proza

Borna Vujčić: Poglavlje iz romana 'Nužno zlo'

Borna Vujčić (1993., Zagreb) na diplomskom je studiju Dramskog pisma i filmskog pisma, a već za vrijeme preddiplomskog studija dramaturgije izvode mu se cjelovečernji tekstovi «Pa može se i tako reći» (Kazališna revija Akademije dramske umjetnosti, 2013.) i «Pečat» (Kazalište Ulysses, 2015.). Osim na kazališnim daskama, tekst «Pa može se i tako reći» izveden je i u Dramskom programu Hrvatskog radija, u emisiji Male forme. Objavio je roman «Nužno zlo» u izdanju Hena coma 2015. godine. Nominiran je za nagradu portala Teatar.hr za najbolji novi dramski tekst 2015. godine.



 

Čavao ili vijak

 

      Kako su se u subotu zajedno oduzeli, tako su se u ponedjeljak do zadnjega zbrojili u učionici br. 15. Na satu razrednika Renata je nad njihovim već nakupljenim izostancima hinila zabrinutost. Da se radilo o pripremljenom nastupu za pristup studiju glume, ne bi prošla ni da uz podeblju plavu kuvertu nosi dekanovo prezime. Kako se tih izostanka nakupilo (Ma, neće zapisivati prvi tjedan!), kazaljke iznad ploče Maksu su se počinjale činiti sve neposlušnijima. Pomisao na sve što može poći po zlu kao da ga je na neki neobičan način smirivala. Sobom je, činilo se, naučio upravljati jednako vješto kao i drugima. Školska klupa u kojoj je sjedio s Eminom kao da se preobrazila u pokeraški stol, s njegovim dolaskom u Zagreb na sredini, kao sve ili ništa ulogom koji ga može uništiti ili spasiti. Ovako visoke oklade nisu ga izbacivale iz takta – s njima se osjećao kao na domaćem terenu. Bilo što osim onog najboljeg za sebe ionako nije namjeravao prihvatiti, pa prema tome nije imao što izgubiti. Zlatna sredina? Kao prvo – pomislio bi kad bi čuo tu frazu koja mu je kidala živce – to dvoje ne ide zajedno. A ako baš mora ići, sebi bi naručio platinasti vrh. Osim toga, pripremio se. Razlika između pobjede u partiji karata i ostvarenja ovog cilja bila je u tome što Maks svoje karte nije dobio iz obilato izmiješanog špila, nego ih je sam odabrao. Ipak, džaba mu aseva i džokera ako ta Matea još i sekundu nastavi fotografijom kolone tramvaja starom dvije godine uvjeravati Renatu da je bio zastoj.

      Već na rubu očaja, pogledao je Viktora – njegovog tihog pomagača kojeg je angažirao da izvede scenski efekt u predstavi koju je posljednjih tjedan dana režirao u glavi. Iako o problemu vremena nisu unaprijed razgovarali, Viktor se snašao. Potpuno prirodno, nezainteresiranim tonom – Renati bi na prijemnom takvi talenti išli na živce – pitao je: „A što je s onim predsjednikom i to?“

            – A, to smo trebali danas... sad još i to. Dobro, ajde, za koga ste se dogovorili?

            – Pa... nismo baš – začulo se iz prvih klupa.

            – Dobro, zar ja zidovima govorim? Ajde, onda ćete sad. Ima li itko da to hoće?

Ton kojim je to pitala sugerirao je da će biti muka svoje vrste uopće nagovoriti nekoga da preuzme tu dužnost na sebe. Stoga je jasna njezina nevjerica koju su izazvale podignute ruke čak triju kandidata.

            – Pa vi mene... dobro. Emina, Frederik i, kako je bilo ono?

            – Maks. Što to radite?

            – Pišem vam imena da izvučem jedno, što bih radila?

            – Pa... možda neko glasovanje? – odgovorio je.

            – A sad bi ti tri izborna kruga!

            – Priliči da kormilara ove brodice izaberemo mi, a ne takav papirnati rulet! – oglasio se Armerije.

            – Dobro, Krleža, a na temelju čega? – odbrusila je.

            – Pa neka svaki kaže, ono... zašto baš on, jel' – predložio je Viktor.

            – Baš ste mi puni ideja danas. Ajde baš da vidimo.

Govori Maksovih protukandidata bitno su se razlikovali. Emina je dobrovoljno probila led svojim prirodnim nastupom. Bilo je jasno da nije došla s uvježbanom točkom, već da izmišlja u hodu. Sve ono što je kod nje najviše volio, Maks je u toj minuti zamrzio – njezina simpatična zaplitanja u vlastitim mislima, sposobnost da navede gotovo svaku rijeku na svoj mlin, a i iskreno dobre namjere koje kao da su joj utetovirane na čelo nasmijale su i razdragale cijeli razred. Frederik se učinio manjom prijetnjom, ali i on je na neki svoj uvrnut način izmamio osmjehe povicima poput: „Razum, prijatelji, samo razum!“

Posljednji je ustao on, stranac koji je prije tjedan dana banuo iz neke selendre, koji treba nastupiti nakon dvoje svima bliskih i poznatih prijatelja. Posve svjestan ovih otegotnih okolnosti, Maks je prema ploči koračao mirno. Ulog je odavno na stolu, a sad treba i karte otkriti. Natrag, zaključio je, pred svim tim pogledima u mukloj tišini, nema. Što i nije tako loše – može se, logično je, samo naprijed.

            – Pozdrav, 4.a. Znam da je mnoge od vas moja ruka u zraku maloprije začudila. Znam da vam nije jasno zašto bih uopće mislio da imam ikakve šanse pored vaših, a već se usudim reći i mojih prijatelja koji su vam se obratili prije mene. Ne znam imam li je. Ali nisam si mogao pomoći, morao sam vas pitati za ovo povjerenje. Jer baš o povjerenju se zapravo i radi – vi ne poznajete mene i ja ne poznajem vas. Bilo tko može reći da je to prepreka, ali ja vam želim objasniti kako je to moja prednost. Došao sam ovdje prošlog ponedjeljka i napokon povezao sve Eminine priče s vašim licima. Predodžbe koje sam imao pojačao sam stvarnim dojmovima i upoznao vas kao pojedince, ali i kao razred. Uvjerio sam se u jedno – vi ste divno društvo sastavljeno od neraskidivih prijateljstava. Ali kao razred, nemojte se uvrijediti, postižete premalo u odnosu na ono što biste mogli. Vaše uspomene, interne šale, vaše tri godine koje ste proveli zajedno su predivne, ali ne mogu se upisati u imenik. Niti će ikoga od vas upisati na fakultet. Ne želim vam se obraćati s visoka, niti to radim – samo vam želim iskreno prenijeti ono što sam uočio baš zato što sam došao tek sada. Tako niske ocjene ne idu zajedno s tako kvalitetnim ljudima. Kad se matura činila daleko, vjerujem da izbor između kave nakon škole i učenja nije bio težak. Ali ulaskom u ovu zadnju godinu svi moramo zapeti kao nikad prije. Ali ne svaki za sebe, nego svi zajedno. Time dolazimo do mojeg plana. Ne mislim vam samo reći da si moramo pomagati i ostaviti stvar na tome – želim da si pomažemo, ali na pošten način. Svima nam se dogodilo da iz osjećaja dužnosti ili prijateljstva nekome posuđujemo bilježnice, objašnjavamo neki predmet ili pomognemo na drugi način, a kasnije od njih ne čujemo ni hvala. Zbog ovoga sam osigurao par stotina žetona za koje predlažem da ih razmjenjujemo među sobom s obzirom na pomoć koju dajemo ili uzimamo. Zapravo je jako jednostavno – onaj koji nekome pomogne, od njega će dobiti žetone koje kasnije može dati drugome kad njemu pomoć zatreba. Tako se neće osjećati zakinuto jer je sve na vama – pomagat ćete onoliko koliko želite, i prema tome tražiti isto toliko pomoći. Naravno, žetoni neće riješiti sve naše nesuglasice. Svi mi možemo biti i najbolji prijatelji, ali ako smo šest sati dnevno osuđeni jedni na druge, kad-tad će doći do situacije koja se mora riješiti. Zato, ako izaberete mene, želim pozvati Eminu i Frederika da stoje uz mene kao treća, neutralna strana u svim mogućim nesporazumima. Također ih, ako na to pristanu, molim za pomoć i savjet. Ja vjerujem da sam sposoban za položaj koji danas pokušavamo popuniti, ali ipak je riječ o velikoj odgovornosti. I ja je želim preuzeti, ali neću lagati i vas i sebe govoreći da sve mogu sam. Obratio sam vam se danas jer mi se od prošlog ponedjeljka po glavi vrzma ideja Primarnog cilja. Cilja koji nam je svima zajednički – bolje ocjene. Ima nas trideset i svi smo različiti, ali baš je to naša najveća snaga. Ako si osiguramo poštenu razmjenu pomoći i odbacimo neslogu, čeka nas imenik ispunjen boljim ocjenama, bolji izbor fakulteta i, nemojte zaboraviti, nagradni izlet. To su, dragi moji, moje ideje. Dugo me slušate i ne želim vas gnajviti dulje. Hvala vam. I, naravno... neka pobijedi najbolji.

Maksov hod do klupe pratila je tišina u kojoj ne da se mogla čuti muha, nego i virus. A zatim se učionicom prolomio pljesak. Čak i da u posljednje vrijeme nije bio zahrđao, znao je da tako lijepu glazbu nikad ne bi mogao odsvirati na klaviru. Aplauz je poslužio kao jasan znak da bi glasanje bilo gubitak vremena, pa je Renata to bez komentara amenovala i nastavila s formalnostima. Nakon znatiželjne lavine pitanja u vezi s Maksovim idejama, koju su Renata i on zajednički stišali, potiho mu se obratila Emina.

            – Ozbiljno? 

            – Emina, nisam htio da...

            – Ajde nemoj, molim te. Nemoj pokušati okrenuti stvar ili se izvući na šarm. Ljuta sam i imam pravo da to ne mijenjaš na silu.

            – Kad su mi došle ideje, nisam mogao...

            – Ti ćeš se praviti da ne shvaćaš ili ti stvarno nije jasno? Maks, nije meni bilo do toga, ali mi nije jasno čemu to skrivanje.

            – Jednostavno sam htio naći najbolje rješenje za sve nas.

            – I bit će. Ideje su ti... jako su zanimljive. I bit ćemo super tim nas troje, sve to stoji. Ali nemoj to više raditi.

„Moglo je i gore“, pomislio je. Ali njegovi živci nisu dobili priliku za predah jer se odmah javio novi stres. Nakon uvijek preglasnog školskog zvona Renata mu je svojim neugodnim glasom naložila da je otprati do zbornice.

            – Ajde mali, reci sad. I ne muljaj. Šta to izvodiš? – pitala je čim su izašli.

            – Kako to mislite? Što bih imao izvoditi, predložio sam put do boljih ocjena. Ništa više. 

            – Možda me nisi dobro čuo. Rekla sam da ne muljaš – rekla je nešto ozbiljnije i time zaustavila Maksa u kutku hodnika.

            – U pravu ste. Želim bolje ocjene cijelom razredu, ali važniji su mi vlastiti ciljevi. Želim ugled i poštovanje koje sam osjetio uz pljesak, poglede i pitanja koje sam dobio unutra. Ali znam da od toga neće biti ništa ako sve ostane na obećanjima. Pazit ću na ovaj razred jer tako pazim na sebe. Recite što hoćete o mojim željama, ali ja ću vama reći da će tako svima biti bolje. Pa i vama. Vaš razred će na sjednicama svi hvaliti, a ne opominjati. A vi za to nećete morati mrdnuti prstom. I nemojte se uvrijediti, ali ako se već ne muljamo, i vi i ja znamo da je to jedino što želite.

Nije znao kako i otkuda, ali došlo mu je. Odgovor mu je bio još nevjerojatniji od onoga što je prethodilo.

– Tako znači. Napokon među ovim balavcima netko tko ne laže čim zine. Čula sam što sam htjela, radi što hoćeš.

I kao da iznenađenja nije bilo dovoljno, na kraju je spazio nešto što se u XX. gimnaziji viđalo rjeđe od gužve u Saboru – Renatin osmjeh. Uzvratio joj je. Da, on je koristoljubiv, i da, ona je lijena. Ali otkrivanjem svojih pravih lica oboje su se rasteretili nepotrebnog pretvaranja.

Međutim, je li istina nešto s čime valja darežljivo, ili škrto? Kad ga je Renata ostavila samog, napokon se nanovo mogao poigravati ovakvim razmišljanjima, pa je pitanje koje si je postavio doveo u pitanje. Shvatio je koliko je opasno trpati svoje postupke u djetinjaste ladice vrlina i mana. Kad bi svoje postupke ograničavao kloneći se onih koje drugi smatraju lošima, propustio bi postići mnogo toga. Potkupiti nekoga kutijom cigareta da započne pljesak nakon govora odluka je koju bi mnogi osudili – ali zapravo je jedno pišljivo nužno zlo. Korak bliže rješenju s kojim su svi zadovoljni.

Ipak, treba biti oprezan. Laž i njezin neraskidivo blizak srodnik, prešućivanje, Maksove su omiljene tehnike. Drugu opciju, iskrenost, smatrao je djetinjarijom. Pa gdje bi svijet završio da su svi iskreni? Je li bolji otac onaj koji svoj jedini trenutak slabosti s uredskom kolegicom na nekom udaljenom simpoziju prešuti, ili onaj koji zbog priznanja priušti vlastitoj djeci traumu i bol rastave? Sve što je do tada prošao natjeralo ga je da u sebi vidi onoga koji će radije tišinom očuvati obitelj. A opet, u slatkom piću koje si je smućkao pobjedom trzala se ta glupa utopljena mušica: Eminina ljutnja. Jedino što ga je sada kopkalo mogao je izbjeći tako što bi samo spomenuo svoju želju – ništa više. Isto tako, da pred Renatom nije bio tako iskren, ne bi joj se svidio do te mjere da mu potpuno odriješi ruke. Zadnje što bi mu trebalo kao predsjedniku bio bi neki dušobrižnik iznad njega koji prati i ograničava njegov rad. Slobodu koju si je ovako osigurao ne bi mogao zamisliti ni doživotni robijaš koji ni o čemu osim o slobodi ni ne razmišlja. S 4.a je, zahvaljujući savršenoj usklađenosti svih njegovih poteza, mogao što god poželi.

Iskrenost, zaključio je perući ruke, nije ni bolja ni lošija od laži, kao što čekić nije bolji ili lošiji od odvijača. Jedina Maksova zadaća je pogledati sugovorniku duboko u oči i pročitati je li pred njim čavao ili vijak.

Pogledao se u ogledalo i pred sobom je spazio pobjednika. Vidio je i sretnog čovjeka – čovjeka kojemu se na neki način divi. Sad, kad je značajna briga iza njega, napokon na miru može biti sa sobom. Ipak je, ponovio si je, najvažnije od svega voljeti sebe. Život nije ništa doli lutrija koja ljude oko nas tjera ili zadržava. Obitelj, prijatelje i sve ostale možemo voljeti, cijeniti i odnositi se prema njima kako hoćemo, ali na njih, ako su nam noge na zemlji, ne možemo do kraja računati. Bilo vlastitom voljom ili voljom te lutrije, oni mogu nestati. Ali od sebe se, psiholozi će dopustiti, odvojiti ne možemo. Stoga od svih odnosa koje mukotrpno održavamo prije svega moramo osigurati da je na miru taj najvažniji – sa sobom.

Maksov odnos s Maksom u ovom je trenutku bio odličan. Mogući ishodi tog dana bili su mnogobrojni, ali ovaj koji se ostvario činio ga je ponosnim prema vlastitom odrazu. Činio ga je i spokojnim – napokon je sve gotovo.

      A zapravo je sve tek počelo.

    

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg