proza

Vladimir Tabašević: Zovem se Mirsad i teško je

Vladimir Tabašević (1986., Mostar) studirao je filozofiju u Beogradu, a objavio je zbirke poezije Koagulum (2010.), Tragus (2011.), Kundak (2012.), Hrvatski kundak (2014.) Roman ''Tiho teče Misisipi'' našao se u užem izboru za Ninovu nagradu. Osnivač je i jedan od urednika internet časopisa Prezupč te je dobitnik regionalne nagrade za priču Rat, u okviru Biber festivala, i nagrade Mirko Kovač za najbolju knjigu mladog autora. Donosimo nove priče koje će se naći u jednoj od budućih izdanja.



  

 

 Prva priča bez jednog oka, o psu

ili kako sam mogao

 

Došla je, a prethodno je bila pala, i sva je bila u tim modricama koje su trajale duže nego neke obične modrice. Bojao sam se da ima leukemiju. Uvek sam se bojao. Stala je naspram mene koji sam ležao a prozor je bio otvoren širom jer je leto trebalo da nam, i ono, dođe, ubrzo, a otvorenim prozorom čekamo leto, uvek. Počela je da me gleda, na ivici suza. Pored leukemije, plašio sam se i te ivice koja se tako lako uvukla u jezik naš svakog dana koji koristimo, da mi nikako nije bilo jasno šta hoće od nas. Video sam kako stoji na ivici suza i kako joj ta ivica  smeta oku, iznutra, i kako može sa te ivice, lako, da padne pravo na mene ili kroz prozor da padne, da uplaši to leto koje nam dolazi. Mogao bih da kažem kako bi mogla jednim letenjem da uplaši leto, ali tad bih ja bio neko ko je na ivici razuma, razume se. Nikako joj se nije dalo da plače i gledao sam kako drhti kao konj kad vidiš da drhti i da mu mišići neprestano, neprestano  rade, sitno, titraju onako, vrući pod kapom nebeskom. Tada su obično konji žedni. Znam da je tako kad se ustežeš da ne zaplačeš, ali ja nisam bio kriv i nisam joj mogao pomoći. Gledala je u mene, ćutali smo kraj otvorenog prozora, spolja je to izgledalo kao da celoj kući nedostaje oko, a u toj rupi, ona i ja. Pitala me kako sam mogao, a pas je napolju zalajao, najverovatnije na nekoga ko nam je dolazio u goste i sa kim smo, pet minuta kasnije, sedeli ceo dan.

 

 

Želim biti svemir, a ne Mirsad

 

 

Zovem se Mirsad i teško je. Živim u soliteru jedne zgrade na obodu Beograda ali sam na prizemlju. Može biti da sam depresivac. Noćima igram solitare. Baka je umrla pre deset godina, a meni je još uvek neka knedla u grlu. Trenirao sam basket kao klinac. Koleno me boli pred kišu ali me boli i kad ne pada kiša, kao da taj bol nema nikakve veze sa tom kišom. Pre nedelju dana mi je crkao hard disk na kome je bilo previše pornjave. Nekad sam prodavao diskove na ulici i pijačarima narezivao samo probranu priču. Više ne prodajem te diskove, ali još uvek imam zavidnu kolekciju. U stvari, više je nemam ali sam je do skora imao, ali volim da mislim o sebi kao o nekome ko, još uvek, ima zavidnu kolekciju. Navikao sam da mislim o sebi na taj način, i to mi je što mi je. Ne gledam pornjavu, dojadila mi je. U stvari, lažem. Gledam pornjavu, ali očima pijačara. Jednom mi se jedan pijačar poverio o tome šta voli i, pošto je on moja redovna mušterija, ja sam svaki sledeći film gledao njegovim okom. Hard disk je sad prošlost. Jebiga. Tugujem, ali ne previše. Napraviću pare nekako drugačije. Peglam solitare i kad stavim damu između kralja i žace, vidim grupnjak.

 

 

Zima, pa onda ježevi, pa onda opet zima

 

 

Znam sigurno da sam kao dete išao kroz šumu. Danas ne bih smeo, obećavam. Ne bih smeo da tako idem kroz šumu i da tamo nešto šušne a ja sebi da kažem da nije ništa, dok, u stvari, ne znam šta je. Znam sigurno i to da u toj šumi može deset ježeva da vodi neku svoju politiku i da ja naletim na njih i da posle ceo život ne smem nikome da ispričam šta sam video. I to znam. Danas ne bih smeo da idem šumom ali ako bih morao, onda bih išao tako što bih se sećao da sam kao dete ipak smeo da idem šumom. To su, naravno, dve različite šume, ali ja volim da verujem da sam, makar ja, onaj isti koji sam oduvek. Sećam se da je bila zima i da su tada ježevi bili nekako nemogući, ali ja sam ih video, naravno. Tada se nisam plašio. Danas me je strah čak i od toga što se tada nisam plašio. Na zimu idem u šumu, ima načisto da podetinjim, a ako nazimim, pa, bože moj.

 

 

 

Dokolica je, kažu, đavolje igralište

 

 

Bio sam užasno lenj, nisam micao ni mali prst. Ležao sam i mislio. Dumao nad svetom. U svojoj osmoj godini sam nastavio da ne radim ništa, mati je bila ljuta na mene, pretila je da će me dati u Zvečansku, na usvajanje, ali ja nisam mario. U školu sam išao unatraške a i tad jedva. Grickao sam nokte i imao sam svoj neki stil u tom grickanju. Prvo palac, pa palac druge ruke, pa onda kažiprst, ali posvećeno. Nezgodno je kad onako jače zagrizeš pa udari zub na zub, mak na konac kao da želiš da isteraš. Ali mislim o nečemu dok grickam, nema tu puno priče. Mati me klepi po ruci i kaže da mi da sam svinja. Onda nastavim da mislim kako sam svinja, a svinja nema nokte, ili ima nokte, ne znam. Mama kaže da je dokolica đavolje igralište i da ću jednom u životu najebati kao žuti. Ne znam puno o đavolima ali učim na vreme, a o žutima da ne pričamo. Izađem napolje i sa Mirsadom peglam kockice. „Puna šaka brade“, u jednom trenutku, kasnije, u životu koji će, kao, biti moj, mogao bih to da izgovorim. Ajde vidimo se kasnije, srce.

 

 

 

Pukla je ponika, na pola

 

 

Taj dečak nije dolazio često kod nas u kraj ali je dolazio. Njegova baba je bila tiha i okrugla više nego tuđe babe. Ona je mislila da je to kultura, taj oblik tela, haljetak u boji sove, i tišina u kojoj je uvek kad je napolju. Imala je naravno i neki osmeh, onaj blagi, uvek, a ja sam se takvih osmeha plašio. Njen unuk mislim da se zvao Mario ali nemojte me držati za reč. U stvari, kako oćete. Mario je doneo narandžastu poniku sa sobom jer je to leto planirao celo da provede kod svoje okrugle babe pa je hteo da može da se vozi kad god poželi. Ja sam se jedini družio sa Mariom. Mirsad ga je tukao ko vola u kupusu i Mario je, čim ga vidi, bežao kući ili babi pod suknju. Okrugla baba je pokušavala da urazumi Mirsada ali joj je Mirsad u trku prolazio kroz noge i bežao daleko njoj iza leđa kao neki mali divlji, poludeli konj. Jedan dan sam vozio nizbrdo Mariovu poniku i ona je pukla po sredini, a ja sam pao na kečeve.

 

 

Ćale ti je u Zabeli a tebe boli ona stvar

 

 

Rekla mu je da se ne zajebava puno i da u subotu moraju da idu u posetu ocu. Ćutao je i malo mu se plakalo. Drugoj deci tata nije u zatvoru a ja moram da krijem i da lažem da je moj otišao u Nemačku da radi, tako joj je nekako odgovorio. Rekla mu je da je ne interesuje i da ako ne želi da je sluša može slobodno da ide kud mu je volja. On je rekao da mu trebaju nove patike. Majka mu je rekla da je ni to ne interesuje i da, ako mu se ne sviđa, može slobodno da ide. U subotu ga je ćale pitao da li sluša majku i da li im treba nešto. Ako im treba nešto, neka se slobodno obrate kumu Ljubi koji bi im sve završio, kako je otac mislio o svom kumu sve najlepše. Mama je sedela kao u kolibici sa nogama kao u neke ptice. On je pogledao u oca i rekao da mu trebaju nove patike. Ćale mu je rekao da će se snaći za nove patike.

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg