proza

Jelena Osvaldić: Pričekajte još malo, možda oživi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Jelena Osvaldić (1981., Zagreb) studirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Poeziju i kratke priče objavljivala je na književnim portalima Knjigomat, Prozaonline i Radio Gornji Grad, kao i na web stranici Centra za kreativno pisanje Zagreb (CEKAPE) u sklopu deset najboljih kratkih priča. Dobitnica književne nagrade Ivan vitez Trnski 2014. za najbolji neobjavljeni rukopis autora do 35 godina koju dodjeljuje DHK.



  

PRIČEKAJTE JOŠ MALO, MOŽDA OŽIVI

 

Umro je baš na moj rođendan, na dan kad svaki čovjek može biti sretan bez nekog posebnog razloga. Kako je sreća izostala, bilo mi je čudno osjetiti zadovoljstvo u tugovanju jer sam napokon bila fokusirana na nešto konkretno.

Mama je pričala nepovezano i drhtavim glasom mehanički ponavljala da se možda samo onesvijestio, ali da joj izgleda mrtav. Jurila sam niz drvene stepenice naše kuće i još uvijek imala nade da će s njim sve biti dobro, iako niti u puno bezazlenijim situacijama u životu nisam bila optimist.

On je dio rutine i zato je važno da bude živ. To je sasvim fer, ne tražim puno. Samo da sve ostane isto. 

Utrčala sam u dnevnu sobu i ugledala žuto tjelešce kako nepomično leži na trosjedu na kojem smo skoro svaku večer gledali televiziju. Shvatila sam da prvi put u životu gledam u nešto mrtvo. Izgledao je kao da spava, nije bilo krvi, niti drugih znakova po kojima laik poput mene može sa sigurnošću ustvrditi da je nastupila smrt.  Pokojnog djeda, pokojnu baku i pokojnu prijateljicu koja se bacila pod vlak, nikad nisam vidjela mrtve. Pamtim ih samo dok su bili živi jer ih u mrtvačnici nisam poželjela vidjeti. Sad gledam smrt  i ne događa se ništa posebno, nikakvi specijalni efekti. Cijelu situaciju otežava činjenica što za mrtve životinje ne postoji procedura kao što postoji za mrtve ljude.

Protresla sam ga kao da ga želim probuditi, učinila sam to više iz dužnosti, možda i instinkta. Pri dodiru moje kože i njegovog, već hladnog tijela, osjetila sam nelagodu, čak i blago gađenje. Koncentrirano sam promatrala hoću li ipak ugledati krv, bilo mi je neobjašnjivo da je samo tako umro, bez upozorenja, a dobro je jeo, spavao, izgledao sasvim zdravo. Trbuh mu se više nije micao, jedno oko je i dalje bilo otvoreno, ali potpuno bezizražajno, očnjak mu je virio iz usta. Nazvala sam veterinara i upitala ga da li se mačka može probuditi iz besvjesnog stanja. Pitao me da li diše, odgovorila sam mu kako mislim da ne diše - ništa mi nije odgovorio osim da budem sretna što je doživio tako duboku starost od petnaest godina.

Iznenadila me vlastita hladnokrvnost tih prvih minuta. Znala sam da je moja dužnost prije svega primiriti majku – on je bio zamjena za unuče koje joj vlastita djeca nisu podarila i sad će biti još tužnija i zabrinutija nego inače.

Kad nismo znali o čemu bi pričali, pričali bi o mačku, hranili ga do iznemoglosti ostacima piletine od ručka, tepali mu kao malom djetetu. Taj je mačak , elegantno i bešumno, petnaest godina sudjelovao u svim našim svađama, veseljima, šutnjama i strahovima. Ne znam kako je on gledao na nas, vjerojatno kao na izvor hrane i topline kao i svaka normalna mačka.

Ustala sam s kauča, oborene glave pogledala prema prozoru; vani je bio predivan jesenski dan, žuti brezini listovi veselo su titrali na vjetru, djeca su vriskala na putu prema školi. Ta slika i ti zvukovi, nikako se nisu uklapali. Imala sam osjećaj da me namjerno iritiraju. Bilo mi je nepodnošljivo što je vani sunčano, toplo, što ljudi kupuju peciva, izlaze van zapaliti cigaretu, što se život i dalje odvija kao da se ništa nije dogodilo. Htjela sam da se svi ti prizori zamrznu kao na filmu, redateljski rez, promjena scenarija.

Trebamo što prije izaći iz dnevne sobe i trebamo ga što prije negdje pokopati. Da li je uvijek tako kad netko umre? Ta potreba da se udaljiš od mrtvog tijela, da ga ne gledaš i da što prije završiš s ukopom. Predložila sam majci da se premjestimo u kuhinju. Pitala sam je hoće li kamilicu, kakao, nešto toplo, govorila joj da moramo biti sretni što je dugo poživio, to je blagoslov, ne smijemo biti iznenađeni, imao je lijepu smrt – ponavljala sam sve one glupaste i sladunjave fraze u koje ni sama nisam vjerovala, ali su me začudno hrabrile.

-   Nazvat ću tatu i reći mu neka odmah dođe. Mora naći neku kartonsku kutiju.

Poput sekretarice, koncizno i kratko, objasnila sam mu što se dogodilo. Nije histerizirao, on histerizira u potpuno drugačijim situacijama - kad mu ukradem pjenu za brijanje, kad ne može naći ključeve od auta, kad vani pada kiša, kad Dinamo izgubi utakmicu ili kad nema više špeka u špajzu. Mirno me upitao kakvu kutiju treba donijeti, srednju, malu ili veliku, tonom kao da treba donijeti grincajg, a ne improvizirani mačji lijes. Odgovaralo mi je što je tako, ubirala sam plodove naše emotivne distance. Nakon desetak minuta, začula sam škripanje ulaznih vrata i njegove korake u hodniku. Mama se opet rasplakala kada ga je ugledala i sve mu potanko ispričala.

-   Našla sam ga kraj radijatora... Prvo sam pomislila da mu je zapela šapa i da se zato ne miče. Primila sam ga u naručje, a njegova glava se mlitavo objesila preko moga lakta. Mislila sam da se samo onesvijestio… Odnijela sam ga na kauč, ali ništa, ne miče se… Onda sam otišla Ani u sobu... Jadni moj Tigrić… Da sam barem bila s njim kad se to dogodilo... A još sam ga vidjela kako je ujutro išao na pijesak, normalno se najeo, sva jetrica je pojeo... Jadni moj Tigrić… Ne mogu vjerovati, kao da ga sad gledam…

Slušali smo majčin monolog, a tata je  kao ukopan stajao kraj frižidera koji je preglasno brujao. Njene riječi izazvale su drhtaj i grč na njegovom licu. Uzdahnuo je, spustio ramena i pokazao nam kutiju koju je držao u desnoj ruci kao da smo na javnoj dražbi. Kutija je bila veća nego što je bilo potrebno za tako malo tijelo od četiri kile. Na njoj je pisalo Zvijezda Omegol.

-   Zar nisi  našao neku bolju kutiju? – upitala ga je nervoznim i povišenim tonom.

-   Kakvu? – bilo je njegovo protupitanje.

-   Pa neku koja nema natpis.

-    Nema takvih bez natpisa. Pa nije Konzum pogrebno poduzeće.

Osluškivala sam hoće li tata bilo što reći kad je ušao u sobu gdje smo ostavili mačka. Sva su vrata ostala otvorena, no nije se čulo ništa osim škripanja parketa. Mama je neprestano povlačila rub svoje kućne haljine i odjednom ustala. Čula sam kako opet jeca. Govorila je tati da će ga omotati s mojim starim crvenim puloverom na kojem je volio spavati. Ostala sam potpuno sama u kuhinji. Okretala sam se kao da nekog očekujem. Otkucaji zidnog sata požurivali su bezbroj pitanja u mojoj glavi - na koji datum ću ja umrijeti, hoće li biti zima ili ljeto, proljeće ili jesen? Tko će me pokopati ako neću imati djece? Hoću li prije umrijeti brat ili ja? Hoće li prije umrijeti mama ili tata? Tko će od nas najprije umrijeti, a tko najkasnije?

-   Da sam barem bila s njim kad se to dogodilo – ponovila je mama po ne znam koji put.

-   Što si mogla učiniti? To se dogodilo u sekundi – pokušala sam je ohrabriti.

-   Ma, znam... Ali, bilo bi mi lakše, ovako je bio sam i u strahu.

-   Nitko tu ništa ne može, srce je stalo i gotovo. Pa znaš i sama da je već bio star, bolje da nije patio. Zamisli da smo ga morali eutanizirati. To bi tek bio horor.

-   Više ne znam što je bolje, a što gore. Da je bio bolestan mogli smo se pripremiti na najgore.

-   Ti stvarno misliš da se na smrt možeš pripremiti?

-   Pa ne mislim, ali možda je lakše... Ovo je šok. Razumiješ? Šok. Tigrić je bio zdrav mačak.

-   Očito nije bio tako zdrav... Bio je star petnaest godina. Kada bih mogla birati, voljela bih tako umrijeti.

-   E sad mi samo još pričaj kako bi ti voljela umrijeti… Samo mi to treba.

Naš mučni razgovor prekinuo je tata, viknuo je da je sve spremno i da možemo krenuti. Auto je bio upaljen kad sam ulazila u njega. Mama je sjedila naprijed, ja otraga, a s moje lijeve strane bila je kartonska kutija Zvijezda Omegol i Tigrić zamotan u moj pulover. Malo žute dlake virilo je na dijelu rukava. Krenuli smo, a ja sam se skoro ispovraćala od mirisa osvježivača zraka s okusom vanilije koji je visio na prašnjavom retrovizoru. Otvorila sam prozor – „Zatvori! Propuh je!“- opomenuo me tata.

-  Jesi zaključala stan?

-  Jesam.

-  Jel' ima  kruha?

-  Ima, ali samo pola.

-  Morat ćemo stati i kupiti još jedan kruh.

-  Tko će nazvati Petra? Mora i on znati što se dogodilo.

-  Mislim da je bolje da još malo pričekamo. Najbolje dok dođe s posla, da se ne uzrujava. Prvo ću mu reći da imam lošu vijest tako da ga pripremim.

-  Pa jesi ti normalan? Tek tada će zviznuti, pomislit će da je netko umro!

-  Pa netko i jest umro.

-  Znam, ali ako mu kažeš da imaš 'lošu vijest', on će pomisliti da je umro netko od nas ili da smo u bolnici.

-  Pa dobro, kako bi ti htjela da mu kažem?

-  Ne znam! Nisam jebeni psiholog. Možda da mu jednostavno kažeš da je umro i gotovo.

-  Dobro, onda ću tako...

-  Nek' bude sretan što ga nije vidio mrtvog kao ja.

-  Da, ti si uvijek žrtva.

Ostatak tog kratkog puta do imanja smo šutjeli. Čuo se samo radijski spiker koji je izvještavao o izbjeglicama koje su u velikom broju pristizale u Hrvatsku. Sklopila sam oči i pokušala zamisliti kako je tim nesretnim ljudima puno teže nego meni, no nisam uspijevala misliti ni o čemu osim o sebi i o mrtvom mačku pored mene.

Koliko je potrebno da mrtvo tijelo počne zaudarati?

Sad je pravo vrijeme da se dogodi čarolija, da pulover oživi, da se njegove vunene niti počnu rastvarati.

Željela sam da sve što prije završi, a došli smo prebrzo, čarolija je i ovaj put izostala.

Oko kutije, koju je tata ostavio na osunčanoj terasi, odmah su se našle dvije mačke koje smo znali hraniti kad bi došli vikendom. Znatiželjno su provirivale i gurale svoje njuškice, njima je kutija s mrtvim mačkom bila poput nove igračke.

-  Želim ga pokopati na najljepšem mjestu – rekla je mama, više sebi nego nama, pažljivo razgledavajući travnjak.

Iako je bio već kraj listopada, sve je još bilo u cvatu, crveno, ljubičasto, žuto, netko je u susjedstvu još uvijek kosio travu, vinogradi su se zelenili.

-  Tu ćemo - pokazala je rukom na ravan dio tratine ispod ruže penjačice.

-   Ne, tu nije dobro, ovuda ljudi prolaze, nije mirno – negodovao je tata.

Na kraju smo ga pokopali ispod Atlantskog cedra, najljepšeg stabla na imanju. Tata je štihačom iskopao rupu, a mami i meni prepustio ostali dio.

Kad je odlazio, rekao je nešto što nikad neću zaboraviti.

Rekao je – Pričekajte još malo, možda oživi.

Ni mama ni ja nismo se usudile prigovoriti koliko je to besmisleno. Štoviše, pogledale smo se kao da se slažemo s njegovim prijedlogom i stvarno pričekale još nekoliko sekundi. Znale smo, čim ga zakopamo, onda je stvarno gotovo. Kad se tata dovoljno udaljio, mama je izvadila Tigrića iz kartonske kutije i položila ga u njegov mali grob. Suze su joj lijevale niz lice, ali više nije jecala. Hladna i vlažna ilovača, koju smo usitnjavale prstima, sve više je prekrivala crveni pulover dok nije potpuno nestao u tami zemlje. Ostavile smo cvijet, upalile svijeću. On je životinja, to nije racionalno, ali svejedno smo to učinile.

Već je pao mrak kad smo se vraćali kući. Opet smo šutjeli, jedino je mama napomenula da bi usput trebalo stati i kupiti litru mlijeka za ujutro. Kad smo je čekali na parkiralištu supermarketa, razmišljala sam kako više nećemo morati trošiti novce na pijesak, hranu i veterinara i kako ćemo večeras prvi put stići kući, a on nas neće čekati u hodniku.

Ljudima nećemo previše pričati o ovome jer je to ipak samo mačak i njegova smrt se ne definira se kao tragedija već kao prirodan tijek stvari, ali kako petnaest godina života može biti duboka starost?

Neprijateljska tišina uvukla se u naš međuprostor, zauvijek je otkrhnut jedan dio koji ju je ispunjavao. Ugasili smo svjetlo, svi smo bili budni u svojim krevetima, sve je bilo na svome mjestu, ali više ništa nije bilo isto.

Morat ćemo jednostavno prihvatiti što se dogodilo i sve ono što će se tek dogoditi.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg