proza

Marin Lisjak: Sinegdoha 35mm

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Marin Lisjak (Zagreb, 1994.) studira komparativnu književnost i kroatistiku na Filozofskom fakultetu te dramaturgiju na zagrebačkoj ADU. Nekolicina pjesama objavljena je u zborniku „Hrvatska mlada lirika 2“.



 

SINEGDOHA 35mm

 

Nešto nije kako bi trebalo biti. Iznad ljetnog polja izdizao se lagani vjetar bez mirisa, a preko njegovih granica hlapili su mjestimično tornjevi i neboderi prekinuti ovješenim vodovima, obrisa koje je omara izvijala toliko da su oblikom podsjećali na nešto više i nešto manje od sebe. Usamljeno je i pretiho u tom varljivom okružju – ono ne ugrožava samo po sebi, ali nepravilno srastanje tišine i neispravno vezanih slika djeluje kao déja-vu čiji šavovi pucaju tako da ga se više ne može prepoznati pa se u njemu lako izgubiti. Neka zloslutnja je uhodila ovakva mjesta i dok se ta razgažena i isušena – mrtva – trava raspadala pod lijenim drapanjem sunčevih zraka, Linova se ruka nakostriješila od križanja tih neopipljivih i hladnih struja. Nije tomu pridodavao previše pažnje pa je, kao da ne želi provocirati zasjedu točno preko vidnog polja, nastavio prilagođavati objektiv. „Ovdje nema nikoga i ništa se ne događa“. Ravnoteža se krajolika trebala ocrtati kao ulje netom raslojeno po vodi – dovoljno da se međusobno zaraze – ali se u tom nasilnom tkanju potkradala neka petlja koja je panoramu cijepala. To bi visoko stablo, kao i njegovu upečatljivu izmještenost, izoštreno oko moglo smatrati ili davno uzdignutim spomenikom, koji zbog strahopoštovanja podčinjenih gruša u urokljiv podsjetnik na apsolutnu kontrolu, ili obrednim aparatom koji od njihovih želja čini uskladištenu jeku. A opet, figuriralo je gotovo kao znak slijepe ulice, simptom ekološke katastrofe čije se posljedice naslućuju tek preko, ili zbog, njegove raznobojne krošnje – a ona se u kadru žarila kao da okuplja neko neartikulirano zračenje. I tek je u tom rubnom odsjaju cijeli prizor djelovao zastrašujuće; kao pogled kroz rđavu ključanicu s čije se druge strane probija netko drugi s čijim se pogledom neočekivano i neželjeno sretnemo.

Sat je vremena bilo prošlo u pripremama za možda nepotrebno kamufliranje te endemične atmosfere – što zbog ranovečernje vlage nabrane u oblacima koji su se protiskivali nebom što zbog ruke; nju je ranio prije par sati kad je, zbog težine opreme, zapeo za žicu koja je rasjekla, a samo negdje rastvorila meso – koje pod trenjem odvrtanja objektiva, grčenja šake, rezanjem i namještanjem ND aparature bridilo u dodiru s nedišljivim zrakom. Pod aparatom koji je, izbrazdan od raznih padova prije izgledao kao muzejni izložak, čitav se mozaik polegnute prašine i zemlje rasprostro u otisak netom utihnutog poprišta surove bitke. U toj je nesređenoj cjelini Lino bio strano tijelo, čak uzrok reakciji prirode da se izobliči i prisilno skupi u nešto konkretno – površinu, slijepu kartu, grad – što joj nije bilo previđeno. Njegove su svjetlosne sinkope prostoru dodatnih sat-dva otkrivale njegove granice i činilo se da se svaka sličica ispunjavala tupim pigmentima koji se preko klasja i tornjeva cijede kao viskozni trik – čas primjetljivi čas, gotovo kao refleks, blijedi. A ispod površine, ispod tog finog sloja pozelenjelih negativa, kolažirala se druga ekspozicija – golom oku ne nužno nevidljiva, ali u svakom slučaju dovoljno vješta da se zakloni naličjem – čiji je rukopis bio daleko od formiranog, ali je dozirano najavljivao rušenje zastora. Obrasci rahlih industrijskih i rezidencijalnih zgrada – koje se razlikuju dobrom voljom promatrača – s trulim i neparnim rebrenicama, u čijem se napuklom staklu ogledaju igrališta, zaposjeda Fujicolor Superia X-tra 400 okvir.

Slijepljene je odjeće i vjerojatno neprijatna mirisa krenuo kroz koloplet prirode koja prožidre tehnološke i ljudske olupine. S ovim je materijalom krenuo kući:

 

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

_______________________________________________________________

(**************************************************************

***************************************************************

***************************************************************) _______________________________________________________________

ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo

 

prijevod:

gornjilijeviugaopovišenupadsvjetlogustislojneopipljiv

šumneštoskrivatiizaužarensuncesedamvoddometatiseulana

ckojinalikovatikleinovbocaprividangibanječijetrompuls

iranjenaglotjeratinapokušajispravljanjenedosljedankon

turakojekrivitislikatakodanalikovatitipfelerubinarnik

oddoljedesnositnijimrljakojaprijemoćibitimeđanegoprik

azneštoprocjepjeistovremenospajatiirazdvajatisamoštod

oklinogledatifotogramononemigriratinegokaodaprvislika

pripadatidnosvežanjpamastiložigjedvanatapatisesviznak

ovionirezbaritiuakromatskiulubljenje

 

Povratak je kroz to polje, kroz nepregledne jedinice raslinja koje su se oko grada obavijale u polumagnetski zid, kao da ga žele zaštititi, kao oko završnog komadića neke slagalice, bio dodatno otežan kišom. Ne otkrivenjem, nego sipkim, srebrnastim pravcima koji su padali u nepravilnim razmacima – kao da ih djelić isparava prije dodira. Grad nije bio daleko, ali se ta trasa koja do njega vodi, kao da je netko okrznuo šestar, preispisivalamjesto se mimikrijom samo znalo kriti od lutanja nesigurnih ili, još gore, stranaca. I u tom je bilo neke neobjašnjive ljepote. Lino se zato odlučio prepustiti stockholmskom sindromu i u pasivno-agresivnom okolišu postaviti aparat za posljednji snimak kisele kartografije, zakopavši tronožac u ljepljivo blato. Sva je ova atmosfera pomalo omamljujuća; predvečerje se prelijevalo u suhoj kiši i žaru, tijelo od gladi i umora tetura. I tamo ga je zateklo to peckanje, nelagoda od nematerijaliziranog zurenja, ojačano činjenicom da je sa svih strana izložen zalutalim naletima, i podređen zlonamjernom šuštanju koje ostavlja metalan okus u ustima jer podrazumijeva okruženost. I nije znao što bi ga više uznemirilo – uočiti neko približavanje ili da sve ostane komprimirano, poravnato koliko je moguće tako da se pejzaž zatvara u Kaniszaov trokut. Ubrzano postavljanje završnog kadra rezultiralo je slabim svjetlom, koje zbog energetskog pražnjenja stabla kao da mijenja nagib slike, i prostorom koji se u toj prisilnoj perspektivi razapeo. Kao da se otvorio neki most – fizikalno zrcalo koje stapa okolinu s njezinim lešom – kiša je prestala, vjetar rasplinuo, a pred Linom se nalazilo onesviješteno polje iščašenih, bezbojnih vlati i propadajuće peludi. U lokvi se odraz njegova lica slamao na poluutopljenim kapljama, a pored njega ga je nešto sustizalo. U jednom se bljesku fleša nagovijestilo, u drugom već poprimalo obrise, i u zadnjem se, i tek je onda zamijetio, u oči pretisnulo nekakvo polutjelesno biće – svjetlost bezizražajnog lica, kose i napola sklopljenih, staklastih zjenica. Onda je puknuo grom i cijeli se usporeni prizor vratio u 25 FPS-a.

Kao svladan oporim grčem, prene se i po prvi put nepovjerljivo okrene vrebajućem području i krene trpati opremu iznuren naglom sinestezijom – dok to radi, preleti pogledom okružje i otrči neutabanom cestom. Ali nje do maloprije nije bilo. Gazio je po nenačetoj zemlji neizvjesnog postanja; teren se odjednom razmaknuo i Lino se pažljivo približavao nečemu što je mogao nazvati poznatim ili barem jasnim: nasukane zgrade prošarane fasadom grafita, tiskovinom oblijepljena čekališta s ostacima industrijskog ljepila, prazne ulice i izlazi autocesta koji se pletu u kostur neke praživotinje. Prokrvljen uleknutim trotoarima i konveksnim borama iz kojih gdješto cvjeta neko cvijeće, grad se doimao kao fatamorgana. Do kraja je ovog opisa ulični sat, čiji je mehanizam u mjestu razbacivao minute, tek izgledao kao stlačena stabljika presijecana žičanom ogradom koju će morati preskočiti kako bi se dokopao grada. Pretovarivši krhkiju opremu na vrh, a masivnije objektive na dno, vezao je naramenicu oko vrata i nestabilno propeo lažnom konstrukcijom do njezina vrha, do dvostrukog obzora koji se vlada kao optička varka. Zanesen iluzornim pokretima, u prvi se mah zbunio i izgubio ravnotežu kad je razmještaj poremetila težina torbe, ali je prekrio i probio nezaobljen vršak ograde desnom rukom. Ta je bol bila neugodna, ali je brzo prerasla u neku tupu, mlaku vibraciju koja je rasjekla meso, a samo ga negdje rastvorila. Izvući to iverje željezne prašine je bilo bolnije. Kad se napokon dočepao tla, pljunuo si je po ruci, razmjestio krv i provjerio dubinu rane. Nije prestrašno – uskoro će se gaza skoriti i zatezati kao prava posjekotina, a uostalom trebalo je potrošiti samo jedan film. Dignuo je glavu i primijetio nanovo prekrojen prostor – istu užeglu pustoš polja – a iza njega, grad s istim obrisima toplane, zgrada, porazbacanih tornjeva i strojeva koji su mutirali u prirodu, a povrh svega budan žamor stabla – bioenergetske aporije čija je krošnja bila natopljena neznatnim stupnjevanjem boja. Nešto nije bilo u redu. Slično kao kad je Laura nestala.

            „Recimo da se radi o nekom Tehnopolisu,“ odvrati Laura u potpunosti zagrijana za razgovor – u njoj je bilo nekog neobičnog, skoro gravitacijskog, potencijala za ateriranje ideja; skok strujnog vala, tako ih je gipko povezivala – „što bi sve u njemu htio uhvatiti? Mislim da bi mene najviše zanimalo cvijeće… to bilje. To je… ne znam, kao negativna fotosinteza, na njima se najviše vidi kako ih ispija.“ – „Misliš? Ne znam… ja stvarno želim boje – nije me briga na čem su, ali nekako ih želim zaskočiti. Tu i tu zgradu, taj i taj auto. Jer, pazi, ne radi se tu o nečem praznom, nego ispražnjenom. A taj se talog morao negdje nakačiti.“ Lino približi šalicu i otpije čaj. Ta mlaka voda koja u temperaturi nije rasla ni padala, nego se samo rasprostirala, imala je primjese Laurine kose, gotovo kao savršeno montažno pretapanje, i mirisala je na njezinu kožu. Zato ga je ujutro pio. „Mhm, ajmo i tako probati. Možda s duljim upadom i manjim zrnom dobijemo paletu?“ – „Da, da … ali to ne rješava ništa.“ Često bi ju tako sasjekao kad bi zaključio da je dosta katalizatora i da je ideja ipak u njegovoj oblasti. „Kako ćemo do tamo? Kolike ekspozicije? Koliko ostati i sve dozvole – ma daj, nema to smisla“ – „Lino? Pogledaj me… Ostavio si me. Kako ćemo dotamo.. kakocemo dotamo… kakocemodotamo?“ *** Taj se slijed slika ponavljao dovoljno često da ga ne može više zvati snom. Budio bi se oparen raznim mirisima koje je dovlačio iz te sekvence i mokar od hladnog znoja. Onda bi gledao po zidovima lijane vlage, pa letimice izoštrio sjenu zavjese – ravnao oblike koji se razbijaju o pokućstvo – prisjećajući se lica koje u drugoj projekciji vidi resko. Najčešće se od tih intenzivnih osjećaja nakostriješi u jezi – puknuo je radijator, odzvonilo drvo polica – i trgne. Jutro. 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg