proza

Denis Vlašiček: Svijeća + Plamen | Tama

Denis Vlašiček (1993., Bjelovar) student je završne godine psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jedan od polaznika Ferićeve radionice kreativnog pisanja (generacija 2016.) koji je dosad objavio dvije kratke priče u časopisu Fantom slobode i na portalu Booksa.



 

SVIJEĆA + PLAMEN | TAMA

 

U svaku je šumu urezana neka staza.

Sve oko nje obraslo je travom, ispleteno paučinom, posuto polomljenim granjem, suhim ili trulim. Drveće kao da se razmiče ondje gdje se ona prostire kako bi Sunce obasjalo put onima koji se na njoj zateknu. Zateknu je možda pogrešan izraz, implicira da se ljudi ondje nađu igrom slučaja. Da voze auto ili bicikl ili hodaju, i nakon jednog pogrešnog skretanja završe na stazi za koju ne znaju kamo vodi i s koje nema povratka, kao da se put za njima gubi, rasplinje, zapada u prošlost i u njoj nestaje, da bi ga se tisućljećima kasnije pronašlo kao artefakt, kao jedini dokaz postojanja neke davno izumrle civilizacije u nekom davno izgubljenom vremenu. Budući da postoje staze kojima ljudi prolaze s namjerom -- većina njih i spada u tu kategoriju jer staze nastaju iz potrebe za kretanjem određenim putanjama, a kako bi se ispunila potreba, nastaje namjera; dakle u slučaju staza, potreba za kretanjem od točke A do točke B manifestira se kao namjerno kretanje određenim dijelovima Zemlje -- možda bi bilo ispravnije reći da se čini kao da se drveće razmiče kako bi Sunce moglo pasti na put onih koji tom stazom hodaju, možda i pužu, u svakom slučaju, nekako putuju.

Ipak, prethodnim smo pasusom previše otišli u smjeru ciljeva i svrsishodnosti kretanja. Treba razmotriti i one slučajeve u kojima točka B nije definirana istovremeno s točkom A, odnosno, u kojima za određeni A ne postoji određeni B, već samo neki B. Takva kretanja možemo nazvati lutanjima. Ona mogu imati neku općenitu lokaciju -- može se lutati gradom, kvartom, školom, knjižnicom (ako je dovoljno velika) -- no točka B u svakom trenu mora biti promjenjiva i nepoznata. Jednom kad spoznamo točku B, lutanje postaje putovanje.

Lutati se može i šumom. Čak i kad čovjek prati neku stazu, naizgled urezanu u kaos drveća, mahovina i gljiva. Pritom su važne dvije stvari: (1) odredište, mjesto gdje staza završava, naravno, ne smije biti poznato, niti smije postojati ikakva ideja o tome gdje bi staza mogla završiti i (2) na stazi ne smije biti drugih ljudi, neovisno o tome je li lutalacsvjestan njihovog postojanja ili ne. Prisutnost drugih ljudi ukazuje na postojanje točno definirane točke B. Naime, dok je tlocrt grada mreža ulica koje se spajaju, sijeku i razdvajaju -- zbog čega bilo koja od tih točaka može biti konačna, odnosno može biti B, što znači da ona ni u jednom trenu, zapravo, nije poznata -- šumska staza može biti linija omeđena samo dvjema točkama, što lutanje čini nemogućim, jer je krajnja točka poznata. Prisustvo ljudi implicira da je putem već hodano, što znači da su njegove međe poznate. S druge strane, ako drugih ljudi nema, možemo pričati o pravoj šumskoj stazi, nastaloj od šume, bez uplitanja ljudi, a ona može završavati bilo gdje, što omogućava lutanje.

Možemo, recimo, zamisliti neku osobu -- možda mušku, u kasnim sedamdesetim godinama života -- kako hoda šumom.

Sumrak je.

Muškarac je proćelav, ono malo kose što ima, naravno, sivo. Glatko je obrijan -- izuzev nekoliko dlaka na desnom uglu čeljusti -- u odjeći neprimjerenoj lutanju šumom, možda u nekom starom odijelu -- hlače + košulja + sako -- u kojem je nekoć odlazio na važne sastanke. Čudi se da i dalje stane u njega.

Odijelo nema nijednu rupu.

Na leđima nosi ruksak, najjeftiniji koji je uspio naći u nekoliko trgovina koje je obišao. Malen je u odnosu na čovjekovu veličinu. No on je visok -- čak i pogrbljen -- metar osamdesetpet. Dok luta šumom, dok hoda šumskom stazom, među pobacanim granama, kroz koprive, dok bere čičke i udiše lišće, on sakuplja suhe grančice, sprema ih u ruksak. Ne uzima bilo koju. Traži one ravne, prevelike za torbu lomi i potom sprema, sve kako bi ih prikupio što više.

Kreće se polako, uzima si vremena.

Povremeno zastane, okrene se prema zapadu -- 180° -- i škilji u potrazi za horizontom, ali sve što vidi je svjetlo tonućeg Sunca koje se raspršuje u krošnjama i atmosferi.

Dana je sve manje, rub šume sve je dalji, centar sve bliži. Udiše polagano, izdiše još sporije. Sagiba se da pokupi još jednu granu, i počinje osjećati godine u kostima, onaj stari prijelom, onu duboku ranu. A možda zapravo ne osjeća ništa, i ja sam u krivu.

Kreće se među gljivama --lisičarkama, ako ondje rastu -- i zaboravlja da pripadaju nekom skroz trećem carstvu.

Nevažno.

Dok je bio dječak, djed ga je vodio gledati krijes. Selo, noć, seljaci. Žetvene svečanosti prije više stotina godina, danas običan dernek. Vjerojatno bolje. Ne poziva na žrtvu, ne prepušta sudbini.

Na nebu su zvijezde ocrtavale krakove galaksije, i u očima koje su gutale njihovu svjetlost.

Stajali su u tami, njih pedesetak, prije puno godina. Njihove su se oči privikavale na mrak dok je najstariji među njima pričao. Nitko osim njega nije progovorio ni riječi, tek su tu i tamo neki ispustili pokoji zvuk koji implicira odobravanje, slaganje, prisjećanje. Čitava prošla godina -- od krijesa do krijesa -- razvezivala se iz njegovih usta.

Djeca su čula samo zrikavce, ćukove, šuškanje u krošnjama.

Netko je upalio baklju, i sve su se zjenice stisnule. Baklja je upalila krijes, zaslijepila okupljene u vedroj noći, okupljene u mraku, a sad zapaljene u svjetlosti.

Dječak je stajao, zapanjen, dok se plamen u iskrama osipao u nebo.

Ta ga je noć žigosala.

Nebitno.2

Napunio je ruksak. Vrhovi četrdeset i sedam grančica/grana naziru se iz njegova otvora.

Odsad samo hoda.

Dublje i dublje, po stazi koju zamišlja, po stazi koja prolazi hiljadama točaka.

Dugo.

Pada mrak, gušći od onog na visoravnima.

Ni nakon dvije tisuće petsto sedamdeset i šest otkucaja srca ne raspoznaje više od slabašnih silueta stabala. Od mrlja na mrljama. Vršcima prstiju opipava crnilo, opipava praznine. Ne zna kako pronaći kraj. Ali hodat će još malo.

Hodat će još malo.

Stapa se s dubokim plavetnilom noći, zalazi u njene najtamnije predjele. Staračkim koracima ocrtava labirint kojem ne zna pronaći kraj. Njegovi se hodnici spajaju, zavijaju, nameću jedni na druge zamatajući se u klupko, u gordijski čvor, u beskonačnu priču ili prastari ep kojem se početak i kraj ne mogu jasno odvojiti, koji u sebi sakriva četiri istine omotane u stotine laži.

Možda iz njega nikada neće izaći. Možda će izlaz stvoriti kao što je stvorio i labirint.

Možda je odlučio stati.

Miruje i osluškuje i ne čuje ništa jer su njegove uši nagluhe, a životinje tihe, i lišće šapće. A možda ih nema - ni lisica ni vjetra - i on stoji u zrakopraznom svemiru, izgubljen, zalutao.

Spušta ruksak na pod i vadi grane - kao što ih je i spremao - jednu po jednu, prvu pa drugu pa treću pa četvrtu. Slaže ih jednu na drugu, pravi šator, grbav od sljepoće.

Četrdesetpet, četrdesetšest, i staje nakon četrdeset i sedam. Poseže u ruksak predzadnji put kako bi izvadio svijeću - stavlja je na vrh šatora, na postolje koje je stvorio. Poseže u ruksak posljednj put kako bi izvadio šibice - uzima dvije i kreše ih o kutiju koju stavlja u podnožje šatora, pali zrak, pali svijeću.

Prepoznaje svjetlo koje ga okružuje, prepoznaje se kao jedinu točku koja gori. Sve drugo mu je strano, i zna da se izgubio, i ne zna hoće li se pronaći.

Sjeda pred lomaču koju je napravio.

Spušta se teško, kao zahrđali kolos, kao posljednji čovjek dok kleče pred grob pretposljednjega.

Drhte zajedno, svijeća i on. Starac od umora, a svijeća od vjetra kojeg ipak ima. Vidi kraj svog života na dnu svijeće, i plamen kako jede ono što je od njega preostalo.

Kraj koji vidi je ovakav:

zaspat će prije nego svijeća dogori
neće osjetiti plamen koji će puzati granama, od jedne do druge, i napokon do njega
neće osjetiti vatru koja će gristi njegove cipele, njegove hlače, kožu, kosu, usne, dah
neće čuti drveće kako se lomi u požaru koji se širi
neće gledati svijet dok se mijenja i onda nestaje
neće vidjeti spaljena tijela vatrogasaca razvučena na televizorima
neće moći pobjeći jer je prekasno
Možda se ništa od toga neće dogoditi.

Zaspao je. 3


__________________________________________________________        

1 kojeg je možda potrebno razlikovati od lutalice, pri čemu lutalica označava određenu razinu predanosti i ustrajnosti u lutanju, dok je lutalac osoba koja se time bavi tek povremeno i privremeno.

2  ?

Lutanje je čin kojem je najbolje ne tražiti kraj. Pronalaženje kraja lutanju znači pronalaženje odredišta, a to podrazumijeva obavezanost, obavezanost podrazumijeva pokorenost, a nju svatko i pod svaku cijenu - pod cijenu rata i gladi i smrti - želi izbjeći, što je jedino prirodno. Čin lutanja je čin slobode, nešto što si u velikim količinama mogu priuštiti samo oni koji su napustili svoje ciljeve, ili oni čiji su ciljevi na silu ostavljeni. Ali ne mora biti čin izgubljenosti. Gubiti se znači ne znati tko si - izgubljen čovjek traži ciljeve, no to mu nikako ne uspijeva. Lutalica te ciljeve odbacuje i posvećuje se putovanju - ili kao jedinom načinu postojanja, ili kao jedinom načinu nošenja sa slobodom s kojom nema što započeti.

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg