neke spaljene kuće. Stala je nekako točno u njegovu šaku, osim što su joj nožice visjele dolje. Šiljo je pitao 'ko će psa i ja sam rekao – Daj ga meni.

Daleko od toga da mi se kolege nisu smijale. Koji idiot iz vojske donosi psa, još jedna usta za hraniti. Ja sam donio Mašu, dok su  drugi s terena dovlačili hladnjake, televizore, škrinje, namještaj i ostalo - što su mogli ponijeti sa sobom. Nije im se bio problem organizirati, onako kako smo se organizirali kod Zadra... Oni snalažljiviji brzo bi pronalazili kupce u gradu i prodavali bi im svašta, od crijepova koje su skinuli sa krovova kuća do telefona, jer je u to vrijeme telofonski priključak koštao masne pare.

Istina je da prvo za što nam je Maša poslužila bilo to da testiramo vodu iz bunara, odnosno da ju testira ona. Netko od nas počeo je širiti paniku.

-Moguće da su ovi ubacili otrov u bunar. Pred bijeg, čisto da nas sjebu za kraj- rekao je netko u jednom od naših hodnji i bilo je to dovoljno da nas uvjeri da nam nema spasa ako budemo popili i kap te vode. Svi smo pogledali Mašu i u istom trenutku odlučili da će nam od sad pa na dalje ona biti pokusni kunić. Izvukli smo vodu i prvo dali njoj da pije. Čekali smo nekoliko minuta, a onda smo krenuli piti i mi. U nekoliko minuta, naravno, ne možeš vidjeti je li voda otrovana, i ovako i onako neće biti nikakve reakcije, ali smo se mi uvjeravali da je to dovoljno, isto kao što smo se tada uvjeravali za većinu stvari – da su dobre za nas, da su dobre za sve nas. 

Maša je preživjela rat, ali trebalo joj je dugo da se privikne na novo okruženje, da se opusti. Kad god bi ju ispustio iz ruku zavlačila se pod stol, kadu i moj krevet. Najgora od svega bila je buka. Kada bi netko u ulici zalupio vratima auta Maša je bila izvan sebe. Istina, nije ni meni bilo svejedno. Sjećam se da sam jedno jutro ležao u krevetu kad je odjednom počelo grmiti, a ja sam mislio da se opet događa, mislio sam što bih sad trebao raditi, mislio sam – gdje je Maša, a ona, ona bi se sklupčala ispod kreveta i čekala da se oluja stiša. Ispružio bi ruku dolje i držao je na njezinim mekanim leđima dok ne bi stalo. Bili smo kukavice i ona i ja, našli smo se u tome. Odražavalo se to i izvan ovih naših redovitih strahova. Vani bi na primjer, čim bi vidjeli malo većeg psa ustuknuli. Ne samo ustuknuli, okrenuli bi se na drugu stranu i ubrzali hod. Skoro pa potrčali.

Međutim, jedno se popodne dogodilo nešto sasvim neočekivano, sitnica po kojoj sam kasnije, onda kada je više nije bilo, najviše i pamtio Mašu.

To je popodne, nakon tjedana hladnoće i lošeg vremena, napokon došlo sunce i svi su se polako izvukli iz svojih kuća. Maša i ja otišli smo u obližnji park u kojem se već skupilo barem dvadesetak djece. Ja sam sjeo na naslon klupe, a Maša je krenula istraživati okolo. Nakon što je prošla cijeli park dva puta, legla je u travu malo dalje od mene. Znam da me čudilo što joj ta vriska nije smetala, a kad skupiš toliko djece na jednom mjestu buka je neizbježna, često i prilično iritantna, ali Maša se nije obazirala. Međutim, u jednom trenutku, čula je vrisku drukčiju od ostalih.

Lijevo od nas igralo se dvoje klinaca. Dečko, možda kojih petnaest godina, u svakom slučaju veći i jači od mene, uhvatio je djevojčicu za zapešća. Ona se pokušavala izvući iz njegovih šaka, ali nikako joj nije uspjevalo, bila je barem upola manja i slabija nego on. A on, on nikako nije popuštao, štoviše, sve više i više je uživao jer ono što je počelo kao igra pretvorilo se, polako ali sigurno, u iskazivanje nadmoći. Dečko je uživao u njezinom strahu, a taj je strah sve više rastao jer naposlijetku, kako se nije mogla osloboditi, počela je vrištati. Čovjek bi rekao kako se radi o još jednom dječjem vrisku, u toj gomili smijeha i vriskova koji su se to popodne stapali jedan u drugi na tome igralištu. Ali ne i Maša. Ona je registrirala drukčiju frekvenciju. Ustala je s trave, iz svog lijenog položaja, okrenula se prema njima i počela snažno, odlučno, fokusiranim pogledom - lajati.

Ono dvoje se odmah ukipilo i začuđeno okrenulo prema psu. Dečko je gledao potpuno zbunjen, ali je i dalje držao djevojčicu za zapešća. Gledao je psa, pa mene, pa opet psa. Ja sam gledao u njega, pokeraškog lica, ali u meni je ipak tinjala mala nelagoda. Jer, iako se radilo o djetetu, to je dijete bio veća mrga od nekih mojih prijatelja, a pomislio sam - ako momak pozove svoje pajdaše ostat ćemo pas i ja sami - što znači da bi nam valjalo opet bježati. Kao što reče Mel Gibson u filmu Maverick: bio sam kukavica jučer, mogu biti i danas. Međutim, isto tako, mislio sam, ako on krene prema mojoj Maši - stat ću uz nju.

Dečko nas je promatrao, malo mene, malo psa, i procjenjivao situaciju. S jedne strane, pas nije dovoljno velik da bi ti utjerao strah u kosti, a ni gazda nije neki baja. No s druge strane, pseći lavež ne popušta i ne popušta . Ja se u sebi smijem, jer znam da bi Maša vjerojatno uhvatila štraftu kada bi ovaj ljutito i odlučno krenuo prema njoj.

Konačno, dečko procjeni da cijela situacija nije vrijedna truda i pusti djevojku koja je otišla dalje. Istog trena i Maša se okrenula natrag i zalegla u svoj stari položaj. A po izgledu sam mogao vidjeti da je cijelu ovu malu epizodu zaboravila u sekundi.

U tome sam trenutku bio sretan što se radi baš o mojoj Maši, što se, unatoč tome kakva je bila, odlučila stati u nečiju obranu, a da nije ni trepnula. Onda sam stao i zapitao se – kada sam ja napravio tako nešto, jesam li ikada učinio i nešto slično za nekoga. Kada sam ja zadnji puta pomogao nekome, a da se nisam morao niti previše truditi. Nisam se mogao sjetiti ni jedne takve situacije, a takvo što se ne zaboravlja. I dok je Maša odmarala, u meni je polako počeo tinjati stid, onaj veliki stid, koji te uhvati za gušu i ne pušta.

3. PIJETAO

Stojimo oko rake duboke dva metra. Zima je toliko oštra da osjećam kako mi grize nožne prste. Osjećam kako mi bubre pod čizmicama i postaju velika, crvena nakupina užasa. Ali to mi nije bitno. Gotovo da mi je drago zbog te boli. Polako stavljaju lijes unutra i ja povraćam malo tekućine, ali je na vrijeme zaustavim i progutam. Pored mene stoje ljudi i ta velika rupa. Još malo pa će u potpunosti nestati, svaki dio nje, a ja se, u tome trenutku ne mogu sjetiti kako izgleda, kao da mi je netko odrezao taj komad u glavi. Ne sjećam se ničega. One plave knjige iz kojih me učila slova, pletene torbice koju je napravila jer su sve djevojčice imale torbice osim mene, dva bijela zeca koja sam imala i koje je ona morala pokopati kada su uginula, priča koje mi je pričala, šetnje na koje smo išli do kraja ulice po plavi sladoled (zvali su ga nebo), rastanaka na kojima je pratila mene i sestru dok smo ulazili u auto i ja joj govorila da mi maše i onda kada nestanemo iza ugla, i onda kada nas ne vidi. Zapravo jedino čega sam se sjetila u tome trenutku  jest taj pijetao.

Baka je iza kuće imala kokošinjac i oko pet, šest kokoški i jednog pijetla. Stvar je bila u tome da mu nisi smio okrenuti leđa, tom pijetlu. U protivnome bi te napao. Ja sam ga smatrala nekom vrstom neprijatelja, ali ga nisam mrzila. Naprotiv, pijetao je u meni izazivao nekakvo strahopoštovanje. Tako sam jedan dan išla s bakom, kao i uvijek, skupljati jaja. On je stajao tamo, na sredini kokošinjca. Dok je baka skupljala jaja ja sam stajala i gledala ga. I on je gledao mene. Samo tako. Izgledao je veći nego inače. Potpuno miran. U tome trenutku, ne znam zašto, ali bilo je svjesno, bilo je namjerno - okrenula sam mu leđa. U slijedećem trenutku pijetao je skočio na mene i ogrebao me svojim stražnjim prstom, tako zvanom mamuzom, po nadlaktici. Baka je ispustila jaja i potrčala prema meni. Idući dan napravila je juhu od njega.

Ljudi su počeli bacati komade zemlje duboko u raku, na vrh velike drvene kutije.  Čuli su se tupi udarci koji su ispunjavali prostor između nas. A ja sam samo razmišljala o tome kako je pijetao zaklan zbog mene. Njegovo crno-zlatno perje letjelo je svuda po dvorištu.

4. NOVČANICA

Gleda  svoje noge koje vire iz kreveta, prljavi nožni prsti na mjesečini gotovo da mogu dodirnuti krevet njegovih roditelja. Sad je već velik', eto, ako ne znaju to je dokaz. Ali sada nije ni bitno, on je previše uzbuđen, stišće novčanicu u ruci, boji se da mu ne pobjegne, ne odleti kroz prozor, boji se da oni ne vide. Majka hrče, otac teško diše. Okrenuti su leđima jedno drugome. Njezino lice gleda prema njemu, bijelo i sablasno. Ispod tankih usana sada se ne vide veliki, žuti zubi.

Ona je luda, još čuje u glavi susjede, ona je luda šapću dok sjede na trijemu. I on će postati takav, kažu. Ne znaju da se on sakrio iza velikog stupa i živice koja djeli njihove kuće, čuči i sluša. Odzvanja mu u glavi već tri dana i on zna da je to istina, već je velik', prsti gotovo da mu dodiruju njihov krevet, on već shvaća neke stvari. Ona hoda po ulici s velikom, šarenom torbom i priča sebi u bradu. Kupi boce po kontenjerima, kupi stvari na koje naiđe, pokušava to prodati, samo, nitko neće ništa kupiti. Nekad' joj daju nešto sitno, samo da je se riješe. Svi ju već znaju. Znaju i njega jer nekada ga vuče za sobom. Sada preko ljeta odlaze na obalu rijeke i ona se izuje i gazi po plićaku, po tom mulju tamo. Čudo šta sve ljudi bacaju u vodu, nađe se tu staklenih boca, drvenih stolica, starih majica, krpa, čaša. Ona nešto i uzme, pa odnese kući, a nešto nije dobro ni za nju.

A danas, danas ju je prevario. Nije to planirao, ali tako je ispalo. Hodali su kraj rijeke i on je, prije nje, spazio u travi novčanicu, brzo ju je pokupio i bez razmišljanja stavio u džep. Ona nije ništa vidjela. Reći će joj poslije, mislio je, ali dok ju je gledao zgrbljenu, u mulju, njezine noge i šarena torba kao da su vrištali pred njegovim očima. Stiskao je novčanicu u džepu i nije joj ništa rekao. I sada, dok leži u tom krevetu, zna što mu je činiti. Zakopat će novčanicu tamo negdje na obali, kod onog velikog drveta i skupljat će ih dok ne skupi dovoljno da ode, da se preseli, da ne poludi. Oca neće biti briga, on je stalno namrgođen, on isto samo čeka da ode, da ih ostavi, ali on će ga preteći, pokazat će mu.

Jutro ga je dočekalo okrenutog na boku, s nogama preko kreveta. Vruće sunce probijalo se kroz prozor. Otac je već odavno otišao na posao, majka spava otvorenih usta i slina se slijeva na jastuk. On odvrati pogled i polako se izvuče iz kreveta. Novčanicu je stavio u gaće tako da se tokom noći ne mora brinuti. U kupaonici se obukao i premjestio ju u džep hlača.

Do rijeke mu nije trebalo puno, ali je žurio, trčao je cestom i spustio se dolje kod mosta. Kleknuo je blizu velike vrbe i počeo kopati. Pričao je kako je ovo sjajna stvar, kako je trebalo to smisliti, onda se opomenuo što priča sam sa sobom. U rupu je spustio novčanicu zamotanu u maramicu i gledao ju još malo. Kada ju je krenuo zakopavati začuo je korake iza sebe i srce mu je skočilo ravno u grlo – čuo je kako preskače tam-tam-tam, sve brže. I koraci su bili brži, kao u najgoroj noćnoj mori - ukipio se. Kada se okrenuo vidio je šareni ceker. Oči njegove majke bile su stisnute i prijeteće.

- Šta radiš - viknula je. On je šutio. Pomaknula ga je rukom kao da je malo prašine, a onda je klekla i razmaknula zemlju svojim kvrgavim prstima. Sve njegovo, sve što on posjeduje, sve što je ikada posjedovao u svojih dvanaest godina života sada je nestalo. Hladni znoj padao mu je niz kralježnicu, ruke su mu drhtale, noktima prljavim od zemlje grebao je svoje noge i lice, a onda je skočio na nju. Baš poput kakve divlje životinjice zagrizao je njezin obraz i otkinuo komadić kože. Ona je zavrištala i pala na zemlju. Zgrabio je novčanicu i počeo trčati niz obalu. Trčao je brzo, tako nikada u životu nije trčao. Ona je luda, odzvanjalo je u glavi, vidio je pred očima susjede koji šapuću, cere se – ona je luda. Njihovi zubi škripe dok to govore, dižu šalice kave i srču ih, pale cigaretu, otpuhuju dim i onda nastavljaju pričati o njoj i njemu. Kao i ona žena, ona socijalna radnica. Nekada se pojavi i priča, priča o njihovim životima kao da oni nisu tu, kao da su to životi nekih drugih, dalekih ljudi. Njegova majka pokušava razumjeti, kima glavom, žuti zubi idu naprijed nazad, ali ona se ne obraća njoj, ne obraća se niti njemu. Možda priča ocu, ali on radi nešto svoje ili ga nema. Neka, neka, ona zna najbolje, treba ju slušati. Dječak gleda u nju kao da će ona izvući nekakvo riješenje iz torbe. Majka je bolesna, to je sve. Šizofrenija je riječ koja mu ništa ne znači.Teška je za napisati. Shizofrenija. Šiziti. Ne znači ništa ni njegovoj majci Dječak trči, stišće novčanicu, ali onda stane, zadihan, spusti glavu. On je, ipak, već velik, on gotovo da može dodirnuti njihov krevet prstima, eto, toliko je narastao. I već zna neke stvari. Vrati se na ono mjesto. Majka još leži, rukama stišće obraz. Krvav je. On klekne uz nju i pruži joj novčanicu, a onda izvuče maramicu i obriše joj lice.