proza

Vid Barić: Dvije priče

Vid Barić (1988., Rijeka) diplomirao je na Odsjeku za Kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Finalist je natječaja "Vranac" Knjižare Karver (2016.) Piše kratke priče.

AERODROM

Valjalo mu je sačekati tridesetak minuta prije nego li će sjesti za volan svog kabrioleta, odvesti se na obližnji aerodrom pa otrčati u zagrljaj djevojci koju nije vidio čitave tri godine. Dan je bio ljetni; zamijetio je nekoliko gospođa kako sklonjene pod visokim mediteranskim biljem uživaju u trivijalnoj književnosti i njihove muževe kako sjede za stolom uronjeni u kartašku igru. Tamo niže, na samoj plaži, uočio je i nekoliko djevojaka, naočigled predivnih. Sjedile su u plićaku;  jedne zamahujući lepezama, dok su se druge igrale oblutcima i prevrtale ih u svojim rukama prije no što bi zamahnule (koliko im je to krhkost bića dopuštala) pa ih otpremile ka dubinama. Prema horizontu, otocima koji se naziru, suncem obasjanim brodicama,  prostoru i vremenu kojemu ne pripadaju, koje im izmiče – prema nepoznatome.

Uživao je u promatranju njihove bezazlene igre. Jasno je mogao razaznati kako su i one osjećale zadovoljstvo; lica su im emitirala radost koja se rasprostrivala poput koncentričnih kružnica propadajućih oblutaka. Zvukovi su bili sasvim prikladni. Čuo je padanje karata o stol, harmoniju okretanja listova te sudare kamenja i mirne, ledeno glatke, vodene površine. Razigrani su ženski glasovi dirigirali tim orkestrom, upravljajući pozadinskim zvukovima među kojima se mogao čuti i kakav povišeni ton za kartaškim stolom, komentar o knjizi te dobro poznata, neprestana arija cvrčaka.

Izuzev toga nije bilo previše za čuti ili vidjeti. Bonaca se podigla iz mora i ušuljala u prostor čineći od okolnog svijeta da bude miran i staložen.

Ovaj ga se prizor dojmio. Punim je pravom uživao i u milozvučnoj glazbi života što ga je pratila, njena je blaga melodija na stanoviti način opravdavala samo njegovo postojanje. Čak i da je stigao na ovaj svijet bez nekog posebnog cilja, pomislio je, samo je svjedočanstvo ovome prizoru dovoljno da svoj život proglasi velikim, vrijednim i vrlo dobro iskorištenim.

Sloboda je, izvadio je svoj dnevnik i počeo zapisivati, kada se život razumijeva na taj način – jer to čovjeka čini zadovoljnim, spremnim da se oduševi trenutkom, da ga registrira, vrednuje, pa prema njemu odredi svoje buduće akcije i poteze. Ne bi li bilo divno za čovječanstvo, nastavio je pisati okružen spokojem i skladom običnog srpanjskog dana, kada bi svi ljudi na ovome svijetu bili upravo tako slobodni, pa da o sebi odlučuju i život si grade u dosluhu s harmonijom u kojoj su nastanjeni?

Nedaleko je od sebe ugledao sitno biće koje ga je zainteresiralo, pa je ustao provjeriti o čemu se radi. Spazio je guštera; primijetivši kako leži rasprostrijet na vreloj kamenoj postelji. Gmaz se sunčao, skamenjen od užitka i mirnoće koja ga je zatekla u ovo sparno popodne. U isti se mah s njime poistovjetio, pomislivši kako je ležanje na suncu zasigurno najraširenija omiljena aktivnost među čitavim životom na Zemlji.

Misao ga je udarila poput metka.

Gušter, djevojke u plićaku, on, i onih nekoliko galebova što ih je promatrao kako se uvijaju u svojoj raskoši prije nego su poletjeli u visine – svi oni su isto. Iznenada je pojmio; kada bi se sutradan sunce kojim slučajem ugasilo, nestajući iza obzora zauvijek te ostavljajući svijet okupan u crnilu, nestalo bi i guštera, i galeba, i njega. Iščeznule bi i djevojke u plićaku, trivijalna književnost, kartaška igra i mediteransko bilje. Nestala bi i ona, avion i smioni pilot koji će ga uskoro prizemljiti.

Potresen tom spoznajom čitav je prizor ispratio još jednim pogledom te se konačno uputio prema svom kabrioletu. Uskoro ju je trebao vidjeti.

Putem je, dakako, razmišljao o njoj. Jasno je pamtio njen pogled; bila je to jedna od uspomena koja mu je ostavila nadu u njih dvoje te ga prisiljavala da je opetovano oživljava u svojim mislima, a koja mu i sada daje naslutiti kako nije sasvim besmisleno da upravo odlazi pred nju. Sjećanje ne može biti samo lijek za bolesne, pomislio je, za one koji se ne mogu poistovjetiti s realitetom sadašnjosti; sjećanje mora upućivati na nešto značajnije, ono što može iz njega proizaći – određenu vrijednost. Ne daje li mu to, na koncu, i legitimitet za samo postojanje?

I njen smiješak je čuvao kao bistru uspomenu, nerijetko ga je izvlačio iz nevolja te ga je bez veće muke mogao dozvati k pameti. Katkad bi, naime, znao jutro dočekati potišten, naročito u one dane kada bi osjetio da ga nešto pritišće, sa svih strana, nešto što nije mogao identificirati i čemu nije mogao odrediti uzrok. Tada bi, prestravljen, požurio da je nježno probudi; najprvo je promatrajući, odgađajući  tako savršen trenutak koji će ga izvući iz tog stanja – časak u kojemu će život poteći iz njena osmijeha i podsjetiti ga na magičnu dražesnost, vrijednost kojom je ispunjavala samo njegovo biće.

Nešto mu je govorilo kako ova sjećanja ne mogu biti uzaludna, kako nešto ima proizaći iz njih.

Razum mu je govorio drugačije; prošlost nas oblikuje na onaj način na koji je sami interpretiramo, a ona ju je mogla posve različito odgonetnuti. Shvativši kako je zamršena mreža ljudskih sudbina potpuno neovisna o njegovim sjećanjima i željama, zgrozio se u trenu. Obuzet osjećajem potpune bespomoćnosti najzad je zaključio kako ne zna što od ovog susreta očekivati.

Stigavši na mali provincijalni aerodrom parkirao je automobil u ugodan hlad palmi i ispružio se na haubi, namjestivši se upravo tako da mu je pogled obuhvaćao nebeski prostor kroz koji će vrlo skoro proletjeti avion, i ona u njemu.

Pokušao je osluhnuti svijet kojim je tamo bio okružen – tišina. Pomislio je kako neko mjesto možemo odrediti prema njegovim zvukovima, prema izloženosti životnim melodijama koje od njega čine ono što jest. Izostanak buke ga je oraspoložio; svijet je ovdje bio spokojan, oslobođen od vike i dernjave, razriješen napornih zvukova svake vrste. To mu je prijalo, dopuštalo mu je da osluhne vlastito srce i uvjeri se kako je živ, kako postoji.

Prekinuo ga je oštar, prodoran zvuk. Zatim je ugledao avion i pogledom ispratio njegovo slijetanje.

Izašla je za manje od deset minuta. Potrčavši joj ususret se nemalo razočarao; zagrljaj nije bio dostojan trogodišnje odvojenosti. Doimala se odsutnom. Izmijenili su nekoliko riječi prije no što joj je zazvonio telefon.

Promatrao ju je dok se vrlo glasno s nekime prepirala na njemačkom jeziku; strašni, naporni zvuk svađe parao je milinu dana. Svijet je odjednom postao bučan te je pomislio kako ne žali što ne razumije ni riječi.

Istovremeno mu je nešto privuklo pozornost. Ugledao je žohara. Izvrnut na leđima, mali je stvor ležao ondje i nije znao što bi sa sobom. Njegove sitne nožice su neprekidno igrale, a mladić se upitao misli li ovo biće kako i dalje gazi pravo, kako korača kroz svijet ili je svjesno ove tragedije u kojoj se zateklo te čini sve ne bi li se uspjelo okrenuti? Nadvio se nad njim kako bi mu pomogao, no ona ga je preduhitrila.

Stala je na njega čitavom težinom svog lijepog tijela. Kukac prsne, njegova mala crijevca poispadaše te se na gnjusan način sljube s asfaltom i postanu ništa. Ovo biće nestane. Njegove igraće nožice su bile raspadnute, ticala  pokidana, bila je to samo odvratna mrlja što čeka da je ispere tijek vremena ili kakav ljetni pljusak. Zvuk koji je ispratio ovaj užas bio je grozan. Čuo je krckanje njegova oklopa, istiskanje njegove ljepljive, želatinaste srži. Osluhnuo je smrt osjetivši je bitno drugačijom od svega što je imao prilike taj dan iskusiti.

Djevojka je po završetku telefonskog razgovora sjela u automobil. On joj se pridružio, upalio motor i polagano krenuo. Nije bilo previše od razgovora. Djelovala je ljuto, vidno potreseno. Mladić je zaboravio na užas kojemu je svjedočio maločas te preneraženi izgled lica zamijenio obrisom blagog spokoja i snažne uvjerenosti.

Napokon je znao što mu je činiti. 

AKADEMIJA

          Kada je sat na njegovoj ruci otkucao ponoć, mladić je bez pretjerane euforije proglasio rutinsku pobjedu novoga dana nad prethodnim. Gotovo nečujni uzdasi kojima je popratio kazaljku bili su, doduše, primjereniji obilježavanju poraza (ali samo u slučaju pristojnih i uljuđenih), iz čega se lako dalo zaključiti kako se mladić stavlja na stranu gubitnika – onih koji se ne mogu bezrezervno radovati mraku novoga dana, iz jednostavnoga razloga što ih okolnosti nisu tako naučile.

          Zašto, uostalom, dan započinje mrakom? Često si je postavljao ovo pitanje, vjerojatno u želji da priskrbi opravdanje za vlastitu poziciju. Mladić, važno je spomenuti, nije bio pesimist – iako se ponekada morao dobrano potruditi da ne proglasi baš svakoga i sve oko sebe bezvrijednim, besmislenim i suvišnim. U takvu je napast, međutim, dolazio u vrlo rijetkim prilikama, a kada bi se i dogodilo, požurio bi da se iz toga stanja izvadi, nekom mišlju, slikom ili sjećanjem.

          U potonjem je pronalazio uporište svoje profinjene gubitničke radosti. Kako da se, naime, prikloni onima koji se s takvom usiljenom hrabrošću vesele novome danu, od kojega ne znaju što očekivati, kada je prošlost tako postojana, uvjerljiva i  jasna? Ona se, u njegovu slučaju, i nije baš uvijek takvom pokazala – no posjedovao je hvalevrijednu sposobnost da je iz daljine takvom opaža. Pragmatičan kakav jest, s lakoćom je uspijevao zakopati sve ono loše što mu se dogodilo, ostavljajući si tako mogućnost kolažiranja lijepih životnih trenutaka i oblikovanja sjećanja. Moglo bi se reći kako je mladić, u suštini, kategorizirao sukus vlastita bivanja kao kakav bibliotekar; trpajući sva ona sjećanja koja je smatrao za sebe pogubnima u najskrivenije ladice arhiva, čineći ih tako nedostupnima vlastitoj svijesti.

           Sjećanja druge vrste je, naprotiv, nastojao proizvoditi. Činio je to na jedini smisleni način – dovodeći se u situacije koje je smatrao iznimnim i na samo njemu razumljiv način bezvremenskim. Ogorčen onime što je nazivao montiranim procesom egzistencije, hrlio je za iskustvima koja se odupiru tiraniji običnosti te ispadaju iz okvira svakodnevnoga.

           Utorak je tako dočekao pred odškrinutim prozorom nekadašnje zgrade zapovjedništva vojarne u gradu F. Radilo se o impresivnome zdanju koji je izgradila  jedna carska vojska čitavo stoljeće ranije, da bi se zatim kroz njega vrzmali ljubitelji oružja raznih nacionalnosti (ti nesretnici), sve do trenutka kada su zlu napokon bila zatvorena vrata, a prostor masivne zgrade debelih zidova bio prenamijenjen za potrebe novoosnovane umjetničke akademije.

***

          Ušavši u zgradu primijetio je ono što i zadnjega puta kada se ovdje našao; sablasno prazni, narančasti zidovi činili su od prostora da izgleda poput odjela za infektivne bolesti nekakve siromašne, provincijalne bolnice. Ova ga je prožimajuća sterilnost natjerala u bijeg te se odlučio skloniti u jednu od prostorija koje su se prostirale hodnikom u prizemlju. 

          Uletio je uspuhan, bez kucanja, ostavši nemalo iznenađen prizorom kojega je zatekao.

          Evo što se događalo u idućim sekundama.

          Mladić je znao da takav ulazak u prostoriju, naprasan i bez prethodne najave, ne priliči onome sloju društva u kojemu se nalazio, stoga je odmah osjetio neugodu pred djevojkom koja je vlastito čuđenje po njegovu ulasku u atelje ispratila makinalnim ispuštanjem kista iz ruku. Njegova građanska uglađenost, ta beskorisnost koju je naslijedio od majke, natjerala ga je na seriju isprika. Ona ih je dočekala s iskrenim, čistim osmijehom u trajanju, tijekom kojega je na sasvim groteskan način pokušavala izreći svoje ime i upitati ga za njegovo.

          Tako je izgledao njihov prvi susret.

          Spomenimo ovdje kako je mladić smatrao da grad čine nepoznati ženski osmijesi. Kroz njih je, na stanoviti način, iščitavao kakvoću jednoga mjesta, rafiniranost njegova društva. U nepoznatome je ženskom osmijehu, tumačio je, sadržan zbir međuljudskih odnosa koji čine jedan prostor u vremenu. U njemu se očituju sve prednosti i mane jedne zajednice; svi očaji, sve tlapnje, sva nadanja i strahovi.

           Dodajmo i kako je bio uvjeren da su takvi osmijesi zaklonjeni manjim ili većim bedemima što kroz silinu svoje nedodirljivosti i nepovjerenja odašilju signale koji su različito utjecali na njega ovisno o mjestu na kojemu je boravio. U njegovoj su se teoriji, dodajmo i to, oni rušili sami od sebe.

          Mladić je znao da ukoliko takav osmijeh promatra, utoliko je unutra, s one strane, sadržan je u njemu te ga bez njega i nema. On, kao srž takvoga osmijeha, transformirao bi ga u trenutku od nepoznatoga u naizgled već viđen osmijeh, ljubljen, toliko poznat da bi se mogao zakleti kako je već neko vrijeme proveo u njegovu društvu. Jednom je prilikom tako uspio od plavokose, hladne i stroge Skandinavke u trenu učiniti južnjakinju, Mediteranku prolupalu od sunca i vina, radoznalu i zaigranu poput podivljale rijeke koja nakon obilnih padalina prijeti središtu grada u želji da se prevali iz korita i vidi što postoji tamo – daleko od mahovinom obraslih kamenja, šljunčanih nasipa i muljevitoga tla. Daleko od svojega vijugavog toka i monotonosti vlastitoga postojanja.

          Osmijeh na koji je ovdje naišao bio je drugačiji. Nakon dugo vremena mladić se susreo s ovom divnom facijalnom ekspresijom koja pred sobom nije imala bedem, čak ni najmanji zidić koji je valjalo preskočiti poput stepske antilope koja u bijegu od gladnoga proždrljivca zaobilazi gusti biljni pokrov.

          Oduševljen viđenim, stao je u sebi slaviti kako je pronašao savršeno društvo za ono što je naumio večeras učiniti.

***

          - Hoćeš li mi, molim te, zamotati jednu cigaretu? – upitala ga je Klara, a on se odmah bacio na posao. Mizanscena je odisala šarmom; sjedili su u polumraku trošnoga, prašnjavog ateljea, okruženi porazbacanim slikarskim priborom i blagim obrisom tankoćutne obostrane bezbrižnosti. On, postavljen na goli drveni pod prošaran prolivenim, davno osušenim bojama, promatrao je djevojku na pola zaklonjenu štafelajem. Ali sasvim nedovoljno da mu uskrati pogled na dio njezina bojom umrljana lica niz koje su se slijevale guste, ljetno-smeđe vlasi. Primijetio je kako su to činile uravnoteženo; nekako odmjereno i u skladu, da bi u dodiru s njenim golim ramenom podivljale, otprilike na onaj način na koji divlja slap koji udara o stijenu.         

Sjedeći na tronošcu, elegantno je potezala kistom, a mladić je, podarivši svemu još po jedan pogled (obojenom podu, odbačenome kistu i njenoj kosi), pomislio kako svjedoči naveliko sjajnome prizoru. Posebno ga se dojmila činjenica kako obred u kojemu su sudjelovali večeras nije bio unaprijed isplaniran pa je tako sasvim izgubio mogućnost da bude suvišan. Postojao je u vremenu i prostoru kao slučajna činjeničnost – zbroj njihovih imperijalnih težnji s kojima su, svatko na svoj način, pristupili početku toga ljetnog dana s ciljem pokoravanja svakodnevice na koju su već odavno bili navikli i prikladnih joj pojavnosti koje ih nikada nisu odveć interesirale.

          - A što ti radiš ovdje? – upitao ju je tijekom protokolarnoga odnosa sa svojom kožnom torbicom za duhan.

          - Došla sam završiti rad – odgovorila mu je istovremeno se podižući s tronošca kako bi se odmakla od svoje slike u nastajanju i tako je u cjelini promotrila. Vidno uznemirena, stala je hodati uokolo, nastavivši priču o onome što je nazivala institucionaliziranim akademskim nasiljem. Zainteresirani je mladić slušao burnu, ali iskrenu žalopojku o nepromišljenoj dekanovoj odluci koja se odnosila na zaključavanje akademije u 20 sati, a koja je djevojci izravno onemogućavala rad i umjetničku aktivnost budući da nije mogla slikati po danu.

          - Srećom pa sam pronašla onaj odškrinuti prozor u prizemlju, pretpostavljam da si i ti ušao kroz njega – završila je u nešto sretnijem tonu, zapalivši cigaretu koju joj je u međuvremenu zamotao.

           Tako su ovaj mladić i djevojka završili u jednom od onih razgovora za koje nitko nije mogao znati, a koji nisu po svojoj prirodi bili nimalo tajni, niti se posebno trebalo paziti da njihov sadržaj ne ispliva u područje nečija zanimanja. On, koji je običavao razgovarati s potpunim strancima (smatrao je da samo prema njima može biti iskren na onaj način koji opravdava sam izraz), nije mogao a da ne zahvali univerzumu na ukazanome društvu kojega nije očekivao. Fasciniran ovom binarnom perfekcijom u kojoj se međusobno časte razumijevanjem i cigaretama, počeo je razmišljati o granicama njihovoga zajedničkog, iznenadnog svijeta.

Nije mu trebalo previše vremena da u tom obostranom eskapizmu prepozna nešto sasvim uzvišeno. Objasnio si je to oblikom providnosti utemeljene na nepreglednoj gomili slučajnosti koje su određivale tijek njihovih života, kao kakvi smjerokazi, pa čak i prije nego li su u njih bili uronjeni, prije nego li se u njihovim malim tijelima trznuo impuls onoga života kojega uopće ne pamte i za kojega znaju samo iz priča. Život njegove majke i oca, njihov zadnji pokušaj da izglade odnose¹, zatim očev bijeg, mladićev cinizam kojime je optočio vlastito bivanje u pokušaju da si ga olakša, njegova strasna potraga za neuobičajenošću… Sve je to bilo dijelom dugačke, vijugave, počesto i blatnjave makadamske ceste života koja je gdjekad prolazila uz divne pejzaže okupane suncem, sasvim ugodne oku, da bi se već u idućoj serpentini našla u teškoj hladovini, naizgled mraku. Taj se je makadamski put ovdje, na akademiji, u vrlo čudne sate, susreo s Klarinim, a njemu se od prvoga trenutka učinilo kako oboje uživaju na ovome križanju te je odjednom osjetio veliku želju da se tu još dugo zadrži.

           - Znaš – izgovorio je nesigurno, kao da želi nešto provjeriti – srpanjske večeri često znaju biti nepredvidive. Klara, koja je sada već sjedila na prozoru, pogledala je u noćno nebo i uzvratila: - Večeras je pun mjesec, ne čekaju nas nikakve nepredvidive situacije. Bit ćemo, naime, budni. A svatko zna da nema ništa nepredvidivoga u budnosti.

***

                       Bez riječi je razmišljao o njenoj posljednjoj rečenici. Postade joj jasno da ga mora prekinuti.

                     - Moram primijetiti kako mi još uvijek nisi rekao zašto si ti ovdje, i to u ove kasne sate? – izgovorila je sjedajući nazad na svoj tronožac, s kojim je mladić, spomenimo i to, poželio čim prije zamijeniti mjesto.

           Značajno je pogledavši, započeo je priču o apotekarskom izgledu akademije. Osvrnuvši se na ono što je nazivao bezobraznom praksom sakrivanja radova studenata u ladice i arhive, usporedio je upravno vodstvo s nesretnim činovnicima, ubojicama umjetnosti i zagađivačima okoliša. Snažno je uhvativši za ruku, izveo ju je u hodnik praznih zidova, lišen talenata kojima bi se mogao diviti. Ovdje joj je napokon obznanio i zašto je došao večeras.

           Iz njenih je očiju, dočim je čula što govori, počeo šikljati sjaj kojime je u potpunosti osvijetlila njihovu ludost udvoje. Sve ono što je maločas izgovorila o nepredvidivoj budnosti, srušilo se pred navalom mladićevih riječi i oni su sada zajedno živjeli trenutak kojega nisu očekivali. Recimo i da su ga živjeli na onaj način koji upućuje na strasnu i silnu opterećenost sadašnjošću, milisekundom koju valja proživjeti, a ne brže-bolje iskoristiti, uništiti, pregaziti kako bi svoje mjesto ustupila osvajačkoj sili budućnosti i onome što dolazi. Klara je u mladiću vidjela suradnika za nešto što je odavno htjela napraviti, ali nije pristajala na opciju da to učini sama – jer takvi se momenti dijele. Ludost se u samoći teško podnosi i ona zahtijeva proći kroz čin odobravanja ne bi li se opravdala i tako dobila na važnosti.

 Znala je da će zbog onoga što čine odgovarati pred dekanom, vrlo vjerojatno i pred etičkim povjerenstvom, ali je isto tako znala da će s mladićem proživjeti trenutke koji će zauvijek ostati živi. O životu se uči i o njemu se saznaje iz pogleda unazad, govorio joj je, a sjećanje je najvažnija stvar koju možeš iza sebe ostaviti.

          Tako su njih dvoje sustavno, promišljeno i s osmijehom na licu čitavu noć prevrtali po ladicama i arhivima, upadali u ateljee i pretresali kabinete. Ona je znala gdje se nalaze ključevi svih odjeljenja pa su si, provalivši u dekanov ured, osigurali pristup i najskrivenijem kutku na akademiji. Niti jedan rad nije ostao pošteđen njihova pogleda; ni jedna skica, ni jedan kip, fotografija, scenografski element ili kostim. Na tri su kata postavili izložbu poput najupućenijih kustosa pa je akademija do jutra svijetlila okićena umjetnošću. Prazne su narančaste zidove zatrpali ekspresionističkim djelima (u njih se valjalo dobro zagledati ne bi li ih se pokušalo protumačiti), neuspjelim i uspjelim skicama (one su progovarale o zahtjevnosti slikarskoga procesa), a različite su grafičke tehnike vrištale u svojoj punini i šarenosti čineći zidu da pri pogledu s udaljenosti izgleda poput razigranoga, sasvim živog kolaža…

(Butelju vina² i joint kasnije.)

Prekriveni prašinom, srećom i radošću, promatrali su akrilne i uljane boje koje su im zahvaljivale na tračku svjetlosti kojoj su napokon bile izložene. Makete i kipovi, koje su rasporedili hodnicima, oživjeli su pred njihovim pogledima, a mladiću se učinilo kako su vrlo blizu da prohodaju, da polete sretni zbog konačnoga ostvarenja svrhe svojega postojanja. Kao da je u pogledu jedne kamene biste vidio zahvalnost, a  drvo oblikovano iz gline doimalo mu se živim – izgledalo je kao da upija energiju sunčevoga zračenja u ove rane jutarnje sate pa je bio uvjeren kako će uskoro s Klarom isprobati njegove sočne plodove proizašle iz njihova nestašluka. A ona halja Desdemone, što su je pronašli na scenskome odjelu i objesili s ostatkom kostima uzduž stepenica ka drugome katu, kao da je kroz hodnike akademije potrčala za svojim Othellom, progonjena vlastitim raskošjem, ljubavnim zanosom i erotskom uvjerenošću…

          Sat je na mladićevoj ruci otkucao sedam sati i trideset minuta te tako prekinuo ovu predstavu. Klara je povješala nekolicinu eksponata, koji su umalo ostali sačuvani od prvih ranojutarnjih pogleda studenata i profesora, te trkom Desdemone pokušala sustići mladića koji je već bio pred odškrinutim prozorom.

          Otvorenje izložbe je bilo zakazano  za osam sati ujutro, a čast presijecanja vrpce je imao sam dekan akademije. Nije bilo televizijskih kamera, svijetla reflektora i interesa javnosti. Novine nisu drugi dan izvještavale o sretnim licima studenata i očaju fakultetskoga osoblja.

Ova je epizoda, međutim, ostala snažno zapisana u sjećanjima mladića i Klare, koja ga je na koncu i sustigla trkom Desdemone, da bi se zajedno držeći se za ruke udaljili u nepoznatome pravcu, daleko od izložbe koju su postavili i očiju koje su joj svjedočile.