poezija

Anita Pajević: Faktori nježnosti

Anita Pajević (Mostar, 1989.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost, dobitnica je prve nagrade “Mak Dizdar” za najbolji neobjavljeni pjesnički rukopis 2015. godine, a za zbirku Perlinov šum (Slovo Gorčina, Stolac, 2016.) osvojila je drugu nagradu Fondacije Nijaz Slipičević.

TUGA MI JE MALI TROMB 

u bakinoj sobi sve se od tri sata
pomjera ili kreće
madrac se, tako mi svega,
proteže ako sjedneš
iz jastuka po parketu posvuda djetelina

živi su ti jastuci, bako, i neću da spavam na njima ako tebe nema

kad je baka prenijeta u svoj sandučić boje kave
jastuci su udarali licima od plafon
vješalice tiho poispadale iz ormara
kišobran se ukišobranio i zamolio prisutne za mir
jedno je stablo prešlo za stol i poželjelo da je antitusik
u stomaku mi pet mjeseci, kao i baki, raste guma
trebalo je smrtovnicu složiti od 'to mi je za mriti kad budem' fotografije
možda bi djeci trebali raditi slikovnice pred pogreb
stablo dva zaključalo se u ormar i jako ispupavalo mentu iz svojih grana
fišek sušene kamilice izbacivao je
barice vlage na mirisne šalove
u kojima se zadržala
pokoja tanka vlas
neki šarafići su, dok si spavala, bako, zakucani točno ispred nas

dio sam gume povratila dok se baka izvlačila van, šireći divovski kupus od krila i poljupcem nam svima mahnula (to bih da je uradila)

na pogrebima ne gutajte žvake
ugumenit će ih u grlu tuga

PRŽENI SAN

niz ulicu mamin trbuh čudno se kotrlja

dimnjaci otpuštaju tamjan u snu

ne podnosim telefone

treba izbjeći

anoniman svrab

puštam te puštam te

od sebe

kao maline iz utrobe

vidjela sam mamine geranijume kako u lončanicama šeću

po bakinoj sobi

b., hoćeš poslije brinuti o meni?

smirena sam

zar ne vidiš da dišem

na

usta

jučer je svoju dušu iz kreveta

u posljednju šalicu čaja prelila

susjeda s broja tri jedan osam

na karminama

zamijenivši bakine papuče sa svojima

slučajno vele

ili

negdje usred bašte

u proljetnoj noći

danica ruke raspolovi oko sebe

poput lubenica što ih čuva

za jedan tri osam

lidijin mali cvijet

kako me se učilo prebacivati loptu preko električnih žica i ostati živa

prišit ću si dugme za kosu

dugme je svijet s četiri otvora

stalna ponuda robne kuće hit

solovjov još večeras igra u kinu partizan

dok se naši roditelji grle po dvoranama uz čolu

adrijanine jugopenkale udaraju step i

 jednom godišnje pišu dirljive govore

pred sarajevsku olimpijadu

i ući će jedan, ući će dva

zavibrirat će februarski zrak od maminih treptaja

i bluza s tamnim ružicama i jedan panj od kojeg su tati pluća zapela

a mama sve to vidjela pa nam prepričavala

kao mala zatvorila bih se u kupatilo i mirisala kožu s kaiša dok se ne bih onesvijestila

što je taj dan zbunio ptice i šarplaninca

vjerujem da je bio baš taj

koji ga je na obali posljednji onjušio

bio je neki veliki, sigurno, a šarplaninac je div od psa

sestra je skupljala grudice deke među prstima

ja sam bila zadužena čuvati stražu na prozoru ako se tata slučajno vrati

do vrata ne bih stigla da sam ga vidjela odmah bi mu prozor i ruke otvorila da nam uleti

neki snijeg veličine diska vejao je po krovu dede franje preko puta nas

mama, dok je čekala da ga pokriju, mora da se sakrila tu večer u maramicu

maloj ću seki uključiti radio

a da je tad bar bilo mumijevih na radiju kao na tv-u

pjevušile bismo joj potiho sestra i ja

kad sunce zađe i mrak te snađe

da se bakino čekanje ne uznemiri

u čapljini se s baterijom vide samo crna guma na tatinoj glavi i prsima pa opet ništa

i mamine zelenim borom bojene oči

i tanki mantil iz razvitka u kojemu joj je zimi led

smrt se uteže u crni triko

i odjednom voland baš i nije simpatičan

pitaj me isto kasnije

jer nije stvar fikcije

nego straha kojeg istjerujem iz leđa u kauč

neću da se sjećam borova što klize iz maminog lijevog oka

i sestrinog povlačenja majice do peta

i svakog težeg udarca, sluteći da je njegov, od kapiju

FAKTORI NJEŽNOSTI

zalijevala sam jutros prozore u kući

i spojila sve produžne kablove na jedan

i spavala s podignutim koljenom

usnula polja puna malih skakavaca

oguljeno krzno srušilo me na cestu

i odvuklo u brlog i obuklo šlapice i odvelo u zoo

tamo su medvjedicu kotrljali po kavezu kao kliker

šapama je gnječila modre oči i tražila suosjećanje

i bili smo ljudi, a ona zvijer

i bili smo veća zvijer od zvijeri

udarit ću u mislima vjetar i pincetom iz zemlje izvući guju

neću više čekati da se otkriješ ispod toga krzna

da u povrtnjaku prostreš svoj identitet pred nas

neki glasovi, dok ih slušaš, mnogo su mekši s mrežastih zvučnika

a svako strpljenje i svaki čovjek jednako ne ozdravlja