proza

Igor Milković: Skice nadolazeće bolesti

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Igor Milković (1988., Sisak) student je prava, voditelj i autor pub kvizova, filmskih recenzija i članaka koje objavljuje na internetskim portalima.

 SKICE NADOLAZEĆE BOLESTI 

Skica 1 - Goldberg varijacije

Muškarac leži u bolnici

Sve je u magli. Grči se; pokušava se prisjetiti. 

Vožnja biciklom,

svijetlost farova,

mrak.

Tako nekako.

Bijele kute kraj njega plešu valcer; odmjeren, izučavan i po formuli. Kruže oko kreveta u umornom ritmu pa klize iz njegovog postojanja nenadano kako su i ušle. Srce mu pleše foxtrot. Biti će sve dobro. Doktori su dobro raspoloženi. On ih može čuti. Prvi bezvoljno lista nalaze i ponosno priča o kćeri, dok drugi bez trunke ponosa pipka medicinsku sestru koja bi mu komotno mogla biti kćer. Kad bi posrijedi bilo nešto ozbiljno ne bi se tako ponašali. On će se sigurno probuditi. Ne; doktori nisu problem. Patuljci su ti koji su zabrinjavajući. Mali sinovi zemlje sa crvenim kapicama koji mu stalno potežu plahte.

Kad ne zveckaju svojim pijucima naslanjaju se svojim velikim nosevima na rukohvat bolničkog ležaja i promatraju ga. Neugodno mu je. Taj zvuk? Kakav je to lom? Strojevi počinju kašljucati. Jedan mališan u ruci drži hrpu kablova i zabrinuto gleda u svoja stopala. Crveni se iza brade. Čuje li to pacijent plač svoje žene?

Muškarac leži u lijesu

Nije baš neki pogled.

Svećenik gleda na sat. Danas ima još samoubojicu i nesreću na radu. Nema mira Božjeg ni za Njegove zaposlenike. Bratov je sin, sakriven iza velikih sunčanih naočala, potpuno izbijen od marihuane. Samo da ne upadne u rupu. Susjed Mirko se mota oko njegove žene te ju kriomice vuče za rukav dok ona očima stvara oceane. Eto; zna da nije zgodan trenutak, ali baš mu je njezin muž ovo proljeće ostao dužan dvadeset eura. Izgleda nema poštovanja ni za mrtve.

Mali muškarac leži u kolijevci

Velikim očima gleda veliki svijet. Igra se autićima i vrti nogama. Vrum; Vrum.

Muškarac leži u jarku

Tijelo mu je natučeno i izrezano staklom. Auto leži skršen par metara dalje. Onaj prokleti biciklist se samo stvorio niotkuda.

Muškarac leži u bolnici

Gleda smrti u lice. Nije mu ugodno.

"JASNO TI JE DA SAMO RADIM SVOJ POSAO?"

Smrt ima dubok glas.

"VIDIM DA SI OVAJ PUT PRISEBNIJI. NEMA PATULJAKA."

Muškarac šuti.

"MOŽDA I BOLJE. STVARNO NE VOLIM PATULJKE."

"Zašto na glavi nosiš krunu na kojoj sjede tri carska pingvina?"

"NE PITAJ MENE. OVO JE IPAK TVOJA FANTAZIJA."

...

"NO; HOĆEMO LI?"

Najmanji muškarac leži u maternici

Ovaj put će biti bolje. Osjeća to.

Budistički napjevi razliježu se u daljini.

Skica 2 - Kratki uvod u filozofiju

Čovjek se spušta sa planine. Susreo je jedino sebe.

Skica 3 - Vikinzi susreću kapitalizam

“Idući!”

Erik Sivi i njegova banda lupeža primaknula se pultu.

“Dobrodošli u FastFoodNation™; kako vam mogu pomoći?”

Maleni vikinzi potiho raspravljaju u stvorenom krugu. Rogovi njihovih kaciga krckaju od međusobnih nasumičnih dodira. Nakon poduže rasprave vođa se ponosno obraća trgovcu.

“Želimo tinjajuće posmrtne ostatke naših zakletih neprijatelja!”

“Za ovdje ili za van?”

Skica 4 - Speed dating

Sjeo je nasuprot nje.

“Nemamo baš puno vremena stoga počnimo. Samo je jedno pitanje ionako bitno.”

Iz tame svog kaputa izvadio je ručnu granatu te ju nespretno smjestio nasred stola.

“Možeš li me voljeti toliko da bi bila spremna umrijeti za mene?”

Cura, prava ljepotica, slatko se osmjehnula.

“Pravo pitanje je...”

Uzela je aktovku s krila i postavila tako da može lako vidjeti.

“... voliš li me toliko da bi TI bio spreman umrijeti za MENE?”

Klik. Klik.

Oči su mu proždirale unutrašnjost sada otvorene aktovke. Složena zbrka žica, ampula i brojača. Radilo se o bombi; nije bilo dvojbe.

Oblio ga je hladan znoj.

“Mislim da ovo ipak neće funkcionirati. Oprosti, ali moram ići.”

Promatrala ga je sa zanimanjem.

“Ali prekasno je za to.”

Aktovka je počela odbrojavati.

Skica 5 - Sigurnost prije svega

Craig Mennick kupio je putem interneta nuklearni bunker; model “Sudnji dan 5000”. Bila je to dobra pogodba s pripadajućim popustom. Postavio ga je u dvorište te mu je preostalo jedino čekati. I čekao je. I strpljivo čekao. Izrugivan i ismijavan, nije se pretjerano obazirao na mišljenje drugih. Tko se zadnji smije, najslađe se smije. Šteta što su u presudnom trenutku detonacije zaglušile njegov smijeh.

Živio je sedam dugih godina u tom bunkeru; destilirajući urin, reciklirajući znoj i hraneći se mesom iz konzervi. Bio je to divan dan kada je napokon bilo sigurno napustiti sklonište. Provukao se kroz otvor i zastao u čudu.

Bila je to vrtna zabava.

Njegov susjed gospodin Wilkins prvi mu je prišao. Imao je krila i bio podosta prozirniji negoli se Craig sjećao. Postupno su ih okružila druga krilata bića. U rukama su držala šarene limenke gaziranog soka.

“Bože; Craig! Gdje si bio čitavo ovo vrijeme!? Mislili smo da si nas napustio zauvijek!”

“Š- št- što se ovdje dogodilo?” ; jedva je uspio protisnuti rečenicu kroza zube.

“Oh, Craig; nije li fantastično? Ovo je najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi. Možemo letjeti, nikada nismo bolesni i seks je nevjerojatan.”

Craig Mennick sjeo je na hladnu travu i glasno plakao.

Skica 6 - Sažeta strava

Telefon je počeo zvoniti iza ponoći. Ustao sam se s lošim predosjećajem i grčem u želucu. Mora da je nešto loše ovako kasno? Možda je netko umro? Srećom; bila je to samo moja majka. Pričali smo nekih petnaest minuta pa sam se vratio u krevet. Mama je preminula prije tri godine.

Skica 7 - Vrtlog života

Morao sam ju zaboraviti.

Naslonio sam se dlanovima na okvir prozora i čekao smiraj. Vjetar je nosio mali ružičasti šešir. Za par trenutaka proletjela je ružičasta žena bez šešira. Redom su se izmjenjivali pred mojim očima: cestovni radnik, župnik, pantomimičar, vozač autobusa, autobus, David Hasselhoff, student geodezije, pola prve jedanaestorice NK Jedinstva. U pitanju je zasigurno tornado kojeg su spominjali tokom jučerašnje prognoze.

Probudio sam se na stogu sijena. Mora da sam izletio kroz prozor jer je potpuno uništena kuća ležala na par metara udaljenosti. Skliznuo sam na tlo i promotrio okolinu. Zlatna polja obrubljena zelenilom dokle god je pogled sezao. Izgleda sam pronašao svoj Oz. Početak bez nje činio se mogućim.

U tom trenutku između žita izronio je patuljak u slamnatom šeširu i počeo mi prilaziti. Došao je tik do mene, napeo tregere i promatrao svojim sivim očima.

„Ovo je Oz?“ , pitao sam.

Gledao me kao da sam lud. Nakon par trenutaka premišljanja nasmijao se pokazujući trule zube pa uperio vile u mene i prozborio;

„Ne, ovo je Kansas!“

Skica 8 - Mesnica

U mesnici

svi smo veseli.

U mesnici

smijemo se grleno.

Živina je na odaru.

Živina je u želucu.

Južno od misli;

južno od srca.

U mesnici

mi peremo ruke.

Skup nebeskih kuta

unutar krvavih zidina.

Dok sječivo i bat

Rade tat- tat- tat

Povraćamo u čudu

od trulih kobasica

Skica 9 - Skice nadolazeće bolesti

Bio je utorak kada su napokon došli. Ljudi u bijelom. Goropadne građe i sa zadahom neutemeljene samovažnosti. Vožnja je protekla ugodno; osobito kada smo napustivši gradski promet zamijenili betonski krajolik selom. Uporno sam zurio kroz staklo stražnjih vrata bolničkog kombija. Iz prašine udaljavajuće ceste rađala su se i umirala žuta drva. Djelovalo je to smirujuće po mene. Jedan od ljudi u bijelom trpao je u razjapljene ralje čokoladicu; slikajući crveno lice ljepljivom smeđom smjesom. Drugi je pak češljao sjajnu, gelom natopljenu kosu dok nije bila na samom rubu puknuća; poput iznimno krhkog porculana. Izbjegavao sam njihove poglede fokusirajući se naizmjence na žutu šumu prozorskog okvira i vlastite iznošene tenisice. Plivali smo tako u djevičanskoj tišini.

Otpratili su me potom u veliku zgradu. Tamo me ozbiljni čovjek pregledao pomoću stetoskopa i minijaturnog čekića. Pokorio sam se navedenom postupku; ne želeći stvarati nove probleme.

“Znate li zašto ste uopće ovdje?” ; mrštio se, pritom čisteći naočale.

“Ne gospodine.” Bio je to najiskreniji odgovor koji sam mogao dati.

“Zbog vašeg pisanja.”

“Moje pisanje? Ne razumijem;   ...loše je gospodine?”

“Ne radi se o tome. Čudno je. Vi ste čudna osoba i bojimo se za Vas. Tko, pobogu, piše takve stvari?”

“Svi smo mi čudni gospodine.”

“Možda. Ipak; bolje je da vas podvrgnemo tretmanu. Ljudi bi se mogli uznemiriti nastavite li. Nitko ne voli čitati tako nešto; jednostavno nije normalno.

Topao majčinski osmijeh.

“Izliječiti ćemo te sine. Ništa se ti ne brini.”

Moje odaje prekrivene su simbolima. Imaginarnim znakovima. Ne dopuštaju pacijentima koristiti olovku. Međutim; nastavljaju goriti preda mnom; crveni hijeroglifi podvojenog “JA”. Nekada istina; često fantazija. Očaran sam njima. Formiraju me dok ja formiram njih; priče poznate obučene u novo ruho. Stavljene na papir; poslane u život. Osjetim na sebi pogled ljudi u bijelom. Proždiru me kroz otvor na vratima ćelije. Ozbiljni čovjek čini se poprilično tužan.

“Izgubljen slučaj” ; tiho šapće.

Skica 10 - Bajka

Žudjela je za stabilnošću. Dosta je bilo slamnatih i drvenih kućica. Željela je čistu čvrstu ciglu. Nešto na što se mogla osloniti. Nešto što je držalo vuka podalje.

Ja sam također žudio. Žudio za bilo čim. Ičim što je bilo važno ili moglo postati važno. Nova omiljena sorta kave, pas, put u Helsinki. Prihvatio bih sve. 

Upoznali smo se u čudna vremena. Ona nikada nije izgledala bolje. Modre vreće pod očima, a dubina u njima. Francuski film u boji. Ja sam izgledao poput “prvog tjedna” u reklami koja promovira tablete za mršavljenje. Uhvaćen u nezdravom načinu života.

Nakon dvadeset dana uselili smo se u zajednički stan te živjeli sretno do kraja života.