proza

Ivan Vidak: Ništa lijepo

Ivan Vidak rođen je u Somboru 1981. godine. Diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu. Njegova prva zbirka priča "Ugljik na suncu" bila je 2016. u finalu nagrade "Edo Budiša". Iz ove zrelo napisane debitantske knjige, koja svakako zaslužuje pozornost, donosimo posljednju priču pod naslovom "Ništa lijepo".



 

 

NIŠTA LIJEPO

 

Još kao osamnaestogodišnjak Joška Komparoš je ozlijedio nogu radeći na sječi drveta za šumsku upravu. Jedno deblo ga je preklopilo preko koljena i razmjestilo mu kosti tako da ih više nikad nije bilo moguće sastaviti kako treba te je Joška ostao hrom do kraja života. Tad mu je šumska uprava izašla u susret i zaposlila ga kao voditelja kompe preko kanala Dunav-Tisa-Dunav. Na suprotnoj strani kanala, u odnosu na selo, stajala je mala trošna kuća koja je služila kao dom svakom „komparošu“ do tada pa ju je tako naslijedio i Joška, zajedno s titulom koja se kroz tu funkciju pretvara u „nadnadimak“; u prezime. Tako je Joška postao Komparoš jednog razdoblja i čudnim spletom naoko nesretnih okolnosti pronašao svoje mjesto u svijetu.

Sljedećih nekoliko godina već je sasvim ušao u ugodnu rutinu. U svako doba godine kompa je prelazila kadgod je za to bilo potrebe. Noću uglavnom nije bilo prelazaka osim ako se nije radilo o nečemu hitnom; iako je Joška izlazio u susret svima i zbog toga bio vrlo cijenjen.

Nerijetko se događalo da se skupina radnika zadrži kod Joške i po cijeli dan: nekoliko čašica previše i odmah se pod kotlićem pali vatra, odlazi po još pića i provjeravaju mreže koje je Joška uvijek držao u vodi. Pored ugodnog šumskog ambijenta veliku ulogu u tome igrala je i Joškina narav koja se nakon dvadeset godina provedenih u šumi transformirala, zamijenivši restriktivne civilizacijske manire glasnom bujicom slobodne forme čovjeka. Pored toga što je glasno i često psovao, nije mu bilo strano ni pljuvanje, spontani prdež i podrigivanje, ali i iskrenost i izravnost, dobrodušnost i potpuna moralna neiskvarenost. Pomalo poput nekog jurodivog Kozaka Joška je imao naklonost seljana kao stabilan i neprijeteći element na rubu zajednice.

Osim ljudi koji su prelazili kanal poslom, postojala je i ona skupina koja je u ulozi izletnika odlazila u šumu ili vikend naselje na obali Dunava, udaljeno nekoliko kilometara od kompe. Tako se dogodilo da je jedne nedjelje, dvadesetak godina od početka svoje komparoške karijere, upoznao mladu učiteljicu Mariju koja je sa svojih dvadeset i pet godina bila friško zaposlena u seoskoj osnovnoj školi, u kojoj se i sama nekoć školovala. Kako je bila nedjelja, promet je bio vrlo slab i odvijao se uglavnom ujutro. Ali Marija je sama došla na obalu negdje nakon ručka te je tamo odložila bicikl, sjela na obalu i zagledavala se čas u vodu, čas u šumu. Joška ju je ubrzo primijetio te joj je, kako to nije učinila ona, doviknuo na drugu stranu:

 

- Triba privest priko?

- Pa moglo bi, ako nije problem.

- Evo, sad ću ja...

 

Zainteresiran za žene, ali u socijalnoj konstelaciji iz koje nijednoj u selu nije bio primamljiv, Joška je svoje pozne tridesete dočekao kao djevac. Zato ga je prizor mlade usamljene žene u rano, sunčano nedjeljno popodne uznemirio do te mjere da nije znao treba li otići po nju ili pobjeći glavom bez obzira.

Ukrcao ju je na kompu i vukao na drugu stranu ne mogavši odlijepiti oči s nje. Marija nije bila djevojka čiju bi ljepotu ljudi izdvojili kao njezinu najprepoznatljiviju osobinu, ali u njoj je bilo nečega što je Joški, iz nekih nedokučivih razloga njegove nutrine, uzburkivalo krv i širilo nosnice. Nakon što je prvo sa samopouzdanom lakoćom prošetala po kompi i proučila je, opazila je Joškin pogled na sebi i vrlo brzo, kao i svaka bistra mlada žena, shvatila da joj je Joška na raspolaganju.

 

- I? Kako je radit na kompe? – iznenadila je pitanjem, smireno ga gledajući ravno u oči.

- Pa evo... Iđe. – zbunjeno je odgovarao Joška, skrivajući pogled negdje po pukotinama drvene platforme na kojoj su stajali.

- Dugo već to radiš? – dodala je svom neumornom pogledu i širok, ljubazan osmijeh.

- Pa evo... Ima već dvajst godina. – davio se Joška pod njenim pogledom.

 

Stigavši na drugu obalu, Marija se isto tako nonšalantno iskrcala i naslonila bicikl na Joškinu kućicu. Joška je privezivao kompu i, kad se konačno usudio okrenuti, shvatio da ga Marija čeka na klupici pored njegove kuće ne skidajući pogleda s njega. Prilazio joj je razmišljajući kakvog posla da se prihvati, sve kako se ne bi morao suočiti s njom.

 

- Tu živiš? – pokazala je na kućicu.

- Pa da... Uglavnom sam tu.

- I uvik počinješ rečenicu s „pa“?

 

Joška ju je zbunjeno gledao, ne znajući što bi rekao, dok mu je tijelo jedva vidljivo titralo.

 

- De mi pokaži kako je unutri. – rekla je Marija i zakoračila prema vratima.

- Neka ulazit! Prljavo je! – kliknuo je stisnuta grla.

 

Zatekao ju je kako pod skromnim svjetlom malog prozora razgledava erotske postere koji su se poput tapeta prostrli po sva četiri zida, prekrivajući trošni kreč.

 

- Lipo, bogami... Lipo si to uredio. – rekla je zadovoljno se smijuljeći dok je Joška na vratima tonuo od srama.

- Reko sam da ne ulaziš... – pokušavao se pravdati.

- Zašto? Misliš da ja ne voljim golotinju? Pa valak sam i ja od krvi i mesa.

 

Osušila su mu se usta, uhvatila ga je vrtoglavica, klecnula su mu koljena pa se naslonio na okvir vrata i promatrao Mariju kako vrlo zainteresirano razgledava postere, jedan po jedan.

 

- Jedino što vidim da ti voljiš ove malo krupnije ženske. Izgleda da ja onda kod tebe ne bi' prošla.

 

Izgovorila je to i zauzela pozu pred njim, stavivši jednu ruku na bok, koja kao da joj je malo pogurnula bokove u stranu, a drugu iza glave. Joška se nije usuđivao progovoriti jer se bojao da će ga pustinja u ustima izdati: jedino što je onako raspamaćen pomišljao jest da želi progutati slinu. Gledao je u nju i sada se već naočigled tresao i povremeno trzao. Marija je, blaga i mazna, pronalazila silan užitak u trenutku.

 

- Pa... ne znam... – jedva je procijedio Joška, zgrozivši se svojeg uzdrhtalog glasa.

- Ne znaš?! – uzvratila je, gledajući kako Joška pokušava progutati nešto dok mu jabučica pleše gore-dolje.

- A i moje sise... – nastavila je, stavivši dlanove na grudi – Vidim da ti voljiš sisate. Moje baš i nisu velike. A? Šta kažeš?

 

Još je nekoliko sekundi nježno mazila grudi i gledala ga u oči smijuljeći se. Tada se u Joški nešto slomilo, smračilo, probilo! Zgrabio ju je oko struka i okrenuo, zadignuvši joj suknju. Ona je zatvorila oči i samo jednom kroz osmijeh uzdahnula, kao da želi reći: „Tako...“. Joška se stojećki zabio u nju straga, snažno je zgrabivši za grudi. Stenjao je iskrivljena pogleda i lica dok mu je slina tekla iz kuta usana kao da proživljava epileptički napad.

 

- Izvadi ga na vrime! Svrši na pod! – podviknula je Marija kad je osjetila da mu dolazi.

 

Kako Joška nije reagirao, sama se odmakla baš u pravom trenutku, ostavivši Jošku da se previja, slini i prosipa sjeme po podu poput neke izmučene životinje u agoniji. Podigla je gaćice, uz smiješak popravila suknju i kosu i izašla.

 

 

* * *

 

Ostatak popodneva proveli su vani, sjedeći za natkrovljenim drvenim stolom i klupama pored vode. Razgovarali su o koječemu, ali jedan je dio razgovora iz nekog razloga u Joški ostavio najdublji trag.

 

Marija je govorila o svojoj silnoj želji da ode iz sela, da vidi svijet i gradove. Jer, zaključila je na kraju:

 

- Šta se, uopšte, lipo može reć na ovom našem jeziku? Tu gadno zvuči i kad nekom kažeš da ga „voljiš“. Šta je to? To „lj“ tu zvuči tako nakaradno. Jesi razmišljo nekad o tom?

- Bome nisam... – rekao je Joška pomalo zbunjeno jer nije baš najjasnije shvaćao što Marija želi reći.

- Može se jako dobro covat – nastavila je – može se vriđat, može se sprdat i zajebavat, al ništa lipo i profinjeno se ne može reć.

- Čekaj malo. – Joška se nekako i sâm osjetio prozvan – Ja nisam završio nikake velike škule, al ne vidim zašto bi tribalo gadit naš divan. Divan ko divan, bogati! Ljudi se moru nekako razumit. Šta se tu ima puno za filozofirat?

- Da si završio „velike škule“ onda bi možda i zno o čemu ti divanim.

- Sad ćemo se vriđat? – uozbiljio se Joška.

- Nećemo se vriđat. Al ti kažem da se lipe stvari kod nas ne izgovaru. Možda se mislu, al u našem divanu nema riči s kojima bi se one mogle reć. Evo, slušaj ovu pismu pa š čut i sam.

 

Zauzela je dostojanstvenu pozu i počela recitirati:

 

Srce moje samohrano,

ko te dozva u moj dom?

neumorna pletisanko,

što pletivo pleteš tanko

među javom i med snom.

Srce moje, srce ludo,

šta ti misliš s pletivom?

k'o pletilja ona stara,

dan što plete, noć opara,

među javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,

ubio te živi grom!

što se ne daš meni živu

razabrati u pletivu

među javom i med snom!

 

- Eto, čuješ sad? I kako bi to reko na naškom?

- Pa lipo. Isto tako sam malo drukčije.

- Zvučalo bi nakaradno. Još kad dodaš sve te naše naglaske. Grozno...

- Ne razumim ti se ja puno u to, al opet ti kažem da čovek ne bi smio vriđat svoj maternji jezik. Pa ne znam kaki da je on. Šta sam ja? Neki indijanac zato što ne znam recitovat pesmice iz čitanke? Idi ti malo u lipi kurac, znaš!

 

Odavno bi Joška izgubio živce i planuo na nju, ali radilo se o za njega vrlo posebnom danu i, prije svega, vrlo posebnoj osobi. Sada se lomio između žala za izgovorenim i povrijeđene lokalpatriotske taštine.

- E, moj dobri Joška. – Marija se zamislila i osvrnula oko sebe – Lipo tebe tu, a?

- Ne zabavljam... – odgovorio je još uvijek malo nadureno.

 

Tada su se zaustavila dva automobila puna izletnika koji su se vraćali u selo. Potrubili su Joški i počeli izlaziti iz automobila, razbijajući svojim žamorom debeli mir predvečerja. Marija je naglo ustala prepoznavši među izletnicima i nekoliko svojih učenika. Kroz ljubazan smijeh dodala je da Joška i ona baš čekaju da se još netko pojavi kako se kompa ne bi pokretala samo zbog nje.

 

Joška ih je sve ukrcao i prebacio ne usudivši se niti pogledati Mariju, sve u nadi da će mu se ona obratiti na rastanku. Međutim, Marija se kao i svi ostali putnici revijalno zahvalila i nestala lagano na cesti koja je zavijala prema ciganskom naselju.

 

Joška se nikada nije usudio nekoga pitati za nju, a kamoli je potražiti. Grčevito se nadao da će je ponovo vidjeti sutra, sljedeći tjedan, kad bude neki praznik, kad bude lijep dan, kad dođe jesen, kad prođe zima... Tek je godinu dana kasnije saznao da je ona vrlo brzo po njihovom rastanku dala otkaz u školi i otputovala iz sela. Neke žene su načule da sad radi u osnovnoj školi u Svrljigu gdje je udana za nekog željezničara.

 

Godinama nakon toga Joška je u posebnim prilikama, kad mu se skupilo neko društvo pa se popilo i zasjelo duboko u noć, recitirao svoje stihove koji su među odabranim seljanima postali opće mjesto oduševljenja i zabave: „Jel, jesi čo što je naš Joška Komparoš napiso pismu? To moraš čut. Čitavo čudo!“

 

A ti su trenuci izgledali tako da bi ljudi prikrili podsmijeh i potrudili se atmosferu učiniti dostojanstvenom; Joška bi ustao sav zajapuren plamenom rakije u sebi i otpočeo:

 

Niku noć sam izašo

Da vidim šta se to kokoše bunu,

Nisam mogo znat

Da ću u tvojmu dvoru vidit Tunu.

 

Priskočio ogradu, pogazio diteljinu,

Bika, obični bika...

Gledo sam u zvizde:

bol odviše velika.

 

Unišo sam unutra, sio na krevet

Pa se mislim:

Bože dragi, di je našla Tunu

kad mu ni'ko u familije ne radi?

 

Cilu noć sam se privrto,

Nisam mogo spavat.

A baš u to doba

I kera počo zaurlavat.

 

Ja bi' željio da si moja,

Ja brez tebe nemam spokoja,

Ja bi' za tebe, valak, svašta učinio,

Jer ti, ti si... (pa ondak staviš ime koje već oćeš)

 

Ope' niku noć u'vatila mi tuga,

Bome, bilo je zlo!

Al na svu sriću bila dobra cuga

Pa sam pribolio i to.

 

Život mi više ništa nije

Otkad si očla š njim,

Da sam bar one noći spavo

To furtom željim...

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg