proza

Ilija Aščić: Kako sam postao zao

Ilija Aščić (1980.) diplomirani je novinar i fotograf. Kratke priče objavljivao je u Večernjem listu, Zarezu, Vijencu, 24 Expressu, časopisima Književnost uživo, ARS itd. Finalist je natječaja Prozak za 2015/16. Neobjavljeni roman „Gubitak“ od 800 kartica čeka izdavača. Živi u Zagrebu.

Kako sam postao zao

Isuse, majko, bilo je užasno, stajao sam tamo kraj jebenog stroja za pranje suđa, a suđe je samo dolazilo i raslo pred mojim očima, kao da se povećavalo kakvom magijom, i ma koliko se trudio sve oprati na vrijeme, nisam stizao oprati ni pola do kraja svoje smjene, a znao sam, ne operem li, slijedi mi kazna u obliku smanjenja dnevnice. Svaki put kad bi konobar iz hotelskog restorana dovezao kolica puna suđa, mene bi obuzeo očaj. A kurvin sin bi se samo nacerio, iskrcao mi to i otišao nazad u salu. Bio je to jedan od najušljivijih poslova koje sam ikad radio, gori čak i od izigravanja klauna na dječjim rođendanima. Ući u praonicu za bijednih 17,50 kuna po satu, dovoljnih tek za puko održavanje života bilo je kao ići u zatvor i lišiti se svega ostalog, uključujući i život sam. Godinama kasnije saznao sam da se i George Orwell tako osjećao dok je 1930-ih prao suđe po pariškim hotelima i u njegovim rečenicama nalazio sam svoje misli, ali koga briga za to? Orwell je mrtav, a mrtva je i njegova filozofija. Bio sam gladan danima, a kako je frend šljakao u hotelu, nekako mi je sredio da tamo perem suđe, zbog čega je morao svoj ugled staviti na kocku zbog mene, a već je to bila ogromna usluga. Uglavnom, eto me, 23 godine star, intelektualac koji zna sve o svemu, ali ništa korisno, s jedinim cipelama na nogama, malko prošupljenim kod desnog palca, nekako sam zatomio činjenicu da sam pročitao cijelog Platona i da se moje kolege s faksa negdje zabavljaju u subotu navečer, i prihvatio najjadniji posao na svijetu – perač suđa.

I tako, pojavio bih se tamo u Savskoj svake večeri u 9 sati, navukao pregaču i cijele noći stajao kraj perilice, bacao ostatke hrane s tanjura u smeće a zatim suđe stavljao u perilicu. Već za 10 minuta bio bih mokar do kože, jer je u praoni bilo pakleno vruće, a iz stroja bi u nekom trenutku počela sukljati para i tada si morao brzo odskočiti od njega, da te ne opeče. Kad bi suđe na pokretnoj traci prošlo kroz perilicu morao sam ga skinuti, prebrisati i staviti da se suši, pa poslije složiti u ormariće. Bio je to posao koji bi obavljao osrednje inteligentan majmun. Vrijeme je sporo prolazilo. Svako malo gledao sam na sat i imao sam dojam da kazaljka stoji na mjestu.

Šefica je stalno pazila hoću li negdje pogriješiti, nekako je nanjušila da nešto sa mnom ne valja, znala je da nisam dobar radnik, ma koliko se pretvarao da jesam, i naravno, pogriješio bih prije ili kasnije, a ona bi odjednom iskočila pred mene i počela srati. Jedne od tih prvih noći, dok još nisam znao gdje sam i gdje mi je mjesto, pokušao sam nekako opravdati te greške, na što mi je ona mrtva-hladna rekla da mi za taj dan skida trećinu dnevnice. Bila je zla i opaka kuja, ali kapitalizam joj je omogućio da bude takva i da je to okej. Stala bi ispred mene i dijelila mi lekcije, a ja bih stajao ispred nje, plaćen 17,50 kuna po satu, bez doprinosa, i slušao to. Želio sam je pljusnuti, pobjeći, urlikati poput lava, ali samo bih se osmjehnuo i tiho rekao „ali…“, znajući da ću ostati bez trećine dnevnice ako nastavim rečenicu, a zatim bih pojeo punu porciju govana. A prvih dana jeo sam barem 5 takvih porcija dnevno, dok nisam naučio gdje mi je mjesto, a mjesto mi je bilo na dnu hranidbenog lanca. Eto zašto ljudi postaju psihopati, političari ili obični kriminalci. Poremećena kuja!

Jedino relativno zadovoljstvo u smjeni bila je 10-minutna pauza, kad bismo nakratko gasili strojeve, pa bih izišao van da zapalim cigaretu. Htio sam malo biti sam, ali redovito bi mi se prikrpao netko od tih luđaka i počeo daviti spikom tako da bi mi cigareta prisjela nakon pola minute. Bio je tamo frajer koji se zvao Tomislav Dedić i koji je svake večeri pričao o svom automobilu. Vozio je starog Golfa, ali u njegovom imaginariju taj Golf je bio mitsko biće oko kojeg su se plele legende i priče. Bio je to Golf III sa spojlerima, alu flegama, dva auspuha, uglavnom, sranje kakvih je bio pun grad. Ima li niže od ovog, pomislio bih svaki put kad bi on počeo o svom Golfu.

- Đizus! - rekoh jednom dok je tip lamentirao. – Hoćeš li konačno ušutjeti, jebote?

- Čekaj, čekaj! – reče on. – Samo da ti još ovo kažem…

Bacio sam tek napola ispušenu cigaretu i zakoračio u ustajali zrak praonice koji bi me u trenutku omamio. Upalio sam stroj, a Tomislav je stao kraj mene, glupavo se nakesio i zatim mi uštrcao još malo govana.

Jedne od tih noći imali smo svadbu nekog bogatog smrada. Taj dan morao sam odraditi večernju i noćnu smjenu, jer je bilo premalo osoblja. Suđe je dolazilo i ma koliko se nas dvojica na stroju trudili sve oprati, samo je raslo pred nama. Negdje usred te histerije u kuhinji se pojavio neki ćaknuti pjesnik i počeo nam recitirati svoje stihove. Bio je to tip od nekih 30 godina, s dugom pjesničkom bradom i raščupanom kosom, kao iz loših klišea o pjesnicima. Svi su blenuli u njega kao telad. Bila je to neka kvazi egzistencijalna poezija pomiješana s lamentacijom o društvenoj nepravdi i uzvišenim idealima, ali kad je počeo recitirati, mene je obuzeo ubilački bijes i pomišljao sam da uzmem jednu vilicu s trake i zabodem mu je u usta. Pjesnik je izrecitirao svoje, a osoblje je samo stajalo i gledalo u njega. Pjesnik se zatim naklonio i izišao. Odakle se pojavio i što je sve to uopće značilo, suluda su pitanja.

Pred jutro sam gotovo izgubio svijest u tom smradu i morao sam otvoriti prozor i gurnuti glavu van da udahnem zraka i dođem k sebi, a taman kad sam na trenutak došao sebi, dvojica majmuna su me zgrabili za noge i gurnuli van, tako da sam doslovno ispao kroz prozor i pao u kontejner za smeće iza hotela. Bio sam bijesan kao pas, a kroz prozor je iz kuhinje dopirao gromoglasan idiotski smijeh. Eto, u takvim trenucima shvatiš da je svijet govno i da je radnička klasa hrpa idiota koja ni ne zaslužuje bolje od 17 kuna po satu. Nekako sam se iskopao iz kontejnera i vratio se u praonicu, gdje su se svi smijuljili i pretvarali se da se ništa nije dogodilo, a i ja sam se pretvarao da se ništa nije dogodilo, jer je to mogao učiniti bilo tko.

Na kraju smjene me zapalo da bogatom gazdi pomognem odnijeti viškove klope u njegov auto. Naravno, ja sam nosio sve to, a on je samo išao ispred mene. Bio je veseo, pun sebe i nesvjestan svega oko sebe. I onda me, kad sam spremio sve u njegov auto, potapšao po ramenu, uz onaj „kužimo se“ pogled, a zatim je posegnuo rukom u novčanik, i taman kad sam osjetio dašak nade, misleći da će mi dati 100-200 kuna, što bi me podiglo iz mrtvih dok ne dobijem plaću, on je izvukao 10 kuna i gurnuo mi u ruku, namignuvši. Gledao sam u tih 10 kuna s priglupim, kvazi zahvalnim smiješkom. Umjesto da mu kažem „jedi govna“ i zabijem mu tih 10 kuna u facu, uzeo sam pare i stavio ih u džep, a on je sjeo u auto odvezao se.

Bilo je 6 sati ujutro kad sam završio s poslom i izišao iz hotela. Jedva sam se držao na nogama. Na ulici je još bio polumrak, ali u to vrijeme Savska se već budila, otvarale su se prve pekare, prvi tramvaji već su vozili, šljakeri su išli na svoje bijedne poslove, cijeli jedan svijet bez budućnosti, otvrdnutih, glupih i opakih lica. Zar ću i za 20 godina biti dio tog svijeta? Čovječe, bolje da legnem na tračnice, da me pogazi vlak.

Sjedio sam na stanici i čekao tramvaj. Dvije mlade cure sjedile su kraj mene na klupi. Vraćale su se iz noćnog izlaska. Ćaskale su o dečkima, izlascima, glazbi. Bile su opuštene i bezbrižne, slatke, vesele, kakav sam i ja želio biti. Slušao sam ih i mjerkao ih krajičkom oka. Trebao sam tu noć provesti s njima, a ne u toj ušljivoj praonici s luđacima. Jedna od njih okrenula se prema meni i žicala me upaljač. Imala je divan, baršunast glas. Izvukao sam upaljač, pogledao je u oči, predivne zelene oči, i pripalio joj cigaretu. Na trenutak su nam se ruke dotakle. Čovječe, odmah sam osjetio kako oživljavam, odjednom je u meni bilo energije i života!

- Hvala, baš si sladak! – reče ona s osmijehom. Bila je tako nezatrovana.

Zaustio sam da kažem nešto, da ispalim neku foru i budem malko ironičan i cool, ali k vragu, nisam uspio smisliti ništa. Samo sam tupo gledao pred sebe. Misli, jebote, MISLI! Zar si sve one knjižurine pročitao bez veze? Napokon sam se nasmiješio i rekao. Ali umjesto suvisle i duhovite rečenice iz mene je izišlo neko trogloditsko mumljanje. Koji vrag! Pogledale su me pomalo sažalno, ali nije u njihovim pogledima bilo zlobe. Zatvorio sam oči i samo sjedio, želeći propasti u zemlju. Eto, doista sam i postao perač suđa kojem su isprali mozak pa nije u stanju prozboriti riječ pred zgodnom ženom.

Došao je njihov tramvaj, ustale su, ušle u njega, a tramvaj je otišao niz ulicu. Gledao sam za njima sa žaljenjem i mislima o tome što je sve moglo biti da mi nisu učinili to što su učinili. Ja sam ostao na stanici i pušio. Eto, vraćam se kući u 6 ujutro, mamuran nakon 18 sati šljake i opet ću se morati zadovoljiti masturbacijom. Moj tramvaj je napokon stigao, pogledao sam lijevo i desno da vidim ima li kontrole, a zatim sam ušao, još uvijek mlad i siromašan, ali ne više tako pametan i bezazlen kao prije, a tramvaj me odvezao.

Neuspjeh

Spustio je ruku prema njenom trbuhu i počeo otkopčavati remen na trapericama. Otkopčao je remen i gornji gumb hlača, ali kad je pokušao zavući ruke u gaćice, zaustavila je njegovu ruku i odgurnula ga od sebe.

- Oni dani? – upita on.

- Ne.

- Pa što je onda?

- Ja više ne mogu ovako – reče ona.

- Što to više ne možeš ovako?

- Sve!

- Što sve, jebemu mater?

Stajali su kraj prozora na četrnaestom katu. Nije je bilo tjedan dana i kad se vratila u Zagreb otišao je kod nje. Htio ju je malo bocnuti zguza. Po cijele dane je šljakao u skladištu i htio se napokon malo bezbrižno zadovoljiti. Bili su skupa skoro godinu dana, ali nisu živjeli zajedno. Ona je diplomirala psihologiju i stažirala je u srednjoj školi, a on je šljakao u skladištu elektroničke opreme.

Sad je iz nekog razloga bila jako nabrijana. Na sve što bi rekao imala je sarkastični odgovor. Nešto je imala na umu.

- Sve me ovo guši, Karlo. Veza s tobom me guši!

- Kako te jebeno guši veza sa mnom? Ispunjavam ti sve želje. Sve ti dopuštam. Tretiram te kao princezu, jebote.

- Tretiraš me kao princezu? Zašto onda prije dva tjedna nisi želio ići sa mnom na godišnjicu mojih roditelja? Odglumio si da si bolestan! Kao neko jebeno dijete. Ili kad je Maja slavila rođendan, ti si negdje nestao, nisi se javljao. Jel ti znaš kako je meni svaki put kad moram lagati zašto te nema?

- Nisam nestao, već sam šljakao noćnu smjenu, a baterija mi se ispraznila. I stvarno sam onda bio bolestan.

- Ti za sve imaš izliku!

- Nisu to nikakve izlike, jebote.

- Ti uopće ne znaš što želiš. Što ti uopće želiš napraviti od svog života?

- Što želim napraviti?

- Da.

- Ne želim ništa napraviti od svog života. Koji bih kurac želio? Samo živim. Zar bih još nešto trebao? Misliš da će netko od ovih „koji znaju što žele“ otkriti lijek za rak i dobiti Nobela? Krepat će isto kao i ja.

Ona se cinično podsmijehnu. Imala je nešto na umu. Žene i njihove jebene igrice! Uvijek si morao pogađati što misle kad kažu „ti ne znaš što želiš“. A zar netko zna? Zar itko išta zna? Svi samo bauljamo kroz maglu, i na kraju odapnemo. Koga boli kurac što netko želi!

- Ja ne mogu shvatiti kako si ti tako neambiciozan. Samo ideš na taj svoj posao, a poslije posla igraš igrice i svraćaš k meni kad ti se kurac digne, kao da sam neki objekt za pražnjenje jaja.

Stajao je i slušao je, a nešto ga je stegnulo u grlu. Nastavila je. Ona je mlada, cijeli svijet je pred njom, svi njeni prijatelji žive punim životom, imaju planove. Ona želi živjeti, želi iskusiti život do kraja. Želi budućnost! A njemu je samo do opijanja, računalnih igrica i jebanja.

- Gle, dušo, da ja po cijeli dan ne šljakam u ušljivom skladištu, već da me starci uzdržavaju, i ja bih išao na partyje i na putovanja u Rim i Pariz. Ali ne mogu, jer šljakam.

- Tebi se sve vrti oko para.

- Jer moram krvavo raditi za njih.

Doista je i morao. Posao je bio krvav i bijedno plaćen. Šefovi su bili poremećeni, imali su nemoguće zahtjeve, a kolege su bile hrpa podlaca koji bi te sjebali dok trepneš. Većina ih nije bila ni posebno sposobna ni inteligentna, ali znali su pokazati agresivnost u pravom trenutku, znali su izgovarati prave fraze pred šefovima, tipa „ništa nije nemoguće“ i samo su po cijele dani smišljali strategije kako da zajebu potencijalne konkurente u napredovanju. Ako si bio odgovoran i pošten, zapeo si na prvoj stepenici i s te pozicije morao trpjeti sve i govoriti „da, da, da“, kad god bi te netko zlostavljao, jer je sve drugo značilo otkaz. Morao si paziti da bilo što ne zajebeš, a ako si zajebao, bio si prvi na listi za odstrel. Za svako radno mjesto bilo je obilje potencijalnih kandidata. Zakon ponude i potražnje. Ako se nisi borio, netko bi drugi brzo uskočio na tvoje mjesto.

Jebiga, pomisli on gorko, ništa nije besplatno, pička ponajmanje. Sva ta spika o seksualnoj revoluciji je laž. Seks je i dalje oružje. Ako želiš jebati, moraš trpjeti te jebene emocionalne dramice, nagle ispade, pogađati njihove misli, igrati šahovsku igru. Sve je to tako naporno. Možda je najbolje da si naručim kurvu. Tu nema igrica. Platim, karam, doviđenja. Zašto stvari ne bi bile jednostvne i s običnim ženama? Zašto ne bih mogao zaustaviti neku curu na ulici i pitati je je li za seks? To bi bilo najiskrenije. Zamišljao je taj scenarij. „Oprosti, mogu te pitati nešto? Jesi možda za jedan kratki seks u mojoj sobi. Imam kitu od 20 cm, a mislim da ni ti nisi loša. Vjerujem da bismo se mogli zadovoljiti na obostranu korist bez obveza. Oboje smo mladi. Bolje da uživamo dok su nam spolni organi još funkcionalni.“ Slijedi njeno zgražanje. „Kad su te pustili iz ludnice? Odjebi!“

Da, u takvom svijetu živimo. Ako želiš pičku, moraš se poniziti ili izigravati ludu.

- Pa što je loše u tome što želim malo pice? Jel to neki grijeh?

- Osjećam se kao neka kurva. Jesmo li mi uopće par?

- Više nismo! – reče on nadrkano. Osjetio je kako mu rastu jaja. Bilo mu je dosta svega.- Slušaj, pizda ti materina! Po čemu ti to misliš da si posebna, da ne mogu bez tebe? Takvih poput tebe ima ko dreka. Svaka druga na ulici je poput tebe.

- Jebem ti mater! Marš van!

Pokupio je svoje cigarete i ključ od auta i izjurio iz stana.

Kad se drugi dan probudio, boljela ga je glava. Imao je osjećaj da će eksplodirati. Jedva je mogao pomaknuti ruke. Isuse, koji je to vrag? Zar sam toliko popio? Da, očito jesam. Nije se uopće mogao sjetiti kako se vratio doma. Sjećao se samo da je bauljao ulicom i završio u nekoj rupčagi u Novom Zagrebu, gdje je pio i častio sve. Ostavljao je napojnice konobaricama. Spiskao je sve pare koje je imao. Svi su pili na njegov račun, svi su ga obožavali.

Jedva je nekako ustao iz kreveta, odvukao se u WC i kenjao. Nije ovo za mene, pomisli, ti jebeni prekidi, pijanstva, svađe, pomirenja. Tjednima si sjeban od toga. Ma jebe mi se. Dosta mi je te kuje. Vječno je bila nezadovoljna nečim. Vječno je srala oko nečega. Nikad joj ništa nije valjalo. Uvijek si s njom morao pažljivo, kao da hodaš po jajima.

Neka se jebe. Nazvat ću par frendova, pa ćemo se večeras provesti, ići ćemo van i napiti se kako treba. Opet ću oživjeti, više nemam nikakvih obveza, a grad je pun žena. Svakog dana na ulici je promatrao sve te žene, kojih se odrekao jer je bio s Marinom. Jebote, sve mogućnosti su mi sad otvorene. Onda se sjeti da zapravo i nema prijatelja koje bi mogao tako nazvati. Nekad ih je imao, imao je frendove koje je mogao nazvati u ponoć, pa bi izišli van i pili do jutra ili igrali košarku u kvartu dok ne bi svanulo ili bi ostao do jutra na nekom tulumu i onda ostao spavati na kauču ili na podu, gdje bilo. Ali stvari su se s godinama promijenile. Ljudi se s godinama otuđe. Imaju druge obveze, poslove, žene, djecu, punice, sastanke, izlete u planine, preglede kod liječnika. Sva ta sranja. Ako se želiš družiti s nekim, moraš rezervirati termin po mjesec dana unaprijed, kao da dogovaraš sastanak. Sve je bilo užasno komplicirano. To je valjda ta jebada kasnih dvadesetih i ranih tridesetih. Od nekih ljudi više uopće nije imao broj telefona. Od nekih je imao, ali nije ih zvao. Ni oni nisu zvali njega. Sranje, kakvo sranje! Bio je sam.

Ne, nikog neće nazvati. Bit će sam u toj usranoj sobi, pušit će travu, popiti litru votke, izdrkati uz kakav pornić s Youporna, naručiti pizzu, gledati film i onda poslije zaspati u svojoj bljuvotini. Obuze ga očaj, znajući kakvo je razdoblje pred njim. Kakva jebada! Kako to preživjeti? Tko zna kad će opet naći neku djevojku! Grad je bio pun djevojaka, ali sve su bile nedostižne, sve te kuje su nosom nebo parale, sve su već bile u nekim mrežama kompliciranih društvenih odnosa, u koje se on nije uklapao. Moraš imati društveni život da bi upoznao neku curu, u tome je bio štos. Ne upoznaješ ih na ulici ili u birtiji ili u skladištu eletronike.

Upalio je računalo, malo tražio po Youpornu i našao solidan pornići počeo drkati. Bio je to video srednjoškolskog seks partija. Najčešće je drkao na tinejdžerice. To ga je palilo. Vjerojatno te cure i nisu bile prave tinejdžerice, već su ih samo tako šminkali. Sva ta pornografija bila je lažna, samo su režirali sve da izgleda spontano, kao neki pidžama parti ili studentska zabava. Ali varka je bila uspješna. Nije mogao odoljeti. Pornografija je zadnjih godina napredovala. Svi su htjeli iluziju spontanosti, a tinejdžerice su bile mlade, bezbrižne i bezazlene. Isuse bože, da mi je opet imati 17 godina! Potrošio bih sve te droce, ne bih imao milosti. Bio bih luđi od svih, gluplji od svih, i svima bih im skinuo gaćice i zatjerao kitu.

Drkao je i napokon svršio, maštajući kako ga ubada u jednu od tih dražesnih plavokosih pica.

Popodne se izležavao i gledao neki film s Melom Gibsonom, ali film je bio živa dosada.

Pokušao je čitati neku knjigu, ali nije imao koncentracije.

Sranje, možda ipak nisam trebao prekinuti s Marinom. Nije ona loša cura. On je u biti sasvim okej cura. Duhovita je, poštena, inteligentna. Malo je previše konvencionalna, ali što je tu zapravo loše? A možda je i u pravu. Ja sam zbilja neodgovorna bitanga. Htio bih vječno produžiti mladost, htio bih vječno živjeti kao da mi je 20. A ne postajem mlađi. Što ja to želim od života?

Uzeo je mobitel i nazvao ju. Do tad je već bio riješio pola boce votke. Prvo se nije javljala, a onda se javila nakon trećeg poziva. Prvo je pričao neke neodređene stvari, muljao je spiku, a onda je počeo moliti da mu oprosti, da je voli, da će se promijeniti, da će se više truditi. Srao je sve što mu je palo na pamet.

- Okej – reče ona suzdržano - ako ti misliš da se nešto može promijeniti u toj našoj vezi.

- Naravno da može! Čuj, Marina, hajde da zaboravimo sve. Svratit ću popodne, donijet ću neki film pa ćemo ga skupa pogledati. Ha, što veliš?

- Okej.

- Okej, vidimo se.

Prekinuo je vezu.

Bila je subota popodne. Sjeo je svoju kramu i vozio se do njenog kvarta. Svratio je usput u trgovinu, kupio nešto cuge i slatkiša. Onda je skoknuo do videoteke i posudio par filmova. Uzeo je „Love Song for Bobby Long“ s Travoltom i „Batmana“ s Heathom Legderom. Videoteka je bila prazna. Sve je manje ljudi posuđivalo filmove, svi su ih downloadali besplatno s weba. Dražesna blagajnica nasmiješila se dok je bilježila posudbu. Nabacio je nehajni osmijeh i ispalio par fora, nasmijavši ju. Imao je dobre fore u rukavu, znao je biti duhovit i šarmantan. Bila je nevjerojatno slatka. Imala je možda 20 godina i bila je baš slatka i simpatična. Imala je kratke hlačice i bijelu dekoltiranu majičicu u kojoj su se sisise slatko njihale pri svakom koraku. A tek oči! Bile su to predivne inteligentne oči. Bila je to cura u koju bi se mogao zaljubiti. Život još nije bio prešao preko nje. Uh, pomisli on, kako bih se volio malo poigrati s tim sisicama, kako bih volio svršiti među njih. Ili samo otići na kavu s njom. Pa gdje rastu takve djevojke? Zašto takve nisam upoznavao kad sam ja imao 20? Sretao sam samo seljančure i nadrkane, prepotentne kuje.

Na trenutak ju je čak vidio u svojoj sobi, kako se skupa izležavaju u krevetu i kako se on igra s njenim sisicama. Ali odustao je. S 28 godina bio je prestar za nju. Osjećao se prestaro. Izišao je iz videoteke i krenuo prema Marininoj zgradi.

Hodao je sporo i nevoljko. Kolebao se, ali išao je dalje. Pozvonio je na portafon. Kad su se vrata otključala, ušao je u zgradu. Zapljusnu ga dobro poznati miris njenog prizemlja. Isti čas je znao da je pogriješio, da je sve to greška, užasna greška. Isuse, pomisli, koja sam ja kukavička pizda! Gdje su mi nestala jaja? Stisnuo je zube i nastavio hodati uz stepenice.

Utjeha zrcala

Kad se predvečer vratio s posla, na kućnoj verandi zatekao je veliko starinsko zrcalo. Nije bilo zapakirano, već je stajalo na velikom drvenom postolju ispred ulaznih vrata. Okvir je bio ukrašen neobičnim starinskim ukrasima, a samo je staklo imalo oblik elipse. To je bilo zbilja neobično. Tko ga je donio i zašto? Potražio je ima li kakva ceduljica, kakva poruka, bilo što, ali nije bilo ničega. Nije imao zrcalo u dnevnoj sobi, već samo u toaletu iznad umivaonika, ali nedavno je premišljao da bi trebao kupiti veliko zrcalo za dnevnu sobu. Doduše, samo je nedefinirano razmišljao o tome, ali nije donio odluku o tome i sasvim sigurno nije nikome rekao da mu treba zrcalo. Pa kako se onda zrcalo samo tako pojavilo? Kvragu, vjerojatno ipak jesam rekao nekome, pa mi ga je poslao za rođendan. Tjedan dana ranije slavio je 33 rođendan. Da, to je vjerojatno dar od nekoga kome je rekao da mu treba zrcalo, pa ga je odlučio iznenaditi, ali nije ga našao kod kuće, pa je ostavio zrcalo na verandi. Možda mu je brat Andrej poslao zrcalo. Brat mu je s obitelji živio na seoskom imanju kraj grada, gdje je imao umjetnički atelje i gdje je priređivao ekstravagantne zabave. Imao je svu silu stare krame po dvorištu, starih automobila, namještaja, kipova. Povremeno je znao izvoditi kojekakve ludorije i fulirati ljude. Da, vjerojatno je on negdje nabasao na antikni komad i kupio ga, pa ga odlučio iznenaditi, a nije ostavio poruku samo kako bi ga fulirao.

Otključao je ulazna vrata, ostavio stvari i zatim unio zrcalo u kuću. Kuća se sastojala od jedne jedine velike prostorije, koja je služila i kao dnevna i kao spavaća soba. Živio je sam već tri godine, otkad je Andrea otišla. Zrcalo je bilo teško, ali nekako ga je unio i postavio ga kraj jednog zida. Stari drveni pod malko se savio pod težinom zrcala.

Neka stoji tu. Neće škoditi.

Bio je umoran. Taj dan je radio deset sati i bio je nekako posebno iscrpljen. Zapravo, bio je iscrpljen već godinama i nije se uspijevao pošteno odmoriti. Šljakao je već sedam godina u firmi za uvoz i prodaju dječjih igračaka kao komercijalist i svakog je dana bilo sve gore. Bila je to sasvim obična trgovačka kompanija, puna podlaca i raznih bezličnih likova gladnih novca i moći, u stanju učiniti bilo što za uspjeh. U početku je mislio da je taj posao privremeno rješenje. Mislio je da je došao tamo da zaradi neku lovu i da će dati petama vjetra čim se malo stabilizira. Ali naviknuo se na redovnu plaću i ostao je sedam godina na istom poslu, smišljajući reklamne tekstove za igračke. Ali nakon sedam godina ništa nije ostalo u njemu. I sam je shvaćao da prodaje svoj integritet za lovu i relativnu udobnost. Jedite govna svi skupa, mislio je. Jednom ću donijeti kantu benzina, zatvoriti ih u jednu sobu i zapaliti, sebe skupa sa svima njima, jer ni sam nisam bolji od njih, ako sam toliko izdržao s njima.

Kad je bio mlađi, htio je postati redatelj, ali nikako se nije uspijevao ubaciti u taj svijet, kojim su vladali zatvoreni krugovi i moćni moguli, a morao je šljakati i uzdržavati se radeći koješta, taj svijet opskurnih trgovačkih firmica ga je vukao u sebe i odjednom je skužio da ima trideset godina i nijedan snimljen film. Bilo je kasno za filmove. Radit će taj usrani posao do kraja života. Gore nego da je umro u 25-oj. Osjeti žaljenje i neku neodređenu krivnju.

Otkad je Andrea otišla, više nije imao nijednu žensku. Želio je žene, stalno ih je želio, ali nije imao volje ulaziti u sve te iscrpljujuće odnose samo radi seksa, a već je unaprijed znao kako će sve završiti. Tko bi to sve opet prolazio? Povremeno je naručivao prostitutku, ali to je bilo nešto drugo. One bi došle, odradile svoje, pruživši mu potrebnu iluziju, uzele novac i otišle. Tako je bilo najlakše.

Skuhao je večeru, tjesteninu s umakom od rajčice, bacio sve na tanjur i pojeo. Poslije večere dohvatio je telefon i nazvao brata. Rijetko su se čuli otkad su otišli od roditelja. Vrijeme je činilo svoje.

- Hej, hvala ti na zrcalu.

- Kakvom zrcalu? – upita brat.

- Onom koje si mi ostavio pred kućom.

- Nemam pojma o čemu pričaš.

- Nisi mi ti ostavio zrcalo pred vratima?

- Ne. Zašto bih ti ostavio zrcalo?

Po glasu nije mogao skužiti vuče li ga brat za nos ili ne. Ako ga je vukao za nos, bio je dobar.

- Čuj, pusti zrcalo, svrati ovaj vikend do mene na roštilj. Nismo se vidjeli pola godine, jebote. Uvijek smišljaš neke izlike. Siguran sam da još uvijek voliš pivo i kobasice. A i klinci će se veseliti kad te vide.

- Pa... može, što da ne! Vidimo se!

Poklopio je slušalicu. Natočio je čašu votke, kresnuo na eks, a onda otvorio prozor i stajao desetak minuta kraj prozora, pušeći. Sve je u naselju bilo mirno. Nigdje se nije čuo ni najtiši zvuk. Kuća mu se odjednom učini jezivo praznom. Pogled mu pade na zrcalo i na njegov lik u njemu. Odraz u zrcalu učini mu se nekako iskrivljen.

Poslije je sjedio u sobi i gledao film koji su davali na trećem programu. Bilo je to neko trećerazredno južnokorejsko smeće, neki kvazi horor, koji ga nije nimalo uznemirio. Malo što ga je uzbuđivalo. Svi ti horori su bili već viđeni. Sve klišej do klišeja. Tko bi se bojao glupog nacerenog klauna ili bljedunjave djevojčice koja stoji u hodniku i govori „Dođi“? Kako su neinventivni! Tko tim ljudima daje da snimaju takve filmove? Filmovi su otišli k vragu. Ipak je gledao do kraja. Znao je što će se dogoditi, pa ipak je gledao.

Kasno iz ponoći zaspao je ležeći u krevetu, a TV se sam ugasio nakon pola sata.

Oštar zvuk lomljenja stakla trgnu ga iz sna. Uspravio se u krevetu i pogledao prema prozoru. U početku ništa nije vidio. Sve je izgledalo tako mračno. Nije mogao vidjeti je li prozor razbijen ili ne, ali vidio je lelujanje zavjese ispred otvorenog prozora i čuo je škripanje starog drvenog poda, kao da netko korača po njemu. Netko je još bio u sobi. Osjećao je to. Ugledao je nešto crno na drugom kraju mračne prostorije. Nije to bio čovjek, ali imalo je ljudski oblik. Bilo je nešto drugo, nešto odvratno i izopačeno. Osjeti silan, neizdrživ strah, kao da će ga sam strah ugušiti. Ali nije mogao pobjeći. Nije se mogao orijentirati gdje se nalaze vrata prostorije, a i da je mogao, ne bi se usudio ustati.

- Tko je to? – reče, a glas mu zadrhta.

Nije bilo odgovora.

Ovo je samo san, pomisli, moram se probuditi. Fantaziram! Ovo nije stvarno! TI NE POSTOJIŠ! NEMA TE! Upalit ću svjetlo i nestat ćeš. Ali nije uvjerio sam sebe u to. Dapače, mračni obris se malko približio. Odjednom osjeti jezivu hladnoću i ježenje kože po cijelom tijelu. Polako je gubio osjet i shvatio je da se više ne može pomaknuti. Njegovo tijelo više nije bilo njegovo.

Bože, ako je ovo lekcija o piću i prostitutkama, shvatio sam. Zgriješio sam mnogo puta. Izgovarao sam tvoje ime uzalud, nijekao sam te, bio sam lijen i podao, griješio sam bludno, lagao sam i krao, a u djetinjstvu sam palio krila golubovima. Zlostavljao sam drugu djecu. Radio sam i druge grozote.

Tišina. Osjetio je kako se njegova duša odvaja od njega i zatim izlazi iz tijela i odlazi na drugu stranu sobe. Panika ga ja preplavila poput nekog vala, nije se uspio braniti niti sekunde. Kao da je neka sila preuzela njegovo tijelo. Sjena je i dalje stajala na istom mjestu, ali znao je da je gotov. O bože, umrijet ću! Je li to smrt? Ali ja sam mlad! Nije vrijeme da umrem! Nisam snimio nijedan film. Ne želim umrijeti!

- Dušo, vrati se! – zavapio je u očaju, ali nije znao je li to rekao ili je samo pomislio. - Dušo vrati se!

Kasno je za to!

- Isuse bože, PROMIJENIT ĆU SE I POSTAT ĆU BOLJI ČOVJEK, neću više biti kukavica, postat ću opet katolik, dat ću sve od sebe, samo mi vrati dušu i makni tu stvar odatle! MOLIM TE!

Osjeti kako se osjeti polako vraćaju u tijelo i uskoro je opet mogao osjetiti svoje ruke, ali nije se usudio ni pomaknuti. Ali sjena je i dalje stajala tamo. Znao je da je tamo, iako se više nije usuđivao pogledati prema njoj. Samo je gledao u strop i onda je polako zatvorio oči. Čekao je da ode. Nije se usuđivao navući ni pokrivač preko glave. Ležao je tako satima, budan, čekajući da sjena ode, a otišla je tek pred jutro, kad je počelo svitati.

Kad je svanulo i kad je osjetio da sjene više nema, polako je otvorio oči i pogledao. Bio je sam u sobi.

Napokon je opet zaspao.

Kad je ujutro ustao, našao je ostatke razbijenog zrcala na podu i vidio je krv na svojim rukama. Prozor je bio otvoren, ali staklo nije bilo razbijeno. Imao je nekoliko posjekotina na desnoj šaci, ali nije ga boljelo. Oprao je osušenu krv u kupaonici i omotao ozlijeđenu ruku zavojem. Pogledao je svoje lice u zrcalu. Blago se podsmjehnu sam sebi.

Zazvonio je telefon. Otišao je u sobu i javio se. Bio je to njegov brat.

- Čuj, ono zrcalo, nisi ga valjda unio u kuću? – upita brat.

- Jesam.

- Isuse bože! Je li prozor bio otvoren?

- Da. Zašto?

- Ma... Ništa. Nema veze. Nego, onaj roštilj, mislim da ipak nećemo moći ovaj vikend, nešto se dogodilo. Neki drugi put.

- Okej, drugi put.

Spustio je slušalicu i pogledao kroz prozor na ulicu. Vani je bio lijep i topao jesenji dan, ali bilo mu je svejedno.

Kad sam bio mlad

Moj prvi posao bio je u skladištu obuće. Imao sam 18 godina i tek sam završio srednju školu. Roditelji su mi bili glupi i siromašni, a ja sam bio na rubu gladi, pa sam morao prihvatiti najbjedniji posao u gradu – šljaker u skladištu obuće. Bio je to krvav posao i kad bih se navečer vratio kući, nisam mogao zaspati od bolova u leđima i rukama. Kad kažem „kući“, mislim na bijednu podstanarsku rupu u prizemlju zgrade u Trnskomu kojoj sam živio skupa s Andrijom, frendom koji je također radio u nekoj firmi gdje su ljude raubali kao potrošnu robu. Svakog jutra sam se vozio tramvajem sve do Dubrave. Putovanje je trajalo po 45 minuta, a ja nisam imao kartu i stalno sam virkao okolo da vidim ima li kontrole. Ako bi se kontrolor pojavio, ja bih iskočio van na prvoj stanici i čekao sljedeći tramvaj. A tramvaj bi redovito zaglavio u prometnoj gužvi na Maksimirskoj, pa sam uvijek morao trčati do skladišta da ne bih zakasnio. Šef mi je bio psihopat koji bi točno u 8 ujutro stajao na vratima i ako sam kasnio par minuta, priprijetio bi mi da će mi srezati dnevnicu ako još jednom zakasnim. Ušljivi pokvareni kurvin sin!

Imao sam 18 godina, dovoljno hrabrosti i premalo iskustva, pa sam bio neka vrsta ćaknutog romantičara. Hodao sam ulicom s osmijehom od uha do uha. Čak sam bio uvjeren da je moguće promijeniti svijet i da knjige nešto znače. Bio sam uvjeren da riječ može promijeniti čovjeka, da može učiniti boljim. Ali kad bih ušao u to skladište, udahnuo smrdljivi ustajali zrak i obukao kombinezon, život bi tu stao, a počinjala je trka. A trka je značila da moraš u najkraćem mogućem roku napuniti dostavni kamion koji bi došao po robu iz našeg skladišta da bi je razvezao po gradskim trgovinama. Nisi smio zajebati narudžbu, jer je klijent onda dobio krivu robu, pa bi je morao vraćati, a ti si ponovo morao slati ispravnu robu, što je bio gubitak za firmu. A gubitak je značio da će padati glave. Da je u firmi bio razrađen neki jednostavan i razumljiv sustav i da je poslovođa znao što radi, možda ne bismo svaki dan imali pogrešne pošiljke. A kad bismo krivo poslali robu, ponekad čak i u Split ili Rijeku, šef bi iskočio odnekud i zaurlao poput bijesnog psa. Svima bi nam jebao majku i prijetio da će nas poslati kućama isti čas ako se to još jednom ponovi. A ponovilo bi se opet već sljedećeg dana. Dok je on bjesnio, svi su šljakeri mirno šutjeli, pognutih glava, nitko ne bi rekao ni riječ. Ako bi netko prozborio, dobio bi dodatnu porciju i ostao bez dnevnice. Odrasli muškarci stajali su pred tim sadistom pognute glave i trpjeli uvrede. Svi su oni imali obitelji, djecu, žene, kredite, dugove na karticama, sve ono što od slobodnog čovjeka napravi roba. Svi su crnčili cijeli život da plate stanove, televizore, računala, aute, seksi rublje svojim dokonim kujama, dječje rođendane, sve one stvari koje koštaju više nego što vrijede, a kupovali su ih jer su ih i drugi kupovali. Čovjek je tako mogao šljakati cijeli život, ubijati se od rada, a opet biti sirotinja. Trka je od njih pravila robove, a da toga nisu bili ni svjesni. Bili su glupi i nisu vidjeli očitu prevaru. Nitko od tih ljudi nije bio normalan. Zato su i radili tamo, a ne u nekom muzeju ili upravi banke. Za mene su oni bili kao s drugog planeta. Niti sam znao kako bih razgovarao s njima, niti o čemu bih razgovarao. Zapanjivala me činjenica da netko cijeli život može utovarivati cipele u kamion ili voziti dostavno vozilo ili sjediti na blagajni. Svaki trenutak koji sam mogao oteti od takvog života za mene je bila prava pobjeda. Biti svaki dan zatvoren po 8 i više sati na to mjestu, s tim ljudima, slušati te priče, činilo mi se gore od zatvora.

Ja sam sanjao o ženama, putovanjima po Europi i Americi, avanturama, knjigama, ženama i mladosti, ali bio sam siromašan i beznačajniji od žohara na zidu WC-a. Kad bih napokon u 17h završio s poslom, sjeo bih u tramvaj i otišao u grad na pivu. Komadi su paradirali nogostupima kao na modnim pistama, sve u minjacima i kratkim hlačicama, uzdignutih glava i predivnih nogu, sisice su se tresle, a guze dražesno njihale u hodu, a ja sam sjedio, pušio i promatrao ih. Ponekad bih svratio u neki od birceva gdje se skupljala ekipa s društvenih fakulteta, gdje su umjetnici i alternativci razglabali društvena pitanja, ali sve je bilo puno pozeraja i šminke i sve bi mi se zgadilo nakon deset minuta i pitao sam se što radim tu. Nije mi tu bilo mjesto.

Kad bih došao kući, pojeo bih nešto, najčešće sendvič sa sirom i najjeftinijim parizerom iz Konzuma, a onda bih pokušavao čitati. Eto kakav sam idiot bio. Nakon 9 sati u skladištu cipela ja sam pokušavao čitati. Čitao sam Hemingwaya, Millera, Mailera, ludog Casanovu, Ruse. Netko mi je rekao da ti dečki znaju što govore. Neki su doista znali, neki nisu. Tako bih ležao u svom smrdljivom krevetu kraj prozora u sobi bez grijanja i trudio se čitati i ne razmišljati o stanarini i hrani i svemu što me čeka sutra. Ali nakon cjelodnevne šljake, rijetke su bile knjige koje su imale neki smisao ili poruku. Čitao sam riječi i nisam shvaćao o čemu oni to zapravo pišu. Većina je pisaca lupetala bezvezarije koje nisu imale veze sa stvarnim životom, s bilo kakvim pravim iskustvom ili pravim problemom. Govorili su na dosadan način o beznačajnim stvarima. Pokušavali su biti učeni i pametni i širili su opsjenu kao gustu maglu oko svog neznanja. Uvijek sam se pitao zašto toliko okolišaju, zašto konačno ne pređu na stvar. Nisam se mogao poistovjetiti s većinom toga što sam pročitao. Nije bilo vriska. Svi su oni imali pune trbuhe. Neki su htjeli biti opasni dečki, izigravali su disidente i žrtve establishmenta, a sami su bili najbljutaviji establishment. Kako mogu pisati takve gluposti, pitao sam se. Kako mogu pisati takve nevažne stvari, kad u svijetu traje krvava borba za život? To sam se pitao tada, a to se pitam i danas. Još je veći misterij zašto izdavači tiskaju takve stvari. Nema drugog objašnjenja osim da nemaju pojma, jer žive pod staklenim zvonom, kao i pisci. Većina literature mi je jednostavno dosadna. Thomas Wolfe na primjer, čista dosada. Kundera, puki intelektualizam, bolest većine europskih pisaca. Proust, dosadna buržujska pizdurina. Fitzgerald, dokona uš koja nije znala što bi sa sobom. Ibsen, moralističko kenjalo bez smisla za humor. Pisali su proračunato ti bardovi, smislili bi neki fiktivni problem i onda dali fiktivno rješenje, kao da se namjerno ubodeš iglom u prst i onda urlaš od boli tako da te svi čuju. Za to vrijeme stvarni ljudi bivaju zlostavljani, mučeni i umoreni daleko od svega. Ako ste mislili čitati nekog od njih, zaboravite, nisu vrijedi spomena. Jednom mi je neki frend, kad sam s njim raspravljao o tome, rekao: Dobro, a što si to ti tako bitno napisao? Za svijet ništa bitno, ali za sebe sve. Pišem ono što mislim, makar pisao sranja.

Dragi čitatelju, oprosti mi ako predugo rastežem uvod, uvjeravam te da imam priču. Molim te ostani budan i nastavi čitati dalje. Priča tek slijedi.

Većina dana provedenih u tom skladištu, kao i u mnogim drugima u kojima sam radio, nije vrijedna spomena, ali to ne znači da je u cjelini besmislena. Ljudi koji su radili tamo bili su najprimitivnija stoka koja je po cijele dane smišljala kako nekoga zajebati. Jedan je kolega krao ljudima lovu iz novčanika. Ja nisam imao ništa u novčaniku, pa se nisam ni bojao, ali drugi su pazili gdje ostavljaju stvari. Jedan je drugi tip cijeli dan pjevao. Prijavio za neki show i svaki dan je očekivao poziv s televizije. Svi su ga zvali DJ Skladištar. Jadnik je bio uvjeren da zna pjevati. Među svim tim psihopatima i debilima, bila je tamo i jedna cura. Ali kakva cura! Imala je oko 25 godina. Bila je pička i pol! Zvala se Silvija. Silvija, ime kao stvoreno za kakvu ljubavnu pjesmu, kad bih znao pisati takve pjesme. Ona je radila u uredu, zaprimala je narudžbe i donosila ih nama da pripremimo robu. Imala je predivno lice, dugu crnu kosu i tijelo za pet. Uvijek je nosila visoke cipele i uske traperice, koje bi joj zategnule stražnjicu, tako da su se nazirali rubovi gaćica. Kad bi došla da nam donese narudžbu u skladišni prostor, naslonila bi se rukama na paletu s robom i pokazivala što trebamo napraviti. Kad bi to učinila, blago bi raširila noge i naguzila se. A kad bi se naguzila, svi bi šljakeri stali i buljili u nju, isplaženih jezika. Muškarci su primitivna bića, a kad je u njihovoj blizini neka seksipilna žena, mozak im prestane obavljati većinu funkcija i cijela egzistencija se svede na puki nagon, izreciv samo u jednoj riječi: Jebat!

Zašto ta žena nije bila u glavnim ulogama filmova? Svaki sam dan smišljao kako da započnem razgovor s njom, da je možda pozovem na kavu. Dugo nisam vidio pičerosa i ševiti takvog komada bio je san. Ali uvijek bismo se samo sreli u prolazu, a ona bi se svaki put nasmiješila. Da sam bio na njenom mjestu, i ja bih se sebi nasmiješio. Tada sam bio mlad, zgodan i pametan. Danas sam star, ćelav i ružan. Kako bilo da bilo, ja bih svaki put zaustio da nešto kažem, ali samo bih prošao bez riječi. Falilo mi je samopouzdanja, da joj priđem i bezbrižno počnem neku spiku, samopouzdanje koje je imao svaki gradski dečko sa 100 kuna u džepu. A poslije bih psovao u sebi kako sam nesposoban prozboriti tri rečenice. Naravno, razodijevao sam je u mislima i nekoliko sam je puta već odvukao u krevet. Ona je bila fantazija! Ali bila je i stvarna. Bila je prava žena, žena s predivnim nogama, grudima, licem, očima, dupetom. Kako je samo hodala! Hodajući seks!

Ali ništa nisam znao o njoj, ni tko je ona, čim se bavi u životu, gdje živi, ima li dečka. Bilo kako bilo, odlučio sam učiniti nešto, samo nisam znao što. Tada nisam znao ništa o ženama, ali ni danas ne znam puno, osim da vole lovu & moć, isto kao i muškarci, i da će učiniti bilo što da se dokopaju jednog ili drugog.

Jednog popodneva otišao sam u WC da operem ruke prije nego što pojedem sendvič. Imali smo zajednički toalet za muške i ženske. Taman kad sam prao ruke, ona je izišla iz WC-a. Nasmiješila mi se. Iskoristio sam priliku, zgrabio je i pritisnuo uza zid.

- Sviđaš mi se. A znam da se i ja tebi sviđam! – rekoh i navalih na njen vrat i na grudi.

Ali ona me odgurnu od sebe. Bila je istinski iznenađena.

- Daj mi da ti ližem picu i bit ću tvoj rob!

- Odjebi idiote! Takneš li me još jednom, moj dečko će te razbit!

Izjurila je iz WC-a i zalupila vratima. Eto, opet sam sve krivo napravio.

Glupe kuje, uvijek misle da je njihova pička posebna i da zlata vrijedi!

Vratio sam se u skladište i požderao svoj sendvič. Ostali šljakeri su se nešto smijuljili. Nisam ništa rekao.

Taj dan smo morali istovariti golemi tegljač pun cipela iz Kine. Jednom tjedno dolazio je tegljač s robom, a istovar je trajao po 3-4 sata. Bilo je to čudovište koje je moglo obuti cijeli Zagreb. Sve se istovarivalo ručno. A kutije su bile teške, jer je u svakoj kutiji bilo po 10-ak manjih kutija s cipelama. Sve su to bili skupi brandovi, oni za koje moraš pljunuti pola plaće da ih obuješ. Sistem je funkcionirao tako da je jedan šljaker bio u kontejneru i skidao kutije te ih nosio do ruba kontejnera, gdje su kutije preuzimali ostali šljakeri i nosili u skladište. Bilo je dovoljno biti tamo dvadeset minuta na plus 50 stupnjeva da dehidriraš i onesvijestiš se. Taj dan posao u kontejneru je zapao mene. Šef se kesio, dok me je slao u kontejner. Kurvin sin. Mislio je da ću krepati za par minuta. Bio sam najmlađi među tom ekipom i zadnji sam došao pa je trebalo testirati moje sposobnosti. Trebao sam proći njihovu ušljivu inicijaciju i dokazati da sam vrijedan da budem tu, među tim muškarčinama koji su upravljali viličarima i dizalicama, pili pivo i smišljali kako da zajebu jedni druge.

Međutim, ja samo odlučio da ću izdržati pošto-poto. Bio sam neuhranjen i mršav, ali još sam imao nešto mišića. Skidao sam te jebene kutije i nosio ih do ruba kontejnera, ali svaki put sam mislio da ću se prevrnuti i jednostavno pasti dolje i da više neću ustati. Bile su teške kao sam vrag. Dok sam se ja tako borio s kutijama, ekipa se dolje kesila. Naravno, kurvin sin nikoga nije želio poslati da mi pomogne. Ali izdržao sam to nekako. Jebiga, inat je inat. Prolio sam pet litara znoja dok sam napokon istovario cijeli kontejner. Trebala su mi četiri sata, ali uspio sam.

Kad sam istovario kontejner, ušao sam u skladište i sjeo na pod između polica za robu, da se odmorim. Jedino je tu bilo malo hlada. Bilo je ljeto i vrućine su bile paklene. Bio sam premoren. Mislio sam da više neću moći ustati kad sam jednom sjeo.

Odjednom sam primijetio da se jedna polica s robom kraj mene miče. Jedan od tih budalaša gurao je viličarom policu prema meni. U prvi mah mi se učinilo da želi malko pogurati policu, da napravi još mjesta u prolazu. Možda mu je to i bio cilj, nemam pojma. Ali taj je jebeni kreten gurnuo cijelu policu s cipelama prema meni. Shvatio sam da će polica pasti na mene i zatrpati. Uspio sam to skužiti na vrijeme, pa sam se izmaknuo na stranu i gledao kako se cijela polica s kutijama naginje i ruši na drugu policu, koja se također nagnula i prevrnula na treću, a ova na četvrtu, kao domino efekt. Skladište je odjekivalo od grmljavine srušenih polica i robe. Svi su stali i gledali u to kao telad. Četiri police od njih osam se srušilo i sva roba je pala. Tko zna koliko se toga nepovratno uništilo! Šef je iskočio iz ureda i gledao u to kao u sedmo svjetsko čudo.

Baš u tom trenutku pred skladištem se pojavio Gazda.

Zaboravio sam napomenuti da je firma bila u vlasništvu poduzetnika iz obitelji s pedigreom koji bi se povremeno pojavio u skladištu. Taj je tip imao firmu za uvoz i distribuciju obuće te nekoliko dućana na top lokacijama u centru Zagreba. On je bio Bog i svi bi odmah pali na koljena pred njim, uliznički se dodvoravajući, misleći da će tako iskamčiti neki privilegij. Bio je to neki suhonjavi stariji frajer, kiselog lica, uvijek u sakou i trapericama. Dao bi šefu par uputa, pa opet sjeo u svoj Mercedes i otišao. Šljakere nikad ne bi ni pogledao. Nije mi se sviđao taj tip i trudio sam se biti što dalje od njega kad bi došao. Deset godina kasnije naišao sam u novinama na intervju s njim. Grč mu je bio na licu. Pričao je novinaru svoju životnu priču, bolovao je od raka bubrega i ostalo mu je par mjeseci. On je u cijeloj priči bio Pravednik, Poduzetnik, Stvaratelj, Otac, Muž, Prijatelj, Dobrotvor. Pomagao je svima. Nesebično je davao svima. Ljudi su ga voljeli. Ali vrag je došao po svoje. On je proveo život po Baliju, otocima, degustirao vina po vinskim cestama Bordeauxa, jebavao je najbolje pičke na jahtama, žderao večere u najboljim zagrebačkim hotelima, ispijao šampanjce na okupljanjima Rotary Cluba, dok smo mi ostali jeli sendviče s parizerom i spavali u rupama punim žohara i pišaline... Živio je dobro, ali krepao je kao i svi ostali i hladno bih se popišao na njegov grob. Jedna od najboljih stvari u vezi čovjeka je to što svatko na kraju ipak umre i više se ne vrati.

Uglavnom, taj tip je ušao u skladište i čim je vidio što se dogodilo, pozvao je šefa na stranu. Nas šljakere nije ni pogledao, kao da nas nema. Razgovor je trajao dvije minute. Nakon toga sjeo je u mečku i odvezao se.

Šef nas je potom sve okupio i priopćio nam da smo taj dan svi ostali bez dnevnica, a da robu imamo dovesti u red do sutra popodne. Ne zanima ga kako. Vrijednost oštećene robe bit će nam odbijena od plaća. Bilo je 5 popodne i taman je bilo vrijeme da idem kući. Bio sam gladan i premoren. Ali nitko nije smio ići kući. Nitko nije ni pomišljao da ide kući. Morali smo popraviti štetu. Bio sam ljut preko svake mjere. Nisam ja gurnuo jebenu policu. Nisam ja sjebao pola skladišta. Ali koga briga! Morali smo to popraviti. Bio je to krvav posao. Shvatio sam da to nećemo riješiti do ponoći. Možda ni do jutra. Bacili smo se na posao. Prvo je trebalo raščistiti sve, pa onda početi s postavljanjem polica. Konačno su mi noge počele klecati od umora. Taj dan sam pojeo samo jedan bijedni sendvič. Dalje nije išlo. Bio sam poražen.

Skinuo sam rukavice i otišao šefu u ured i rekao:

- Ne mogu više. Dosta mi je. Ja nisam srušio jebenu policu, ne želim je ni popravljati.

- Dobro – rekao je on, podsmjehnuvši se, kao da želi reći da ništa drugo nije ni očekivao od mene. Nisam prošao njegov test. – Javi se tamo u računovodstvo. Neka ti plate. I gubi se.

Otišao sam u računovodstvo.  Riba u uredu je digla telefon i nazvala šefa. Razgovarala je pola minute s njim, pa je spustila slušalicu. Izvadila je kovertu iz ladice i dala mi je. To je bila moja plaća za mjesec dana muke. Uzeo sam kovertu i izišao.

Sjeo sam u tramvaj i odvezao se u svoj kvart. Otišao sam popiti cugu na terasu birtije u Trnskom. Sjeo sam na terasu s pogledom na aveniju. Bio sam zadovoljan što sam završio s tom firmom. Ionako su bili podlaci i primitivci. Teško da bih tamo izdržao dulje vrijeme.

Onda sam otvorio kovertu, a u jebenoj koverti je bilo samo 500 kuna! 500 šugavih kuna za mjesec dana muke. Bio sam slab radnik, ali zaradio sam tih 3000 kuna koje sam dogovorio pri zapošljavanju. Kava mi je prisjela! Skoro sam zaplakao od muke.

Bio sam bijesan, raspižđen, ozlojeđen, očajan, umoran, gladan, a cijeli svijet mi se činilo besmislenim. Oni su pobijedili. Sjebali su me jer su mogli. Bili su podliji me mene. Nisam im mogao ništa i oni su znali da im ne mogu ništa.

Samo sam tupo gledao na ulicu, u sve te ljude koji su prolazili ispred mene. Sva ta izopačena lica, gomila sebičnjaka, podlaca, prevaranata, svi zakukuljeni u svoje ljušture, u svoje maske. Žene samodopadnog držanja, nosom su parale nebo, nisu ni gledale u mene jer sam bio ofucan i prljav, sve te glupe kuje držale su se kao da su postigle nešto uzvišeno u životu, a samo su gledale kako da nađu nekog imućnog jebača. Nisam mogao gledati u ta lica.

Ustao sam i otišao do stana. Andrija je sjedio sam u kuhinji i u golemom loncu kuhao grah s kobasicama. Cijeli je stan mirisao po grahu. Andrija je otvorio pivu i pružio mi. Sjeo sam na fotelju i naslonio glavu na zid. Ispričao sam Andriji što se dogodilo. Andrija je izvadio skakavac i stavio na stol.

- Zakolji ga – reče Andrija.

- Đizus, ti si jebeni luđak!

- Da meni to netko napravi, ja bih ga zaklao.

- Andrija, ja nisam ubojica.

- Ne, ti si glup. Zakolji smrada! Ali zakolji ga kad nitko ne vidi.

Pogledao sam ga i vidio da on to zaista i misli.

- Moj otac je bio pošten čovjek – reče Andrija. – Nikad nije mrava zgazio. Umro je u 53-oj, u bijedi. Ja mislim doživjeti stotu i umrijeti s usnama 18-godišnje pice oko moje kite.

Andrija je bio neobrazovan, ali imao je prirodnu inteligenciju, na kojoj bi mu pozavidjeli mnogi načitani profesori Filozofskog fakulteta. Podsjećao me na jednog frenda iz izbjegličkog centra od kojeg sam naučio masu vrijednih prljavih trikova.

Uzeo sam skakavac, a Andrija je stavio tanjur graha pred mene. Bacio sam se na jelo. Kad sam požderao dva tanjura graha s kobasicom, mozak mi je opet proradio. Mogao sam smisliti što da učinim. Odlučio sam da neću pristati na poraz. Od samosažaljenja nema koristi.

Ujutro sam ustao rano i sjeo u tramvaj, kao da idem na posao. Pojavio sam se tamo već u 7:15 i otišao na kavu u birc kraj skladišta. Imao sam smišljen plan. Međutim, kad sam sjeo i naručio kavu, skužio sam da za šankom sjedi moj šef. Sjedio je i lokao rakiju. Bio je zgažen. Bilo je čudno vidjeti ga tamo u 7h, dovoljno humanog da se tako napije. U firmi je bio okrutni sadist, a tu je sjedio za šankom kao bilo koji pijanac kojeg je život pregazio. Pozdravio me kao da smo frendovi i pozvao da popijem nešto na njegov račun. Sjeo sam kraj njega, pa smo ćaskali. Tako to funkcionira u mnogim firmama: u firmi smo si spremni prerezati vratove za puku sitnicu, a poslije ćemo sve zaboraviti. Ništa osobno. It's just business.

Bio je već dobrano pijan, a kao i svi pijanci, pričao je o svojim problemima. Iz priče sam skužio da ga je žena izbacila iz stana (kojeg su kupili njegovi roditelji), uzela mu je djecu i morao je plaćati silne alimentacije. Osim toga morao je plaćati stanarinu za stan u kojem je živio i sve svoje životne troškove. Crnčio je po cijeli dan, ali jedva je financirao sve to. Bio je uništen. Štos je bio u tome da je on karao ženinu frendicu i to jedno tri godine, a kad je žena to saznala, odlučila mu je doći glave. Zašto je odlučio karati baš njenu frendicu, a ne nekog drugog pičona, besmisleno je pitanje. Sud je naravno bio na njenoj strani. Ona je dobila djecu i stan, a on obvezu da plaća sve to. Pun je grad takvih ljudi kojima su žene sa svojom oholom pravednošću došle glave. Pio sam i slušao to.

- Čuj - rekao je – jučer smo se malo zakačili, ali ako želiš, možeš se vratiti i nastaviti raditi. Treba nam ljudi.

Naravno da im je trebalo ljudi. Trebalo im je barem dva puta više ljudi da obavljaju tu količinu posla.

- Okej. Još jednu rakiju – rekao sam.

Konobar je natočio. Kresnuo sam je. Šef je naručio još dvije rakije. Kresnuli smo i njih. Bioje jebeno pijan i pitao sam se kako će takav na posao. Vjerojatno će se sakriti u ured i cijeli dan neće izlaziti van, pod izlikom da obavlja velevažne poslove.

Kad je bilo 5 do 8, platio je svu cugu, pa smo krenuli u firmu. Ja sam se držao na nogama. On je jedva hodao. Onda mu se pripišalo. Skrenuo je u neki prolaz između zgrada, otkopčao šlic i počeo pišati, jednom rukom držeći kitu, a drugom se naslonivši za zid. Iskoristio sam priliku, prišao sam mu s leđa i opizdio ga po glavi. Prvi udarac je izdržao ne srušivši se, pa sam skočio još jednom i opet ga iz sve snage udario šakom po glavi. Pao je na tlo. Napucao sam na nogom u trbuh. Kita mu je mlohavo visila iz otkopčanog šlica. Sav se bio zapišao. Koljenom sam mu pritisnuo glavu u beton i stavio mu skakavac pod vrat, a drugu ruku sam gurnuo u njegov džep i izvadio novčanik.

- Smrade jedan! Jebemti mater! – mumljao je.

Uzeo sam novčanik i pokupio sve što sam našao u njemu. Bilo je skoro 5000 kn keša.

- Zaklat ću te, jebena uši! Naći ću te! Mrtav si!

- Jedi govna - rekoh.

Napucao sam ga nogom u trbuh iz sve snage, pa još jednom. Strpao sam lovu u džep, a novčanik sam bacio u kontejner za smeće. Okrenuo sam se okolo da vidim je li itko išta vidio. Nikog nije bilo u blizini. Nije bilo nikakvih nadzornih kamera na zgradi.

- Ćao – rekao sam.

Ostavio sam ga da leži u pišalini. Izgledao je kao bilo koji pijani beskućnik. Otišao sam pješice nekoliko ulica dalje, do taksi stajališta. Sjeo sam na stražnje sjedalo prvih kola.

- Novi Zagreb – rekao sam vozaču. – Trnsko.

Vozač je upalio mašinu i izvezao se na ulicu. Bio je lijep ljetni dan i avenije su bile pune ljudi. Odlično sam se osjećao.

Kad sam stigao u Novi Zagreb, ugledao sam Andriju kako sjedi na terasi kavane Trnsko, sa sunčanim naočalama na nosu. Mahnuo mi je da mu se pridružim. Sjeo sam, naručio dvije rakije i vratio mu skakavac, a kurvin sin se nacerio od uha do uha.