proza

Igor Ivko: Tristo pedeset grama

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Igor Ivko rođen je 1986. godine u Varaždinu. Završio je studij antropologije i etnologije u Zagrebu.



 

 Tristo pedeset grama

 

 

Mit   

Današnja Specijalna bolnica za kronične bolesti 1925. godine nosila je ime “Zemaljsko lječilište za slabunjavu djecu”, da bi za nekoliko mjeseci, odlukom Andrije Štampara bila preimenovana u “Državno lječilište za tuberkulozne bolesnike”. Na tom su se mjestu upoznali Agneza i Stjepan. Oboje preživjeli tuberkulozna pluća. Sušičavost i mušičavost prenijeli su na svoju kćer Klaru koja je susrevši se sa Filipom srela ljubav svojeg života, istovremeno i patnju svojeg života, kako bi govorila kad bi (rijetko) o tome govorila.

Oni koji znaju više o toj temi vrhunac njihove tragedije, ali i “najveće tragedije koju ovo pitoreskno selo pamti” i “datum koji će ući u sve buduće etnografije tuge“ navode 17. siječanj. Neki drugi, skloniji melodrami, početak njihove drame smještaju na točku postanka svijeta, već je prema prigodi pomičući do Adama i Eve ili barem do prvog dodira bakterije M. tuberculosis sa Agnezinim i Stjepanovim plućima.

 

Jutro

Tog jutra, “kada se na obitelj sručila najveća moguća nesreća koja može zadesiti jednu obitelj”, Klara je bila zadovoljna što je na vrijeme primijetila da joj fali Xanax, te će moći doktoru Žnidariću, mladom specijalizantu psihijatrije reći da joj prepiše još dvije kutije.

 

Mir

Filip je sjedio u svojoj radnoj sobi, otvarajući pošiljku naslovljenu na njegovo ime, među rukama  premještajući hrpu tekstova koje mora do nedjelje pregledati kao član stručnog povjerenstva za najbolje dramsko djelo. Izabrao je prvi sa gomile, pod nazivom Isušeno jutro, pretenciozan naslov, mislio je listajući stranice, među kojima mu se jedino svidjela šifra u kurzivu samoćusestreliti123. Nije bio raspoložen za čitanje, pa je upalio elektroničku cigaretu i ispuhivao dimove pogledavajući kroz prozor kako prve pahulje poniru prema asfaltu. Upalio je radio.  Zagreb je, riječima dežurnog meteorologa, jutros zabijelio snijeg koji će se u kasnim popodnevnim satima smrzavati na tlu.

Ugasio je radio, upalio televizor i utišao ton. Nakon pet minuta i nekoliko pročitanih stranica Isušenog jutra, pojačao je ton na kraju uvodne špice TV kalendara. Sedamnaesti siječanj, trideset i osme godine prije Krista, Rimski car Oktavijan razveo se od Skribonije i oženio Liviju Drusilu, tisuću sedamsto sedamdeset i treće, James Cook je zapovijedao prvom ekspedicijom na Antarktik, tisuću devetsto četvrte, premijera drame Višnjik, Antona Čehova, izvedena je u Moskovskom hudožestvenom akademskom teatru, tisuću devetsto dvadeset i devete, prvi puta je štampan Popaj, tisuću devetsto četrdeset i pete, započeta evakuacija koncentracijskog logora Auschwitz, tisuću devetsto devedeset i prve, početak operacije Pustinjska lisica, američkog napada na Irak, tisuću devetsto devedeset i osme, objavljena afera predsjednika Amerike Bill Clintona sa tajnicom Monicom Levinsky.

Na taj su dan rođeni Pedro Calderon de la Barca, Benjamin Franklin, Konstantin Stanislavski, Al Capone, Muhammad Ali, a umrli Bobby Fischer i još neki, što Filip nije čuo jer je tonuo u tanak san.

Nakon buđenja nasumice otvara scene Isušenog jutra i na zadnjoj stranici teksta pronalazi zaostalu bilješku autora drame: Ona se na kraju lomi, počinje urlati, ono što nikada nije, cijelo se njeno tijelo transformira i trese. Važna je ta fizička transformacija!!!

ŽENA: Znaš li ti?

šutnja

ŽENA: Znaš li ti što znači?

šutnja

ŽENA: Znaš li ti što znači biti ona koja je ubila svoju kćer? U ovom selu? Među ovim ovdje ljudima? Znaš li ti što to znači? Svakog dana ispočetka. Svakog dana ispočetka. Sa sobom, svakim korakom ovog sela, nositi kao biljeg, oznaku one koja je ubila. Ubojica. Ubojica. Ubojica. Tebi to nije poznato. Dok si ti pisao knjige. Bilješke. Pripremao predavanja. Čitala sam te. Gledala sam te. Dok si ti to sve pripremao. Ja sam ovdje nosila taj biljeg. One koja nije mogla više.

MUŠKARAC: Nisam.

ŽENA: Nisi. Da, nisi.

MUŠKARAC: Puše vjetar.

ŽENA: To je sve?

MUŠKARAC: Da.

 

tišina

MUŠKARAC: Vani strašno puše vjetar. Strašno puše vjetar. I to me strašno uzrujava.

ŽENA: Molim?

MUŠKARAC: Kažem, strašno sam uzrujan sa vjetrom. Koji puše vani. Zavija. Strašno me to uznemirava. Uznemiren sam.

Raspadaju mu se udovi. To više nije jedan čovjek. To je čovjek sastavljen od udova spojenih u nekoga tko je jednom bio čovjek.

 

Filip zatvara dramu uvezenu u tvrdi uvez. Baca je u koš za smeće. Oblači jaknu i izlazi na ulicu.  Ugazio je u pseće govno što ga nije posebno uznemirilo. Više ga je uznemirila poruka na mobitelu da će večeras morati prisustvovati sjednici nastavnog vijeća. Planirao je nešto drugo. Ksenija će poslije roditeljskog sastanka otići na predstavu. Marko je na satovima plesa kako bi na maturalnoj večeri znao gdje ide koji korak. Treba mi večer za sebe, a ne sjedenje među tim “debilima na još jednom, jebenom, dosadnom nastavničkom vijeću” mislio je naglas čekajući da se na križanju Miramarske i Vukovarske upali zeleno svjetlo.

Zeleno svjetlo, pomislio je, podsjetilo ga je, iako nije znao kako i na koji način, na tirkiz koji se pojavio na površini rijeke onu noć, koje se nerado sjeća, ali je ne može zaboraviti. Onu noć kad je, još pun ideala, pokretao bujice riječi, o religiji, opijumu, Nietzscheu, budućnosti, utopiji, ljudskim rukama koje kad su zajedno mogu sve. A sve to, uvjeren je sada, sa ovim skoro dvadesetogodišnjim odstojanjem, sve su te riječi bile u službi nikad do te večeri ostvarene putenosti. I govorio je, govorio, govorio, bez točke i zaključka, bez prestanka, obećavajući nešto što će već sutra zaboraviti, a što će ostati urezano duboko na Klarinom dlanu koji će još toliko puta, na nagovor majke, pružati na pregled seoskoj gatari ismijavajući lakovjernost ljudi koji “u te bedastoće vjeruju”.

“Teško kašljem. Valjda su cigarete došle na naplatu :) Molim te zamijeni me na sastanku. Filip”, napisao je u poruci upućenoj asistentu. Napravio je krug oko fakulteta i uhvatio tramvaj gledajući Zagreb kako trune na očigled, što ga baš čini lijepim, mislio je, uživajući u pomisli na tek pristiglog Sloterdijka što ga neraspakiran čeka u poštanskom sandučiću. Samo ja i Petar, jebite se svi, pomislio je koračajući preko pustog trga.

 

Vožnja

Kad je Klara shvatila da je obula pretanke cipele, već je odmakla od svoje kuće, predaleko da bi se vratila da ih izuje i stigne na prvi peron sa kojeg je u 12:15 polazio vlak.

Vriska djece koja su se naguravala ispred vagona uznemiravala ju je. Sjela je u kupe. Zatvorila vrata i navukla zavjese. Uzalud. Uskoro je cijeli odjeljak u vagonu bio ispunjen mirisom dima i vinom kućne proizvodnje.

Kad su napokon sva djeca napustila vagon, ostala je sama. Napokon, pomislila je i sa sjedišta nasuprot njezinom u ruke uzela novi broj Glorie, ostao za nekim prijašnjim putnicima. Prelistala je bez naročite pažnje sve do zadnje stranice gdje je zastala pod rubrikom horoskop. Razveselila se što ima još toliko vremena da pročita kakav tjedan čeka Koraljku. Iako je pomislila kako čita “vrhunske gluposti”, bio je lijep osjećaj pročitati nešto pozitivno:

Osjećaji samoće su napokon iza bikova. Suprotna će strana omekšati svoju zaštitnu membranu i naći ćete se u situaciji o kojoj ste sanjali. Na poslu vas čekaju nove prilike na čije ćete izazove i zamke znati pravovremeno i ispravno reagirati i svoju trenutnu poziciju usmjeriti u svoju korist i korist vaših bližnjih. Zdravstveno će stanje koncem tjedna doživjeti svoj procvat. Imat ćete osjećaj da lebdite.

Prilika tjedna je u otkrivanju skrivenih potencijala za koje ste zaboravili da ih posjedujete. Samo hrabro.

 

Povijest bolesti

U privatnim zabilješkama psihijatra Marka Žnidarića o stanju pacijentice na dan 17.1. Klare Rožman stoji kako je na pregled došla vlakom. Spuštenih ramena, pomalo zapuštene vanjštine i neprijatnog kuhinjskog mirisa na odjeći i kosi.

Nervozna od glasnih dječačkih zvukova u jednom je trenu dobila poriv da ih istjera iz kupea. Žali se na razdražljivost i samoću koju kako sama kaže “ublažava povremenim gutljajima domaće šljivovice”.

Zabrinuta je za kćer maturanticu koja se sprema za odlazak na studij u Zagreb.

Nikad nije bila previše pričljiva, stalno pogrbljena nad svojim crtežima i pjesmama, ali njena šutnja zadnjih tjedana postaje nepodnošljiva. Klara je uznemirena zbog “mogućnosti da Koraljka sretne oca kojeg nikada nije upoznala”. Jednostavno joj se “grlo stegne” na pomisao da bi se njih dvoje moglo negdje mimoići.

Pacijentica je danas po prvi puta nekome ispričala priču koje se stidi i “koju nosi kao što se nose hemoroidi. Skriveno i bolno”.

Koraljkinog je oca poznavala iz osnovne škole. Došavši za vrijeme ljetnih praznika kući pozivao ju je u šetnju što je ona uporno odbijala. Ipak je jedne večeri popustila. Govorio je kako će joj pokazati grad, ulice, parkove, rijeke, brda i doline, da ništa ne brine, i da će je on sljedeće godine, jednog dana u rujnu, u osam navečer, točno u osam navečer, jer to je jedini vlak koji već stoljećima u nedjelju polazi iz njihovog mjesta i stiže točno u osam navečer u Zagreb, obećava da će je baš on dočekati na stanici, dočekat će je tamo kamo će “sigurno sljedeće godine doći jer je prijemni na ekonomiji mačji kašalj”, a prepoznat će ga po karanfilu zataknutom u zapučak, govorio je onaj kojem Klara niti jednom nije spomenula ime. Te je večeri sasvim slučajno i zatrudnjela, te “prekinula svaku pomisao na budućnost”. Prve riječi njene majke kad je čula da će dobiti unuku bile su “baci je u rijeku”. Obilježje fačuka pratilo je i nju i Koraljku do dana današnjeg, pa se nada da će odlaskom u Zagreb, kad već ona nije uspjela od svog života napraviti  “ništa, ama baš ništa", te je njezin život “jedna velika kanta govana", nada se da će barem “njena mala" “ona koja joj je sve" i “bez koje je ništa" Koraljka uspjeti pobjeći iz ovog zatočeništva. Jer mjesto gdje živi je jedan “fino strukturiran”, riječi koje je ponovila još jednom na rubu plača, “fino strukturiran” pakao. Taj teret nosi do dana današnjeg.

Pacijentici je savjetovano povećanje doze. Tri puta dnevno po 0.5 mg Xanaxa.

Kontrola za dva tjedna.

 

Poezija

Profesorica hrvatskoga jezika i voditeljica literarne grupe Nataša Crnić prije nego što će poklopiti laptop, staviti traku preko očiju kako je ulična svjetlost ne bi uznemiravala, primila je mail od učenice Koraljke Rožman. Word format bio je naslovljen Tirkiz u magli. Naglas je pročitala pjesmu i obradovana pročitanim ostavila pisanje poruke Koraljki oduševljenja za sutra ujutro, kad se probudi “to će biti prvo što će učiniti”. Njezinom se mužu čini da je kroz polusan čuo ove riječi:

 

Sunce. Zločesto sunce. Razbilo se zločesto sunce. Hiljadu mrtvorođenčadi bilo bi sretnije. Od mene. Da je ugledalo to sunce. Umjesto mene. Znalo bi razliku između sunca. I snijega. Između otopljene magle. Pronaći će me. Stiješnjenu na tavanskoj gredi.

I nitko neće znati reći pravu riječ. Jer prave riječi nema.

 

Anatomija

U jednom intervjuu danom za Dnevni list, na pitanje novinarke Natalije Dugandžije u feljtonu pod naslovom ''Neobična zanimanja'', patolog Dalibor Martan naširoko je govorio o “ekstremnoj preciznosti" instrumenata koji se koriste prilikom obdukcije; “skalpeli sa metalnim drškom, pila za kosti, ostetom, rahiotom, nož za hrskavicu sa metalnim drškom, virchow nož sa metalnom drškom, nazvan prema Rudolfu Virchowu, njemačkom patologu, protivniku Bismarcka, antropologu koji je proučavao i arheološke nalaze iz Krapine...” odlutao je u svojem zanesenom izlaganju doktor Martan vraćajući se na temu i odgovarajući na daljnja pitanje novinarke, objašnjavajući kako se sudska obdukcija razlikuje od standardne bolničke, kako rez kreće od vrha vrata i završava na pubičnoj kosti. Znate koliko teži srce, pitao ju je. Rekla je da ne zna. Oko tristo pedeset do četiristo grama. To Vam je točno trideset i pet punih žličica šećera u prahu.

Na pitanje koji mu se slučaj posebno urezao u sjećanje, naveo je slučaj djevojke, osamnaest godina stare, iz jednog malog sela, slučaj dobro poznat javnosti, cijela je sala jedva suzdržala poriv za povraćanjem kad su je doveli na stol, ubodi skalpelom bili su ubodi koje je načinila vlastitom rukom na desnoj strani trbuha, točno na mjestu gdje se nalazio plod. Takve prizore, čovjek, iako profesionalac, teško zaboravlja, rekao je doktor Martan novinarki, baš teško.

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg