Donosimo novu priču prve dobitnice nagrade 'Sedmica & Kritična masa', Ane Rajković (1983., Slavonski Brod). Rajković je diplomirala povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a trenutno pohađa poslijediplomski doktorski studij moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
ČEKAJUĆI SMRT
Sjedi u kutu, naborana lica i savijena sjećanjima. Praznina šara njezinom utrobom, dok crijeva probavljaju još jedan poraz. Otuđena od svih promatra točku na zidu, koja proporcionalno prati aritmiju njezina srca. Moždane stanice, poput osuđenika na koktel teksaških injekcija, iščekuju armagedonsko širenje kruga na bijelom zidu.
Nagrižena mirisom votke osjetim apsurdnost vlastitog postojanja; nalik pobunama na praznim ulicama. Oduvijek se ježim ništavila koje baš sad kao dobro uzgojeno prokletstvo pruža korijenja u raspuklim venama.
Ništa više nije ostalo. Ljudskost je pokopana duboko u tami osmjeha. Razum nas je ostavio na cjedilu. Naše noge zapadaju u grobove.
Anne je pila i otpuhivala dimove cigarete dok su sa zida otpadali posljednji ostaci mašte.
Gledajući u razlomljeno ogledalo na podu činilo mi se kao da sam subjekt Magritteove slike. Gramofon svira u pozadini dok goli ženski leš egzistira kao truplo s glavom pastrve. Trojica voajera, blizanaca, promatraju drhtanje kapljica na mojim golim grudima. U cijelom tom misteriju ordinarnosti, ljudi se deformiraju. Iz njihovih glava izlaze čelične konstrukcije. A sinister scene vladaju njezinom pogledom.
Paul Nouge u fraku promatra Anne s blago ciničnim osmijehom. Ta biomorfološka pojava kida njezinu iluziju stvarnost pretvarajući je u san. Ona je zalutala u šizofrenu kontradiktornost, klopku vlastite imaginarne predodžbe.
Tuga, nesreća i bijeda, poput lešinara započeli su svoju gozbu nad dvjema uvelim ženama. Krugovi bola su se širili, vene su postajale sve plavije.
Krikovi. Vapaji. Opsesije. Sve se ljepilo uglovima zidova. Krv je kolala sobom. Ljepila se za vrelu smolu. Kisik se pretvorio u otrovni plin. Bile su 12 milja udaljene od razuma.
Povijale su se na ulaštenom podu. Tama je ispunjavala njihove uši dok im je vjetar lomio rebra. Vršci kose počeli su boljeti. Vihor vitla njihovim dušama. Oslanjanju se na trnovita drveća usred jezera meduza. Gdje je okončanje? Kraj? Nema exita prema užarenim grobovima.
Smrt je strpljivo čekala da isprazni njihov dah. Djelovale su poput demontiranih snova. Kao ptice koje oskrvnjavaju svoja krila.
Anne povraća sva obećanja koja je ikad gutala. Gleda kroz prozor vlastitog oskvrnuća. Nema komemoracije. Još jedna žrtva. Gdje su sada obrambeni sustavi. Nema strateškog odgovara niti izvanrednih konferencija. Ona nije breaking news.
Smrt se povila ispod radara. Nikog nije briga. Pješadija ne juri. Topništvo šuti. Samo se ponegdje čuju krikovi silovanja iz izbjegličkih kampova. Još jedno obično jutro u Zaatariju. Na pijesku leži uvenula duša i krvari zadnjim decilitrima krvi dok joj trgovci svježim mesom vade bubreg. Bijes tutnji licima. Gnjev se nakuplja u najlon kesicama.
Toliko smrti. Toliko nehaja. Gangerozni umovi vladaju svijetom. Krv teče niz očnjake pohlepnika, koji i dalje ispijaju bolesno zemljino tkivo. Svijet je u deliriumu tremensu. Slike su izobličene. Glasovi ušutkani. Osjećaji ukinuti. Nema strastvenog pulsiranja. Parole su odavno pale s visina. Odjela vladaju. Riječi isparavaju. Sloboda dolazi na tenku nošena elektromagnetskim valovima američkih projektila. Norman is on fire. Emily gleda. Hanoj je dobio Morrisonovu ulicu.
Anne sjedi. Čeka. Nešto. Nekoga. Nije važno. Oči su joj pune i smeđe. Natmureno zuri. Ona je junakinja trenutka. Izbjeglica stvarnosti. Migrantica nesreće. Osjeća vrućinu pijeska pod nožnim prstima. Čezne za smrću. Traži ju u svojoj majci, u snošajskim uzdasima i novembarskoj kiši i sinu koji je izašao u njezinoj krvi.
Gledam u nju. Buduću pokojnicu. Djelujemo poput dviju duša koje gledaju na sat bez kazaljki. U daljini nazire se purpurni hibiskus – pretvara se u paru.
Nebo je crno. Njegove zrake probijaju zidove sobe. Bog postaje mučitelj. Opasan je plaštem. Obje gledaju u njegove svodove na kojima im se smiju iskrivljene usne i raskidana lica. Blijede oči traže spas. Smrt im se polako uvlači u lice.
Dok sjedi, ljepljiva krila dodiruju njezina remena. Šokirani čvorci kradu posljednje nevine misli. Osjeća vatru na svome tijelu dok ležerno gleda prema napuštenim opušcima na podu.
Cohen u daljini postavlja cvijeće za Hitlera koje je trebalo zapravo biti Sunshine for Napoleon ili Walls for Genghis Khan.
Posljednji beatnici, ti boemi koji nemaju pojma, prolaze dok se ispražnjava Sergant Pepper's Lonley Heart Club. Vrijeme dozrijeva. Regan u maniri epifanijskog proroka viče za Janis da se odijeva kao Tarzan. Dovraga sve, Anne diže pola decilitra votke u Joplinkinu čast.
Netko zaziva Lenjina da se probudi jer je Brežnjev poludio dok Betty redefinira sliku žene oblačeći ih u hlače. Klarsfeld je opalila Kiesingeru šamar.
Na zidovima hotela Chelsea promatramo komade ulice ispisane u mahnitošću izazvanoj slobodi i zabludi. To su sada ostaci mašte utopljeni u cinizam sadašnjosti i metamorfozirani u narodnu poeziju. Manje spomenika, više razmišljanja…
Ljudi mirno koračaju poput valijumom ušlagirane vojske. Svi su obučeni u tamna odjela, balonere i polucilindre. Djeluju poput vizualnih oksimorona. Neodlučnost paralizira stvarnost. Oni su krute, preskupe hladne i prazne ploče. Anne gleda kroz njih u sivoj slici svoga dima, pokušavajući im ukrasti dio letargičnog mira.
Zrak postaje opojniji. Pretvara se u užarenu spalionicu duha. Sirovo bušenje vlastitog života traje predugo. Posljednjim udisajem sivog dima moli Maxine da joj da dovoljno apetita da utaži glad tvrdim kamenom.
Vatra pada s neba dok zli alkemičari miješaju njezinu krv i meso; svijetlo nestaje. Vjetar ga odnosi. U daljini žuti, crni i crveni vragovi plešu karabuljin ples. Krotko pogleda prema nebu na kojemu zmije gutaju zvijezde. Nestrpljiva noćna zvijer proždire tihi grad koji se kuha u tamnoplavim bojama skorog smaknuća. Kroz sitni dah, progovori:
Oh starry starry night! This is how
I want to die:
into that rushing beast of the night,
Sucked up by that great dragon, to split
from my life with no flag,
No belly,
No cry.
Eklektično obilje približilo se kraju. Anne se polako gubila u izmaglici postojanja, a smrt uspinjala tužnim vrbama. Pogledala je prema vratima i rekla: Leave the door open on its hinges!
Ja sam ostala gledati Walking Dead.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.