proza

Ana Rajković: Priča o muhi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" 2017 - UŽI IZBOR

Ana Rajković (1983.) diplomirala je povijest i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Polaznica je poslijediplomskog doktorskog studija Moderne i suvremene hrvatske povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Suradnica je portala Vox Feminae i H-Altera te članica redakcije Novi plamen. Finalistica je nekoliko književnih natječaja te dobitnica naše nagrade za kratku priču 'Volim te Arthure Rimbaude'.



 

 Priča o muhi

 

Pratila je muhino pohotno zujanje koje je gutalo njezine misli i stvaralo šizofreni echo. Ganjalo je svaku naznaku smiraja. Mlazovi svjetlosti zapljuskivali su njezin pogled. Muha je bila uvijek u pokretu. Nije stajala. Obilazila je šalicu jučerašnje kave. Stari sir na kuhinji. Korice limete… olinjale ivančice u mutnoj vodi.

          Dok ju je prezirno promatrala osjetila je mučan, muhin pogled. Bio je pun bijesa. Toksičan. Njegove su oštrice gmizale dlačicama na njezinim rukama. Dolazio je iz dubine pakosti. Širio se njezinom utrobom poput otvorenog bezdana.

          Tada je ugledala kako ženka polože bijela minijaturna jaja. U tren oka izađoše tanke ličinke. Svakim njezinim novim udisajem desetak ličinaka debljalo se i bivalo sve tamnije zelenkasto. Sjajno zelena boja bliještila je na umjetnom svjetlu. Kupale su se u njegovim sjaju.

          Krvoločno su ispijale tekućinu. Bivale su sve veće. Bile su opsjednute. Omamljene. Nisu marile za ništa.  Njihova cesta nije imala kraja. Vožnja za pamćenje, vrtjele su svoju verziju road filma. Vjetar im je mrsio krila. Boja je postajala intenzivno zelena. Hrana se uvukla u njihove sićušne žilice, koje su pulsirale pod najezdom vlakana. Djelovale su neurotično i neobuzdano gonjene sirovim strastima. Bile su poput nakaznih dušmana. Đavolji osmijeh nije silazio s njihovih mikro usana. Nijekale su bilo kakvu alternativu. Trenutak je bio život. Pohota je bila nezasitna. Samokontrola bez prekidača. One su bile delikatna kratkotrajnost. Bile su poput entuzijastične družbe baptističkih misionara koji prkose domorodačkim vjerovanjima. U nizu koje su činile na drvenoj kuhači predstavljale su joj slap zelene, teške i slane vode koji natapa neku boležljivu stvarčicu kojoj je zgusnut sjaj. Bila je to gozba. Fešta…njihova oaza usred pustinje.

          Promatrala je taj luksuz za budale. Nisu znale što slijede. Uživale su u trenutku. Služile pohlepi bez pogovora. Dolazak slutnje nije ih omeo. Njihova gola tijela i dalje su plesala dok su se kazaljke povlačile u sparini smrada, a one postojale taoci budućnosti. Pijane od bezumnog zadovoljstva činili su joj poput hladnog dodira jave.

          Komadići su misli pratili njihovo otkidanje jučerašnjeg uvenulog kruha. Sve joj je djelovalo poput organizirane ludnice. Poput nekih utvara muhe su se vukle po zagorenim loncima i ustajaloj kavi, zatvorenih očiju, kao da su mrtve ili da su zaspale. Sada je kuhinjska ploča imala obrise nekakve pustopoljine koju je Bog, Buddha, Shiva ili što već odavno zaboravio. Oblaci su se muha rojili nad dubinama njezine patnje, ponirući sve više u izopćenost. San joj je bio na trepavicama, ali odupirala mu se u grčevitoj pobuni tijela, hladnoće i narkoze uvjetovane ispijanjem travarice. Uzrujanošću slabića, pokušala je otjerati napasti…maknuti te smrdljive parazite koji su poplavili masnoću njezinog preprženog luka. Ali, srce joj je bilo u laktovima, zaronjeno u tminu dok se ona gubila u mutnim slikama. Pakleni bijes miješao se s ledenom mržnjom prema malim zelenim stvorovima koji su bili nesvjesni svoje budućnosti. Samo su jeli, oblijetali rubove posuđa i time hranili njezinu unutarnju bezličnost. Osjećala se kao ishlapjela sjenka nad kojom se otvaraju grobovi njezinih budućih žrtava.

          Noć je već duboko odmaknula, a njezine su se misli počele harmonično rojiti s poligamijskim orgijanjem muha. Prizori su se ispred nje izmjenjivali diskontinuirano, sve više djelujući izobličenom snu. Muhe su bile sve sporije, jedva podižući zrnca prašina s tamnog poklopca, koji ih je odvajao od nove naslade. Ponašale su se kao da su pronašle tople spilje u  koje se mogu sakriti. Činilo joj se kao da one uopće ne razgovaraju, nego da tek razmjenjuju slijepe riječi, pretvarajući na taj način kisik u otrovni plin. Tišina se odbijala od njih kao od duhove, dok je tama ispunjavala njezine uši. Jedino što se probijalo bilo je zujanje koje je poput vjetra lomilo njezina rebra, napunjena tjeskobom i nemoći. Klizila je u drugačiju sudbinu, u kojoj su se zlatni očnjaci napajali tuđoj patnji. Sve joj je to imalo smisla jednako kao filmske projekcije u psihijatrijskoj bolnici ili poput ptice u krletci koja pojava o slobodi.

          Ružan se osmijeh razlomio njezinim usnama i širio tijelom kao svemogući bog. S podsmijehom u srcu uživala je u sveznajućoj sudbini koja je na kraju tunela čekala krdo muha dok je njihov hedonizam postojao sve tvrđi uvjeren u svoju besmrtnost. Što je vrijeme više odmicalo one su bile pijanije od bezumnog zadovoljstva tako da je mogla vidjeti bujanje njihovih vene na malim krilcima. Iako su joj se misli zaplitale u mozgu, jasno je mogla razaznati zainteresiranost za ovaj karabuljin ples koji se odvijao na ostacima hrane i zagorenom pilećem bataku. Nisu bile svjesne kako zuje oko vlastitog ubojice, koji će uskoro iz njih iscijediti život, mišiće i svu minijaturnu masnoću koju nose sa sobom. Činilo joj se kako je savladana prizorom te da tone sve dublje u slojeve neke čudne patnje i izopačenosti. Sada je bila ukočena grimasa koja je poput zmije promijenila kožu, a možda i dušu.

          Tada se jedna odvojila od svoga krda i stacionirala na rubu imitacije starog porculanskog tanjura. Imala je neki čudni trokutasti štitić na prednjoj strani prsa. Bio je žute boje. Krila su joj bila prozirna i išarane s četiri poprečne tamne pruge. Bila je u isto vrijeme neobično senzibilna i grabežljiva. Nekako mutna i nezdrava, ali u isti tren, magična atmosfera krda, pridavala joj je prigušeni sjaj. Djelovala joj je poput tužne pojave nalik na nekog mrtvaca koji život shvaća kao dopust. Zujala je polifonično na odmetnutom tanjuru.  Oblijetala je njezine rubove, neumorno i po nekoliko puta, vraćajući se na isto mjesto, gdje je ostao trag mat crvenog ruža. Svako dizanje krila imalo je efekt vihora puštenih iz Pandorine kutije. Samodopadno joj je zaplitala misli pretvarajući ih u košmar, koji se širio i sve više djelovao kao da joj vruće suze od voska padaju niz lice. Muhino oblijetanje oko tanjura nalikovalo joj je na borbu protiv dosade, ujedno okrutno kao gorčina života.

          Nije joj se činila uznemirena ili histerična. Svaki je njezin pokret bio unaprijed smišljeno planiran. Polako se uspinjala na gornji dio tanjura, zadržavajući se na motivu crvene latice ruže koja joj se očito učinio izrazito privlačnim. Obišla ga je nekoliko puta. Činila se pasionizirana u svome istraživanjem i prilično pedantna. Prelazila je njegove vanjske linije, zadržavajući se na tankom obrubu. Nešto ju je privuklo toj ishlapjeloj crvenoj boji i makovima koji su već odavno uvenuli čak i na lažnom porculanu. Ovaj mak joj je bio privlačna zagonetka kao da stoji ispred neke Margitijeve slike i pokušava ju protumačiti kako bi dobila smisao.

          Muha je pobuđivala asocijaciju na onu sliku koja prikazuje labudove koji pak reflektiraju slonove. Naime, iako je već pola sata promatrala muhin senzibilni obilazak porculanskog maka u tome je bilo nešto što je nadilazilo fragmente stvarnosti i prelazilo u ponešto radikalni romanizam kojega su karakterizirali usporeni pokreti, pomalo oslobođeni shvaćanja, a koji su se ipak u određenim trenucima mogli izjednačiti s montažnim sudarima.

          Provlačila se tunelima tišine, nesvjesna pogleda koji su planirali njezinu eliminaciju. Nakon nekog vremena, poput razočaranog idealiste odlučila je napustiti tanjur i prebaciti se susjedni blender u kojemu je još bila ostatka blitve i đumbira. Učinilo joj se kao da muha oscilira između ekstaze i živčanog sloma. Kao da je osjećala da će uskoro uslijediti posthumna era. Muha je sada nalazila mjesto u dubinama očaja i nekoj zalutaloj stvarnosti. Noć je odmicala. Crni se princ približavao zahuktalom zujanju odbjegle muhe.

          Bila su tri sata, vrijeme kada je uvijek prekasno ili prerano za sve ono što čovjek kani učiniti. Pogledala je zid. Bio je umrljan minijaturnim probavnim traktom; muha je ubijena.

          Počela se sadistički prisjećati insekticidno ubojstva i njezinog izvještačenog cereka kao i  muhinog uzaludnog mrdanja lijevim krilom te unaprijed osuđenim pokušajima bijega. Nema bijega. Zapela je na bijelom zidu, pričvršćena vlastitom sluzavom tvari na njegovu površinu, koja produžava njezinu raščetvorenu patnju. Nekoliko sekundi lebdjela je između panike i straha.  Poput svakog spalog heroja muha nije lako priznala kraj. Uzaludnost je njezine borbe bila veličanstvena. Pokušala je pomaknuti napola paralizirano lijevo krilo. Međutim nije bilo pomoći. Ni najbolje Mayo klinike ne bi joj pomogle. Njezine su oči bile jednostavno ugasle i mutne dok se u njih uvlačio mrtvački sjaj. Promatrajući tu borbu izmoždene i izmrcvarene muhe, poželjela je da je žrtva bila borbenija i krenula u osvetnički pohod prema njoj. Ali, nije. Histerija se rasplinula. Popila je mješavinu Normabela (2/5/10mg) i ustajale turske kave te pričekala sljedeću muhu. 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg