proza

Ivana Pintarić: Ovo nije putopis o Americi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ivana Pintarić (1988., Varaždin) po zanimanju je edukacijski rehabilitator. Ulomkom iz romana „Gorimo (ali ne boli više)“ ušla je u finale izbora za našu nagradu 2015.godine, a primljena je i na Booksinu radionicu pisanja proze.



 

Ovo nije putopis o Americi

 

 

         Američko sunce nekako drugačije grije. Zastajem načas kraj ceste sa svojim Peugeot ljubimcem kako bih se ugrijao još malo drugačije-je. Trebam se osjetiti posebnim. A nisam. Poseban, mislim. Kosa mi nije od onih što se vijore na vjetru. Ali sada na ovoj hobotnici od ceste ionako nema vjetra pa se nema što vijoriti. Nije da bih to htio. Ali to bi bilo posebno. Traperice su mi sumnjivo plavo.sivo.potucane boje, u džepove sam pospremio sve dogodovštine od proteklih tjedan dana. A nije ih bilo puno. Jedno pijanstvo, jedna livada, jedna istina. I poneki susret. Neke oči možda. To je sve. Što se uopće još može znati na ovom svijetu?

Ništa, palim auto, gibam kući. Prikladno, Bruce Springsteen prati me dok gutam prašinu koju sam sam stvorio, dok čekam to jedno vijorenje kose. Otvaram sve prozore. Evo ga. Sad će se zavijoriti. Još malo.

 Kvragu, zaboravio sam da imam šiltericu na glavi. To jest, imao sam je.

Eh, Amerika.

 

 

Dan prvi (kratki susreti)

 

         Točim benzin i tada je ugledam. Moj Peugeot plače za jednim poštenim kupanjem, ali i ja, mislim, plačem, ali zanemarujem njegove metaforičke, i svoje istinite suze, i nastavljam puniti spremnik. Ona prolazi kraj mene i upućuje mi mačji pogled. Onako, baš kao prava mačka. Vidim kroz ključanice njenih zjenica svu prošlost njenih godina. Odnosno, umišljam da vidim. Neki neodređeni strah, malo agonije.

Mimoilazimo se. Ulazi u rozi Chevrolet i čeka. Gleda me uporno i neumoljivo. Instinktivno po džepovima traperica krećem tražiti ključeve da otključam ta prokleta vrata u njenim očima. Da otvorim prozore i pustim svjetlo u tu sobu. Čeka. Naime, ona je prava mačka. Životinja, mislim. A mačke ne voze automobile. Barem ne na danjem svjetlu. Definitivno ne u Americi.

         Odlazim kupiti pivo u trgovinu na benzinskoj da ne moram razmišljati o tom susretu. Sjednem na travu livade negdje u srcu NeznamKojeDržaveNegdjeUAmerici pa svejedno pomislim na nju.

         Ima li smisla misliti o mački? Zaključujem da ipak nema. Smisla, mislim. Pa pomislim na njenu vlasnicu. E ta nije imala mačji pogled, nimalo. Ničeg drugog se ne mogu sjetiti u vezi vlasnice mačke osim njene mačke, ali o njoj definitivno ne želim razmišljati, pa nastavljam piti pivo.

         Zaključujem kako odavno nisam pio tako toplo pivo. Odavno nisam toliko smrdio. Posljedica toga je da je sve oko mene svježe, i lijepo miriše. Neka bolja verzija mene čeka da se blues iz radija utiša pa da me potapša po leđima i kaže mi: nemoj nikad otići odavde. Neka traje. Neka.

 

***

 

Gledam pse kako se tjeraju. Laju i bezbrižni su u svojoj gluposti. Pripit sam ali nije mi važno. Upijam zvukove svijeta. Cesta je izazov kojeg želim i istovremeno ne želim prihvatiti. Cesta je ono što želim izgubiti, ili se ja želim izgubiti s njom. Ili na njoj. Misli mi prekida ostarjeli čovjek koji mi dolazi ususret.

-Ej, stranče, otkud ti ovdje? Što, netko te je dobacio ovdje kao iznošenu cipelu, a? – nasmije se vedro.

-Nisam.

 Mislim, nisam iznošena cipela. Topla piva u želucu mi proizvodi uragane. Mislim da se trebam olakšati. Pa mu krenem pričati zašto sam tu.

- Pa što radiš tu, dijete nevoljeno? – čovjek me preduhitri pitanjem.

Opa. Ovaj čovjek me zasipa komplimentima.

- Tražim smisao – odgovaram nezainteresirano.

- Daj ne seri – čovjek sjedne kraj mene i zapali cigaretu. To nije obična cigareta. Toliko je debela i primamljiva da se uragan u mom želucu još više uznemiri.

- Bilo je davno, prije možda nekih četrdeset godina  - čovjek krene, ničim izazvan, pripovijedati.

Vidim mu moždane vijuge kako se napinju dohvatiti sjećanje iz dubokih ladica mozga. Po pauzi koju je napravio prije nego je nastavio s pričom zaključujem da mu baš ne ide. Prisjećanje, mislim. A ni pričanje priče. Čekaj, želim li ja uopće ovo čuti? Misli mi prekida starčev započeti monolog.

- Hodao sam prema kampusu, sve je vrvjelo od studentica sa nalakiranim noktima na nogama. Zamisli, Americano, nikad u životu nisam vidio toliko nijansi roze, ljubičaste, plave, zelene, zlatne i ne znam ni ja kakve boje, od bordo do azurne, sa šljokicama i zvjezdicama, sve jednako prekrasne – čovjek zastane, proguta slinu, povuče dim, oblizne se.

Koga briga, pomislim u sebi.

- I onda je došao Taj trenutak – čovjek značajno napravi drugu pauzu u pričanju.

Pauza mi baš treba, jer mi se povraća od glupe tople pive.

Odjednom se čovjek sjeti: - A kako ti je ime, putniče? Ja sam Jack.

- David - odgovaram tupavo, tražeći neku kantu u koju bi mogao istresti sadržaj svoje utrobe. I meni treba taj trenutak.

- A kako si znao da putujem? – upitam jer pomalo sam zainteresiran, koliko mogu biti.

- Nanjušio sam te – kratko mi odgovori.

- Dakle, sad je službeno. Putnici smrde – zaključujem ovu temu kroz smijeh.

- Gdje sam ono stao? – upita me djedica.

- Kod nalakiranih noktiju studentica – podsjetim ga.

- Aha. I onda je došao Taj trenutak – ponovno se zamisli.

Pa neće valjda opet napraviti pauzu. Iziritiran sam ovom naracijom koju nisam svojevoljno odabrao.

Čovjek nastavi: - Neki studoš u Mercedesu, vjerojatno kupljenom od strane roditelja, zaletio se u mene. Taj dan sam posljednji puta vidio boje.

Okrenem se prema čovjeku. Uočim da ne trepće. Zjenice su mu poput dviju germknedli razmazanih po tanjuru. On ne vidi.

Ne stižem pronaći kantu. Povraćam po sebi. Čovjek ustane, ugasi cigaretu potplatom i odzdravi mi.

- David, da se mene pita, smisao su boje.

 

 

Ivana

 

Hostel u kojem ću prespavati gleda me svojim betonskim očima ukalupljenim u zidove od kamena iz nekog drugog vremena. Sofisticirana nakupina soba i predvorja koje dočekuje. Moj Peugeot mu ne može konkurirati, ali draže mi je imati svojih par decimetara slobodnog prostora nego prividan izbor plahti i veličine kreveta koje ti uvijek netko drugi određuje. Ne prigovaram, samo razmišljam. Ostavljam auto parkiran ispred hostela. Prijavljujem se na recepciji, penjem se na prvi kat. Soba 313. Ulazim u sobu. Skučeni kvadrat u kojem se natiskao krevet, ormar i stol bez pripadajuće stolice. Vrata. Iza njih kupaonica. Hvala bogu, ima vode. I kada je tu. Na brzinu skidam sa sebe pobljuvanu odjeću i ulazim u kadu. Ne mogu vjerovati da sam se tako ispovraćao po sebi. I da mi nije puno lakše nakon toga. Puštam mlazove vode da teku preko moje glave, prsa, ruku i nogu. Smeđe ceste skidaju se sa moje kože i spajaju sa ofucanim keramičkim podnožjem kade. Izlazim iz kade. Nanovo rođen, čist. Oblačim čiste bermude i majicu sa logom nekog američkog sveučilišta. Baš prikladno, pomislim.

Odlazim do najbliže gostione gdje me već s ulaza pozdravlja nabrijan par brineta koje mi nude koktele sa svog poluobučenog poprsja. Ljeto je, znam. Međutim, trenutno mi je pomisao na bilo kakvu mješavinu bilo čega podsjetnik na onu mješavinu koju sam jutros izbacio iz sebe. Nešto me kod onog starca uznemirilo. Kako nisam primijetio da ne vidi? Osjećam se pomalo glupo zbog tog. I istovremeno, nekako sam sretan. Sebičan sam, znam.

Naručujem kavu. Ne gledam nikog, apatičan sam. Proučavam ubruse na stolu, tražim smisao, kao što rekoh. Buljim kroz prozor i spazim djevojku ispružene ruke kako stoji ispred trgovine preko puta. Oči. Preko ceste, kroz prozor sve do mog stola za kojim sjedim, te me oči bodu. Što je to s tim jebenim očima? Kod one mačke skužio sam oči kao da je samo njih imala na glavi. Kod onog starca nisam uopće skužio. Pošto sam apatičan, odvratim pogled. Pijuckam kavu, želudac mi počinje zviždati.

- Što se danas nudi na jelovniku? – upitam konobaricu za šankom.

- Ono što se nudi svakog dana, došljače. Uzmi ili ostavi – odgovori mi određenom netrpeljivošću.

Mislim da nije stvar nacionalnosti.

- Onda uzimam – pokušavam se nasmiješiti i ispasti simpatičan. Sudeći po njenom izrazu lica, nije mi baš uspjelo. Ispasti simpatičan, mislim.

Ponovno pogledam kroz prozor. Djevojka i dalje stoji ispred trgovine. Njene oči i dalje režu cestu ovdje u nekom dijelu Amerike. Nema više od dvadeset godina. Kvragu, mislim da osjećam sažaljenje. Dižem se sa stola i odlazim do nje. Konobarica je na rubu želje da mi sasuje u lice tanjur na kojem se nazire nekakav pomfrit, ja je umirujem: - Vraćam se odmah.

- Eh ti prokleti putnici – konobarica promrmlja sebi u bradu. I meni, onako usput.

Ne znam što da joj kažem. Toj djevojci, mislim. Zašto uopće idem prema njoj? I dok tako mozgam eto već me njene oči dopraćuju. Kvragu, koljena mi klecaju. Onaj slijepac me je izbacio iz takta. Dolazim k njoj i neodređeno kažem: - Jesi za kavu?

- Moram raditi –kažeš tiho i pogneš glavu. Vidim da nemaš prednjeg zuba. Šteta, tako si mlada. I nekako slatka.

- Okej, ja sam u onoj gostioni preko puta pa ako se predomisliš, dođi. Nemam nikakvih namjera, samo te želim počastiti kavom – nakašljem se i krenem natrag u gostionu. Ne, uopće nisam ispao manijak koji namamljuje mlade cure hranom. Ponekad zaista mogu biti đubre od muškarca.

- Čekaj, idem – smiješiš si se tim bezprednjegzuba osmijehom i krećeš prema meni.

Zanemarujemo hostese i njihove koktele, ulazimo i sjednemo za stol na kojem me je čekala hladna porcija pomfrita i nekakva tvorevina koja je trebala predstavljati hamburger. Iz njega se cijedilo nešto neodređenosmeđe. Nadam se da je to neka nova vrsta sira. Ili umaka.

- Čuj, stvarno je ispalo malo nespretno, ali jednostavno sam imao potrebu pozvati te na kavu. Putujem po Americi i želim upiti čim više dojmova i upoznati nove ljude – počnem s opravdavanjem. Svjestan sam gluposti koje pričam i definitivno sam svjestan ostatka pive koju nekim čudom još nisam izbacio iz sebe. To je dojam koji obara s nogu. Doslovno.

- Ja sam David – pružim joj ruku.

Uto dođe konobarica, već lagano načeta mržnjom prema meni i glumački ljubazno upita curu što će naručiti.

- Može samo kava, hvala – odgovaraš tiho.

- Jesi gladna? – upitam gledajući joj košćate ruke. Izgledaju kao ruke starice.

- Uzet ću koji krumpirić od tebe ako ti ne smeta – kažeš bojažljivo.

- Naravno, uzmi – primičem tanjur k njoj i žalim što joj u ovom trenu ne mogu ponuditi nešto bolje.

- A kako se zoveš, oprosti? – upitam oprezno.

- Ivana – kažeš i navaljuješ na pomfrit na tanjuru.

Konobarica donosi kavu i zadovoljno ti se nasmiješi dok mljackaš.

- Ovo je stvarno fino, hvala vam – kažeš konobarici, a ona me prijekorno pogleda.

- Eto, barem netko cijeni moj rad – kaže konobarica i dodaje ti još jedan hamburger.

- Hvala vam puno, divni ste – odgovaraš i nastavljaš jesti.

 

Dakle, prvi je dan mojeg putovanja po Americi. Zlo mi je od tople pive i od priče starca kojeg nisam zapravo razumio. Kako vjerovati nekome tko kaže da su smisao boje, a ne vidi ih? I što to uopće znači? Smjestio sam se u hostelu, opran sam.

Preko puta mene sjedi prosjakinja koja jede kao da joj je zadnji dan na ovoj planeti. Jednostavno tako. Jede i šuti. Ja je gledam i šutim. Srknem kavu i podsjetim se da sam i dalje gladan. Uzmem pomfrit s njenog, zapravo mojeg tanjura i počnem jesti. Hm, pa nije tako loše. Uzmem još jedan pomrit, a Ivana mi pruža komadić kruha i malo hamburgera. Uzima ga rukom i daje mi da pojedem. Onako, kao da je to nešto najuobičajnije. Dva stranca, par prljavih ruku koje se primiču mojim ustima. Jedem i fino mi je. Ivana se smiješi, ja se smiješim. Ne razumijem. I ne želim razumijeti.

 

***

 

U sobi sam u hostelu kojeg sam, sudeći po izgledu, debelo pretplatio, ali što je tu je, barem više ne smrdim toliko, nadam se. Zašto sam zapravo odlučio zgibati u Ameriku na tjedan dana? Pitanje mi se potuca po ustima poput pepermint bombona, osim što nije toliko osvježavajuće. Više je nekako kao obaveza. Obaveza da samome sebi objasnim razloge zašto se moj Peugeot i ja skićemo državom za koju i nismo nešto posebno vezani.

Možda bih htio osjetiti što znači taj američki san. No zasad samo američku javu osjećam, pa, ponajviše u želucu. Nije morala nužno biti Amerika. Osim ako je morala biti. Kako god, prvi je dan moga putovanja na izmaku i mogu ga nazvati danom kratkih susreta. Liježem u krevet i razmišljam o tebi.

Rekla si da moraš ići. Nisi mi dala mogućnost da te pokušam zadržati. Nisi mi čak ni rekla da li ćeš sutra biti tu. Kvragu, pa nisam valjda nostalgičan.

 

 

 

foto: Mima Simić

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg