proza

Igor Ivko: Večera u dvoje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Igor Ivko rođen je u Varaždinu 1986. godine. Studirao je filozofiju, etnologiju i antropologiju.



 

VEČERA U DVOJE

 

Ponovno su pričali o spolnom snošaju u trajanju od 48 sati, neprestanom, beskonačnom prangijanju, kako su govorili, kao da govore o rušenju krtičnjaka a ne o vođenju ljubavi sa onima koje su jednom izabrali pred bogom i rodbinom, pri zdravoj pameti, ako je uopće takve pameti ikada bilo, pričali su bez zastoja, izgovarali jednu te istu, beskrajno dugu zamornu rečenicu,  sjedio je na zadnjem sjedištu, poskakivao u autu čiji su rasklimani amortizeri samo oslikavali stanje njegovih putnika, razrovanih ljudi koji su svoje potonuće opravdavali prirodnim katastrofama u obliku nedostatka sunca, lijepih roditeljskih riječi i sablasno predočene budućnosti, nije za njih ostalo ništa od mogućnosti slobodnog izbora, i sad su tu gdje su, pretovareni viškom života, iskustava, sjećanja, udaraca ispod pasa i iznad koljena, gdje najviše boli, kao što su to njihovi mučitelji u logorima znali, tu točku nepodnošljivo podnošljivog, i tamo su udarali, brutalno pak okajavajući svoje vlastite grijehe, od svega stvarajući samo jedan circulus vitiosus, đavolsku šetnicu, od svega mogućeg od svega zamislivog život je postao samo ta satanska igraonica i za njih nikad neće biti drukčije,

 

mamuran od apstinencije, alkoholne, prijateljske, govorne, tjelesne, od svakog pokušaja uspostavljanja kontakta između sebe i svijeta, sjedio je na zadnjem sjedalu i slušao kako su prangijali svoje žene, kažnjavali ih kurcem jer one to vole, sjedio je i razmišljao kako bi i on da je ima ženu kažnjavao svojom ljubavlju, zaustavljaju auto pored deponija, sapleću jedan drugog, smiju se, urlaju, da netko tko gleda odozgo, da li bog ili netko sa trećeg kata zgrade pored smetlišta ne može biti siguran o čemu je riječ, što će se sljedeće desiti, da li će se izbosti kosturama ili naručiti piće u kantini, nikome nije jasno koja pravila vrijede između ovih petero muškaraca, više nije niti njima jasno ništa o ovome gradu u kojem su kad su bili mlađi, prije ovoga svega, zamišljali neke druge uloge namijenjene samima sebi, nije uspjelo, složili su se da to nije niti tako strašno, barem imaju svoje mjesto, koliki od njih nemaju svoja mjesta, oni ovdje imaju svoj broj odjeće, zna se koji je čiji svakog jutra friško opran kombinezon što ih čeka obješen na vješalici, samo za njih, svetom rukom gospođe Katice opran i pripremljen da ujutro mogu krenuti u nove pobjede , novi radni dan, paljenja taloga ovog grada koji ih je izdao, nekad tako misle, kad se zaigraju uz previše alkohola, obično petkom, no brzo ih prođe revolucionarni bijes znajući da se uz revoluciju vežu samo opačine, zaborave, osjećajući se ponosno jer imaju svoje kombinezone i komentiraju gnušajući se, kako je odvratan ovaj grad jer dovoljno je pogledati njegovo smeće - sve te limenke, pelene, prežvakane omotnice Snickersa, imbecilne tekstove u imbecilnim novinama - da ti bude sve jasno, a oni su tu jedini, koji ga čiste, poput pravovjeraca, provjetravaju ovaj grad ogrezao u nemoć da bude bilo što drugo osim podsjetnika na samog sebe kakvim su ga nekad zamišljali, stajao je sam nasuprot njima, različit po samosklopljenom ugovoru da ne pije alkohol, ne izlazi, ne obraća se nikome više od onog nužnog, praktičnog, sjedi svaku večer pored prozora, zaglavljen u pukotini vremena, gdje ništa novog ne može biti započeto, a ono staro zapečaćeno u nepomičnosti stoji poput napuštene pruge još iz vremena kad su vikali - mi gradimo prugu pruga gradi nas - čovjek bez sjećanja, bez svojstava, sjedi pored prozora, nepropusnog za vanjske zvukove koji ga se ne nimalo ne tiču, promatra ulične svjetiljke kako se pale, bez suvišnog razmišljanja, jer stvari su takve kakve su, bez osmijeha, sjeća se kako su plesali na krovu robne kuće, gledali na asfalt, koliko ga je puta nagovarala samo, ajde da se bacimo, da ju je barem poslušao, od onog dana kad su Suadu ispratili na ahiret sve je vodilo k tom asfaltu, da ju je barem poslušao i bacio se za njom, lako je sada misliti, sad bi se zajedno okretali u grobu kao što su se jutrima okretali jedno drugom kad bi se probudili okrenuti leđima, stvarnost ih je zatekla kao što zatekne svakoga tko ju poželi kontrolirati, ostavljen bez izlaza, bez riječi i geste, odlazi svake subote istom cestom, istim koracima, u isto doba, šest sati ujutro, kad se djeca vraćaju iz izlazaka poput Ivice i Marice ostavljajući pored puta bljuvotinu da se znaju orijentirati, odlazi na sajam, u doba kad se prodavači tek sakupljaju, gdje ne poznaje nikoga, gdje ga nitko ne poznaje, samo Berek, i sam utopljen u košmaru, Berek koji svake subote već dvadeset godina dolazi sa svojim knjigama, reda ih na tepihu pored auta ispod cedulje sve po 5 kuna, Berek koji dolazi svake subote uporno i uporno, poput redovnika ulovljenog u opsesiju iz koje se više ne izlazi, i dolazi svaku subotu, sluša Bereka kako mu priča, jedini glas koji mu se obraća u iskrenom drugom licu jednine je Berekov glas, što ga nosi, Berekov glas na kojem tjedan dana preživljava sve te ulične svjetiljke i deponij i ljude s posla čije šale ne razumije i čije su mu priče odvratne da odvratnije ne mogu biti, i pita se kako bi svijet izgledao da jedne subote Berek ne dođe, strah ga je pomisliti, da se ne ostvari, i sljedeće subote Bereka nema, susjeda Marija mu je ostavila poruku u sandučiću, Marija koja ga je još jedina pozdravljala na hodniku i koja bi i sama ponekad kupila koju knjigu kod Bereka, napisala mu je kako je Berekov sprovod sutra u podne, i nije osjećao ništa što već nije osjetio, takav je život, što se tu može, kad je pokušao prepoznati nekoga od svih onih koji su stajali poredani pored mrtvačnice formirani u povorku, prepoznao je samo one koje bi susretao na sajmu, oni najpametniji trudili su se biti glasni kako su odavno znali da će tako završiti jer je i Pavle, Berekov otac prošao isto, Berek mu je pričao jednom na sajmu, kako je oca našao na tavanu, otac koji je cijeli život imao uže obješeno za tavanske grede što je objašnjavao, svojim zažarenim staklastima očima, spremnošću da se bog ima za što uhvatiti kada će se spuštati, i bilo ga je strah jer mu nije bilo žao oca, već užeta na kojem je otac visio, Bereka su našli u istom položaju, natovario je knjige u auto, motor je zvučao kao zadnji hropci pregaženih mačaka, kao što zvuče motori svih siromašnih ljudi, spreman da krene, što mu je bilo da odluči da se ipak ove subote popne na tavan i zanjiše grede, neće nikad nikome biti jasno, jer nikoga od poznatih nije niti bilo u blizini Bereka već godinama, kao što već godinama nikog poznatog nema niti blizu njega, šeće ulicama samo kad je magla, kad je hladno, kad se svo normalno građanstvo sklanja i stišće pored svojih teškom mukom otplaćenih radijatora, onda se čak i osjeća kao da je grad njegov, ulazi u mrtvačnicu, spušta glavu da ga ne razdraži umjetan jecaj starica što lipću glasove, njihove suze što moče rupce, gleda u Bereka, nikada nije izgledao tako primireno, kao da je rekao sve što jedan čovjek uopće može reći i odlazi pomiren jer više od toga nije moglo, a on će ostati, čekati dan kad će mu otkazati jetra koja mu se sve češće objavljuje kad u ogledalu ugleda požutjelo lice, ostao je i bez tog jedinog poznanika s kojim je mogao izmijeniti nekoliko rečenica, sad se će vratiti u stan u kojem ga zidovi preziru zbog nemoći da učini bilo što osim da se ispruži na krevetu i gleda u plafon, čekajući da mu uzvrati pogled, iz lijesa pored Berekovog gledale su nečije oči, djevojke koja po nekim pravilima kad bi ih bilo ne bi trebala biti ovdje, a sad leži, ispruženih ruku, pogleda kao kod onih ljudi koji su ravnodušni prema plaču i ilovači, ne tiče je se sparina koja melje disanje u mrtvačnici, i to mu poremeti težište, ne vjeruje da je moguće da se usne poput ovih više neće pomicati u osmijeh ili prezir prema onima koji su je u nedjeljna jutra nazivali kurvom, radila je u kafiću na autobusnoj kako je poslije čuo, a nije siguran da li ga je baš ona posluživala jednom kad je morao, baš morao, putovati autobusom što je mrzio više od svega, kad je Suada otišla svakim je putovanjem, a bilo ih je svega nekoliko - kad je putovao na sprovod majci, pa ocu, i na koncu bratu - imao poguban osjećaj da izdaje Suadu, jer uvijek su si govorili kamo ti tamo i ja, iako se susreo sa brojnim smrtima do sad, odjednom mu je postalo nevjerojatno da će sa zadnjim čavlom pribijenim u lijes i  usne ove djevojke ostati pribijene jedna za drugu, sve do raspada i zadnje tetive, gledao je u lice djevojke koju Haron čeka nervozno vrteći šibice u rukama i prije nego oda svoju znatiželju spušta pogled i izlazi iz mrtvačnice uvlačeći u pluća trideset i osam stupnjeva, povorka je krenula, kotači ispod Bereka škripe, šljunak mu se zaustavio u grlu, sluša svećenika kako se oprašta od Bereka, svećenik koji se nabacuje zgotovljenim formulama u koje niti sam više nema snage vjerovati, prestao ga je slušati i nada se da će uspijeti pozdraviti Bereka kad svi odu svojim danima i poslovima iako bi najradije legao pored i pričekao da ih pokopaju zajedno, sakrio se iza čempresa pa mu je Milanova alkoholno rumena glava bila neugodno iznenađenje, uz pitanja, gdje si, što si, od Milana je prije četrdeset godina prepisivao zadaće, zašto baš sad, zašto smo se morali sresti baš sad mislio je, no bilo je kasno, Milan koji radi kao grobar iz sjećanja izvlači sve što ih je na bilo koji način povezivalo, a on je samo želio sjesti pored hrpe zemlje ispod koje leži Berek, i izletjelo mu je samo od sebe, jer načuo je jednom da se na groblju svašta dešava kad padne noć, prije nego što ga Milan pozove na piće izletjelo mu je jedini preostalo pitanje, Milane da li bi mi mogao napraviti uslugu, ja sam sam, hladnoća samoće će me razoriti, Milane možeš li me razumjeti, Milan se trudio jer znao je da mu je kolega iz školske klupe bio umjetnički tip koji je umjesto da crta dijagrame crtao dijagrame svoje duše kako je govorio kad bi ga profesori opomenuli, i sve mu je postalo jasnije kad je vidio novčanicu od tisuću kuna koju je pospremio u džep i naslonio čelo na vrh lopate, pozdravio je Milana i vratio se u stan, pobrisao prašinu, oprao prljave čaše i tanjure, izvadio još jedan jastuk, razgrnuo zavjese kako bi se ljepše vidjelo, sjeo za stol i čekao zvuk Milanovog auta ispred zgrade koji je u pola tri ujutro stigao, požurio je dolje da mu pomogne donijeti vreću u stan, Milan je teturao, Milan koji očito nije shvaćao što se to desilo sa čovjekom koji je bio sasvim normalno dijete, sa vrlo dobrim i odličnim ocjenama, a sad skuplja leševe, i da mu nije bila takva financijska kriza, da žena ne plače svaki put kad zvoni telefon jer zovu oni kamatari i cijele te ralje se polako stežu oko njihovog do jučer pitomog života, i da nije takva situacija ne bi nikad pristao da iz groba izvuče tijelo djevojke koju su ovo podne pokopali, od koje su se roditelji opraštali sa strašnim urlicima upućenim bogu, to je grijeh, to je svetogrđe, ali valjda će mu oprostiti kad će jednom imati priliku objašnjavati, i uzima još tisuću kuna, stavlja ih u džep i govori neka požuri jer će smrad postati nesnošljiv, putrescin i kadaverin će preplaviti ovu zgradu, i svi ćemo najebati, zato požuri, napravi što moraš i nazovi me da je vratimo nazad u mir božji, požurit ću bez brige Milane samo idi kući, odspavaj i ujutro nećeš niti znati što se dogodilo trudio se objasniti i primiriti bjesnilo na rubovima Milanovih pjenastih usana, izgurao je Milana iz stana, okrenuo ključ u bravi i naslonio se na vrata misleći kako je to kraj, kako mu tijelo ne može podnijeti ovo divljačko lupanje srca, kad se smirio digao je pogled prema jastuku, pogledao djevojku što je ležala na krevetu, lice koje ga je u lijesu pored Berkovog podsjetilo na Suadine uvučene jagodice, o čijim je udubinama maštao sjedeći na stolici pokušavajući čuti njene udisaje, nitko nije odgovarao, smrdjelo je ogavno i nije bilo druge opcije nego da razbijemo vrata i provalimo, govorili su pred televizijskim kamerama policajci kojima je ovo subotnje jutro bilo radno.

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg