proza

Marin Lisjak: Sinegdoha 35mm

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Lisjak (Zagreb, 1994.) studira komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu te dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Nekolicina pjesama objavljena je u zborniku „Hrvatska mlada lirika 2“.

SINEGDOHA 35mm

Nešto nije kako bi trebalo biti. Iznad ljetnog polja izdizao se lagani vjetar bez mirisa, a preko njegovih granica hlapili su mjestimično tornjevi i neboderi prekinuti ovješenim vodovima, obrisa koje je omara izvijala toliko da su oblikom podsjećali na nešto više i nešto manje od sebe. Usamljeno je i pretiho u tom varljivom okružju – ono ne ugrožava samo po sebi, ali nepravilno srastanje tišine i neispravno vezanih slika djeluje kao déja-vu čiji šavovi pucaju tako da ga se više ne može prepoznati pa se u njemu lako izgubiti. Neka zloslutnja je uhodila ovakva mjesta i dok se ta razgažena i isušena – mrtva – trava raspadala pod lijenim drapanjem sunčevih zraka, Linova se ruka nakostriješila od križanja tih neopipljivih i hladnih struja. Nije tomu pridodavao previše pažnje pa je, kao da ne želi provocirati zasjedu točno preko vidnog polja, nastavio prilagođavati objektiv. „Ovdje nema nikoga i ništa se ne događa“. Ravnoteža se krajolika trebala ocrtati kao ulje netom raslojeno po vodi – dovoljno da se međusobno zaraze – ali se u tom nasilnom tkanju potkradala neka petlja koja je panoramu cijepala. To bi visoko stablo, kao i njegovu upečatljivu izmještenost, izoštreno oko moglo smatrati ili davno uzdignutim spomenikom, koji zbog strahopoštovanja podčinjenih gruša u urokljiv podsjetnik na apsolutnu kontrolu, ili obrednim aparatom koji od njihovih želja čini uskladištenu jeku. A opet, figuriralo je gotovo kao znak slijepe ulice, simptom ekološke katastrofe čije se posljedice naslućuju tek preko, ili zbog, njegove raznobojne krošnje – a ona se u kadru žarila kao da okuplja neko neartikulirano zračenje. I tek je u tom rubnom odsjaju cijeli prizor djelovao zastrašujuće; kao pogled kroz rđavu ključanicu s čije se druge strane probija netko drugi s čijim se pogledom neočekivano i neželjeno sretnemo.

Sat je vremena bilo prošlo u pripremama za možda nepotrebno kamufliranje te endemične atmosfere – što zbog ranovečernje vlage nabrane u oblacima koji su se protiskivali nebom što zbog ruke; nju je ranio prije par sati kad je, zbog težine opreme, zapeo za žicu koja je rasjekla, a samo negdje rastvorila meso – koje pod trenjem odvrtanja objektiva, grčenja šake, rezanjem i namještanjem ND aparature bridilo u dodiru s nedišljivim zrakom. Pod aparatom koji je, izbrazdan od raznih padova prije izgledao kao muzejni izložak, čitav se mozaik polegnute prašine i zemlje rasprostro u otisak netom utihnutog poprišta surove bitke. U toj je nesređenoj cjelini Lino bio strano tijelo, čak uzrok reakciji prirode da se izobliči i prisilno skupi u nešto konkretno – površinu, slijepu kartu, grad – što joj nije bilo previđeno. Njegove su svjetlosne sinkope prostoru dodatnih sat-dva otkrivale njegove granice i činilo se da se svaka sličica ispunjavala tupim pigmentima koji se preko klasja i tornjeva cijede kao viskozni trik – čas primjetljivi čas, gotovo kao refleks, blijedi. A ispod površine, ispod tog finog sloja pozelenjelih negativa, kolažirala se druga ekspozicija – golom oku ne nužno nevidljiva, ali u svakom slučaju dovoljno vješta da se zakloni naličjem – čiji je rukopis bio daleko od formiranog, ali je dozirano najavljivao rušenje zastora. Obrasci rahlih industrijskih i rezidencijalnih zgrada – koje se razlikuju dobrom voljom promatrača – s trulim i neparnim rebrenicama, u čijem se napuklom staklu ogledaju igrališta, zaposjeda Fujicolor Superia X-tra 400 okvir.

Slijepljene je odjeće i vjerojatno neprijatna mirisa krenuo kroz koloplet prirode koja prožidre tehnološke i ljudske olupine. S ovim je materijalom krenuo kući:

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

_______________________________________________________________

(**************************************************************

***************************************************************

***************************************************************) _______________________________________________________________

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

prijevod:

gornjilijeviugaopovišenupadsvjetlogustislojneopipljiv

šumneštoskrivatiizaužarensuncesedamvoddometatiseulana

ckojinalikovatikleinovbocaprividangibanječijetrompuls

iranjenaglotjeratinapokušajispravljanjenedosljedankon

turakojekrivitislikatakodanalikovatitipfelerubinarnik

oddoljedesnositnijimrljakojaprijemoćibitimeđanegoprik

azneštoprocjepjeistovremenospajatiirazdvajatisamoštod

oklinogledatifotogramononemigriratinegokaodaprvislika

pripadatidnosvežanjpamastiložigjedvanatapatisesviznak

ovionirezbaritiuakromatskiulubljenje

Povratak je kroz to polje, kroz nepregledne jedinice raslinja koje su se oko grada obavijale u polumagnetski zid, kao da ga žele zaštititi, kao oko završnog komadića neke slagalice, bio dodatno otežan kišom. Ne otkrivenjem, nego sipkim, srebrnastim pravcima koji su padali u nepravilnim razmacima – kao da ih djelić isparava prije dodira. Grad nije bio daleko, ali se ta trasa koja do njega vodi, kao da je netko okrznuo šestar, preispisivala – mjesto se mimikrijom samo znalo kriti od lutanja nesigurnih ili, još gore, stranaca. I u tom je bilo neke neobjašnjive ljepote. Lino se zato odlučio prepustiti stockholmskom sindromu i u pasivno-agresivnom okolišu postaviti aparat za posljednji snimak kisele kartografije, zakopavši tronožac u ljepljivo blato. Sva je ova atmosfera pomalo omamljujuća; predvečerje se prelijevalo u suhoj kiši i žaru, tijelo od gladi i umora tetura. I tamo ga je zateklo to peckanje, nelagoda od nematerijaliziranog zurenja, ojačano činjenicom da je sa svih strana izložen zalutalim naletima, i podređen zlonamjernom šuštanju koje ostavlja metalan okus u ustima jer podrazumijeva okruženost. I nije znao što bi ga više uznemirilo – uočiti neko približavanje ili da sve ostane komprimirano, poravnato koliko je moguće tako da se pejzaž zatvara u Kaniszaov trokut. Ubrzano postavljanje završnog kadra rezultiralo je slabim svjetlom, koje zbog energetskog pražnjenja stabla kao da mijenja nagib slike, i prostorom koji se u toj prisilnoj perspektivi razapeo. Kao da se otvorio neki most – fizikalno zrcalo koje stapa okolinu s njezinim lešom – kiša je prestala, vjetar rasplinuo, a pred Linom se nalazilo onesviješteno polje iščašenih, bezbojnih vlati i propadajuće peludi. U lokvi se odraz njegova lica slamao na poluutopljenim kapljama, a pored njega ga je nešto sustizalo. U jednom se bljesku fleša nagovijestilo, u drugom već poprimalo obrise, i u zadnjem se, i tek je onda zamijetio, u oči pretisnulo nekakvo polutjelesno biće – svjetlost bezizražajnog lica, kose i napola sklopljenih, staklastih zjenica. Onda je puknuo grom i cijeli se usporeni prizor vratio u 25 FPS-a.

Kao svladan oporim grčem, prene se i po prvi put nepovjerljivo okrene vrebajućem području i krene trpati opremu iznuren naglom sinestezijom – dok to radi, preleti pogledom okružje i otrči neutabanom cestom. Ali nje do maloprije nije bilo. Gazio je po nenačetoj zemlji neizvjesnog postanja; teren se odjednom razmaknuo i Lino se pažljivo približavao nečemu što je mogao nazvati poznatim ili barem jasnim: nasukane zgrade prošarane fasadom grafita, tiskovinom oblijepljena čekališta s ostacima industrijskog ljepila, prazne ulice i izlazi autocesta koji se pletu u kostur neke praživotinje. Prokrvljen uleknutim trotoarima i konveksnim borama iz kojih gdješto cvjeta neko cvijeće, grad se doimao kao fatamorgana. Do kraja je ovog opisa ulični sat, čiji je mehanizam u mjestu razbacivao minute, tek izgledao kao stlačena stabljika presijecana žičanom ogradom koju će morati preskočiti kako bi se dokopao grada. Pretovarivši krhkiju opremu na vrh, a masivnije objektive na dno, vezao je naramenicu oko vrata i nestabilno propeo lažnom konstrukcijom do njezina vrha, do dvostrukog obzora koji se vlada kao optička varka. Zanesen iluzornim pokretima, u prvi se mah zbunio i izgubio ravnotežu kad je razmještaj poremetila težina torbe, ali je prekrio i probio nezaobljen vršak ograde desnom rukom. Ta je bol bila neugodna, ali je brzo prerasla u neku tupu, mlaku vibraciju koja je rasjekla meso, a samo ga negdje rastvorila. Izvući to iverje željezne prašine je bilo bolnije. Kad se napokon dočepao tla, pljunuo si je po ruci, razmjestio krv i provjerio dubinu rane. Nije prestrašno – uskoro će se gaza skoriti i zatezati kao prava posjekotina, a uostalom trebalo je potrošiti samo jedan film. Dignuo je glavu i primijetio nanovo prekrojen prostor – istu užeglu pustoš polja – a iza njega, grad s istim obrisima toplane, zgrada, porazbacanih tornjeva i strojeva koji su mutirali u prirodu, a povrh svega budan žamor stabla – bioenergetske aporije čija je krošnja bila natopljena neznatnim stupnjevanjem boja. Nešto nije bilo u redu. Slično kao kad je Laura nestala.

            „Recimo da se radi o nekom Tehnopolisu,“ odvrati Laura u potpunosti zagrijana za razgovor – u njoj je bilo nekog neobičnog, skoro gravitacijskog, potencijala za ateriranje ideja; skok strujnog vala, tako ih je gipko povezivala – „što bi sve u njemu htio uhvatiti? Mislim da bi mene najviše zanimalo cvijeće… to bilje. To je… ne znam, kao negativna fotosinteza, na njima se najviše vidi kako ih ispija.“ – „Misliš? Ne znam… ja stvarno želim boje – nije me briga na čem su, ali nekako ih želim zaskočiti. Tu i tu zgradu, taj i taj auto. Jer, pazi, ne radi se tu o nečem praznom, nego ispražnjenom. A taj se talog morao negdje nakačiti.“ Lino približi šalicu i otpije čaj. Ta mlaka voda koja u temperaturi nije rasla ni padala, nego se samo rasprostirala, imala je primjese Laurine kose, gotovo kao savršeno montažno pretapanje, i mirisala je na njezinu kožu. Zato ga je ujutro pio. „Mhm, ajmo i tako probati. Možda s duljim upadom i manjim zrnom dobijemo paletu?“ – „Da, da … ali to ne rješava ništa.“ Često bi ju tako sasjekao kad bi zaključio da je dosta katalizatora i da je ideja ipak u njegovoj oblasti. „Kako ćemo do tamo? Kolike ekspozicije? Koliko ostati i sve dozvole – ma daj, nema to smisla“ – „Lino? Pogledaj me… Ostavio si me. Kako ćemo dotamo.. kakocemo dotamo… kakocemodotamo?“ *** Taj se slijed slika ponavljao dovoljno često da ga ne može više zvati snom. Budio bi se oparen raznim mirisima koje je dovlačio iz te sekvence i mokar od hladnog znoja. Onda bi gledao po zidovima lijane vlage, pa letimice izoštrio sjenu zavjese – ravnao oblike koji se razbijaju o pokućstvo – prisjećajući se lica koje u drugoj projekciji vidi resko. Najčešće se od tih intenzivnih osjećaja nakostriješi u jezi – puknuo je radijator, odzvonilo drvo polica – i trgne. Jutro.