proza

Magdalena Helena Dziendziel: Zadnji intervju

Donosimo priču Poljakinje Magdalene Helene Dziendziel, diplomirane kroatistice koja u Hrvatskoj nastavlja živjeti, kako kaže, zbog svega i usprkos svemu.



 

Zadnji Intervju

 

            Bio sam skoro na ulazu Njegove kuće kad mi je za oko zapeo oglas da se traži mali pas vrste West Highland White Terrier. Pročitao sam da je nestao prije godinu i pol dana. Meni je nestala bijela mačka prije pola godine... Malo sam se rastužio ali brzo sabrao te krenuo dalje jer sam ispred sebe imao veliki hit. Znao sam da će svi čitati moj intervju koji sam trebao napraviti već za koji trenutak.

            Zbog toga što sam bio uporan, zato što sam se potrudio da sa mnom porazgovara i zato što ovaj poznati pisac i glazbenik cijeni moj rad - bio sam odabran da prenesem njegovu zadnju poruku svijetu prije nego potpuno nestane iz javnosti. Došao sam na vrata jedne dosta velike kuće. Na zadnjem je katu živio on. Veliki Mislav Kulen. Stisnuo sam zvono. Odgovorila mi je neka žena, što me je malo začudilo, ali čim sam izrekao svoje ime i prezime pustila me je unutra bez ikakvih komentara.

            Unutra je bilo dosta tamno ali srećom na zidovima hodnika nalazile su se male svjetiljke koje su obasjavale unutrašnjost prostorije. Ušao sam u lift i osjetio veliko uzbuđenje. Ja sam dobar novinar i sad ću napraviti interviju koji će mi otvoriti vrata velike karijere. Napokon će moje ime biti poznato diljem ne samo naše države nego i diljem svijeta. Evo me u kući virtuoza gitare koji skoro nikada nije osobno odgovarao na pitanja (samo putem mejlova). Zgrada je bila poprilično moderna, ali je ipak imala i elemente viktorijanskog stila koji se lijepo ukomponirao u općeniti Mislavov stil, njegove odjeće i aure kojom je zračio. Misteriozan, genijalan glazbenik i pisac! Ah!

- Jeste vi novinar Srećko Pisarić? - iznenada me je upitala starija žena taman otvarajući vrata kad sam izašao iz lifta.

- Da, ja sam. A vi ste...?

- Mislavova majka. Divna Kulen. Molim, uđite. Nitko vas nije pratio? - upitala je dok sam ja skidao šešir i kaput u njihovom predsoblju.

- Nije. Napravio sam sve prema Mislavovim instrukcijama.

- Jako dobro. Odlično! - rekla je i za svaki slučaj još dva puta pogledala vani prije nego je zatvorila vrata.

- Evo vam stolica, sjednite i osjećajte se ugodno.

Odmah sam sjeo i stvarno, osjetio sam se udobno. Njihova dnevna soba bila je lijepo uređena s mnoštvom zanimljivih knjiga i nekim antičkim zanimljivostima. Vjerojatno ih je Mislav skupio tijekom svojih turneja po svijetu. Kakav fantastičan čovjek!

- Hoćete vino ili čaj?

- Molim čaj.

Uskoro sam pijuckao crni čaj i lijepo razgovarao s nevjerojatno simpatičnom gospođom Kulen. Skoro sam zaboravio zašto sam došao ovdje.

- Oprostite ali skoro sam zaboravio da sam došao ovdje upravo zbog vašeg sina...

- Budimo na ti! Ja sam mlada duhom iako po godinama baš i ne izgledam. Tako da… Divna.

- Srećko. Vi ste.. ti si stvarno divna osoba...

- Hvala, baš si drag. Znači intervju, ha?

- Tako je... Gdje je tvoj sin? Mislio sam da će biti kod kuće. Tako sam barem shvatio iz mejla koji mi je poslao.

- Eh... Da... Moj sin. Vidiš, prije nego ti ga predstavim moram ti nešto reći. Mi nismo obična obitelj... mi smo vampiri.

Udahnuo sam duboko. Valjda je to neki performans. Divna uopće nije bila nalik vampirima iz filmova ili knjiga. Imala je samo lijepe tamne, velike i živahne oči, smeđu kosu i nikako se nije činila mrtva. A tek njezin sin... hipnotizirajući, mladi bog. Nikakav blijedi vampir. Odlučio sam prihvatiti njihovu igru.

- Dobro, i ja mogu biti.

- Ma nisi.

- Ok. Nisam.

- Srećko! Shvaćaš li me ozbiljno? Ja se ne šalim. Dobro. Ako ne vjeruješ onda ću ti pokazati gdje je moj sin i zašto - brzo je ustala od stola te otvrorila vrata ne baš velikog ormara koji se nalazio u kutu sobe. Skoro sam pao iz svoje udobne stolice. U ormaru se nalazio nitko drugi nego Mislav Kulen.

- Bože! - viknuo sam vidjevši da stvarno ima čudne zube i da visi u poziciji šišmiša u tom malom, starom ormaru.

- Sssssss! - sin i majka su se smrštili kao dijete koje kuša limun.

- Oprostite nisam vas htio povrijediti... - onda su prasnuli u smijeh. Nisam više znao što da radim pa sam se lagano osmijehnuo. Mislav je nonšalantno izletio iz ormara kako to vampiri već rade i sjeo pokraj mene. Mislio sam da možda sanjam te sam se ispod stola uštipnuo u nogu. Nažalost ili srećom - bila je to istina.

- Srećko! Dobrodošao u našu lijepu kuću! - srdačno me pozdravio.

- Mislave... meni je čast vidjeti tebe kako god. Meni si ti veliki idol, ja sam očaran tvojim radom. Ne znam čime više: knjigama, tekstovima ili glazbom.

- Oh, hvala, hvala - rekao je Mislav, sretan.

- I ja ti zahvaljujem jer on samo svira. Ja pišem sve, čak i mejlove.

- Mamoooo! - rekao je moj idol glasom djeteta.

- Pa to je istina, dosta mi je bilo šutnje toliko godina. Možeš to upisati u priču.

Moram priznati da je kroz moje srce u tom trenutku prošao val rozačaranja. Baš sam ga volio zbog te autentičnosti i sad mi više nije bio isti. Nemojte me krivo razumjeti: naravno da je to što je vampir predstavljalo iznenađenje, to sam mogao i prihvatiti, ali to da njegove knjige i sve tekstove piše majka... Nije mi bilo lako.

- Dobro... Možda prije intervjua mogu postavit neka pitanja koja smatram nužnima kako bih u potpunosti shvatio vašu situaciju.

- Može - rekao je Mislav te natočio sebi i majci čaja.

- Ako si vampir zašto spavaš u ovom tijesnom ormaru umjesto u nekom većem ili u mrtvačkom sanduku?

- Ma nisam ja mrtav da spavam u mrtvačkom sanduku, iako neki naravno spavaju. No ja i mama to ne smatramo pravilnim. Što se tiče veličine... Vidiš... Imao sam prije godinu i pol malu nezgodu, čak nesreću rekao bih.

- Što se dogodilo? - upitao sam ga jer sam vidio da je postao tužan. Nekako nije mogao progovoriti. Samo je zurio u svoju čašu. Što je više zurio to mu je majka postajala nervoznija. Napokon je ustala, otišla do prozora i hladnim glasom rekla:

- Požderao je susjedovog psa sa 6. kata.

- Molim? - upitao sam kao da nisam čuo.

- Ma požderao je malog, slatkog psa, onog bijelog. A oni jadnici ga još uvijek traže. I stavljaju plakate po gradu. Nemoj me loše shvatiti, Srećko... Mi nismo životinje da jedemo druga bića. Znamo to sve kontrolirati ako radimo na sebi. Vidi mene! Nisam pojela ni čovjeka ni psa već dvjesto godina. A ovaj tu stalno nešto radi. Uvijek sam spremala za njim, ali ovaj mi je put bilo stvarno dosta. Baš mi se uvukao pod kožu taj veseli psić.

- Razumijem. Znam što znači izgubiti životinju koju se voli... - morao sam prestati pričati o toj temi jer su mi suze došle na oči. Postao sam umjesto plačljivca profesionalac i ignorirao sam činjenicu da sam se počeo ljutiti na svog bivšeg idola.

- Znači od tog trenutka sjediš zatvoren u stanu, u ormaru?

- Da. Točno tako. To je bila ideja moje majke. Da vježbam samokontrolu.

- I kako ide?

- U redu je. Dobro, dosta o tome. Jel imaš još neka pitanja ili ćemo ovako cijelu priču ni o čemu?

- Prvo pitanje iz intervjua: jesi li pjesmu sa Lady Gagom napisao ti ili tvoja majka?

- Ona. Ja sam ipak odgovoran za glazbu.

....

            Intervju je trajao nekoliko sati. Bio je to dobar materijal. Bio sam siguran da će biti hit. Naravno da je Divna sve to još trebala autorizirati no sudeći prema njezinom stavu i našem razgovoru, tu neće biti problema. Jedini su problem bili moji osjećaji prema tom kretenu. Zamislite da nijednu pjesmu nije sam napisao. Nijednu knjigu. Za sve je bila odgovorna njegova nevjerojatno talentirana majka. A on je samo dobro svirao jer će čak i ne toliko sposobno dijete naučiti dobro svirati ako ima desetljeća da vježba...

            Napravili smo pauzu pa sam išao u toalet. Kad sam napustio kupaonicu veličine mog stana i ušao ponovno u dnevnu sobu, zatekao sam jako ljutu Divnu i Mislava strpanog u ormar.

- Što se dogodilo? - upitao sam uplašen.

- Reci njemu. Reci! Ti bezobrazno stvorenje!

- Ali mama...

- Nema više mame! Dosta mi je! Sjedit ćeš tamo još tisuću godina i ja se ne šalim! - Mislav je imao jad u pogledu i stvarno mi ga je bilo žao. Što bi moglo biti tako okrutno da bude toliko zatvoren? 

- Ajde! - ovaj put žena je tako viknula da sam se spotaknuo i uhvatio rukom ono što mi je bilo pri ruci da ne padnem. Nažalost bilo je to neko drevno koplje pa sam svakako pao na pod. Mislav je vidio da nema više izbora pa je duboko udahnuo. Ja sam u međuvremenu sjeo i probao se pripremiti na ono što sam trebao čuti.

- Istina je ta da kad je jednog dana umrla žena sa 6. kata od tuge za psićem kojeg sam nespretno pojeo... Tada je moja majka izašla na sprovod jer ju je pekla savjest... Tada sam se nekako uspio osloboditi i uživati u gradu. Kad sam već skoro došao doma, niotkud se pojavila tvoja bijela maca. Da... to je bilo prije pola godine. Nije majka znala za to, nisi ni ti, nitko nije znao do sada. Ali ti si toliko simpatičan da sam joj morao reći jer ne znam što više da radim s tom tajnom.

- Što si joj to napravio..? - upitao sam hladno nekako se osjećajući loše.

- Pa... nisam htio, borio sam se sa sobom i sa svojim osjećajima, plakao k'o beba... ali toliko mi je bila lijepa i živahna da se nisam mogao suzdržati...

- I?! - viknuo sam na rubu očaja i ljutnje istodobno čvrsto stiščući koplje.

- Pa pojeo sam ju... 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg