poezija

Josip Zlodre: Neka dođu, dat ću im vatru

Josip Zlodre (1989., Mostar) dosad je objavljivao poeziju u zbornicima Rukopisi 31, Junaci urbane bede, Kapija istoka i zapada, i u Zarezu. Trenutno živi u Zagrebu.

Zvukovi

Dok razmišljam o tome je li svaki zvuk

stvoren zato da ga se čuje,

u mojoj blizini netko stišava televizor.

Zvukovi odlaze u daljinu, dijeleći se na

subatomske čestice, dijeleći se na

dobre i loše, one s dozvolom i one bez nje.

Jednog dana oni će moći reći

da su živjeli u nečijem kratkoročnom pamćenju,

a netko će ih upitati kako su mogli

tako da žive, i kako ih to nije uništilo.

Richard Zorge kaže Aleksandru Hemonu

u sedam svojih

špijunskih života

nisam naučio

ništa važno

jedino možda to

da mrak

uvijek traje

dulje nego

noć

Kolektivno dobro

Taj 82-godišnji starac s kojim se najprije

svađam oko slobodnog mjesta u autobusu.

Da bi ga zatim u nevjerici slušao dok govori

kako svakog starijeg od 80 godina

treba zatući toljagom.

Međutim, kako vožnja odmiče

komentiramo kašnjenje autobusa i

situacija se polako smiruje.

Pomažem mu pronaći dokumente

i on me gurka rukom u znak zahvalnosti.

U trenutku kad stižemo na granicu

već smo spremni stati zajedno

protiv kašnjenja, sporosti administracije, države.

Još malo i vičemo, nama ne trebaju granice!

On se prisjeća Tita, a ja ga izmišljam.

Nakon toga nam vraćaju dokumente, i njega upozoravaju

na neispravnost istih, ali ga ipak puštaju da prođe.

On im odgovara samo: Neka dođu, dat ću im vatru.

U idućem mjestu ja izlazim i pozdravljam ga,

a dok on mrmlja odgovor mislim samo jedno.

Vatra, to je jezik

svetih i nedosanjanih,

mrvica magije u

zdjeli dosade,

sva daljina

koju smo prešli

i koja sad stoji

negdje u vakuumu.

Nešto kao

kolektivno dobro.

Pekmez

prosvjed je kondenzacija naroda;

to je kotao pun gorkih naranči

nad kojim čarobnjaci

maštaju pekmez

naslonjeni uz žlicu olova

kao da govore

ne gledajte nas

mi smo na bolovanju

ali koga da onda gleda glava

dok oči traže

aneksiju pejsaža

previše je dana u noći

i obrnuto

svaki prosvjed počinje

u nominativu

a završava u genitivu

samo brojevi spavaju

snom pravednika

oni ne znaju

za pojam

domaćeg terena

niti osjećaju posebnu

sklonost prema

pekmezima

Osnove

onaj osjećaj

vraćanja

nekim osnovama

znaš

bilo da se radi o

načinu na koji

slažeš košulju

vremenu koje utrošiš

na pranje zubi

ritualu koji možda

prakticiraš

prije ustajanja

možda je to

strana kreveta

na kojoj radije

spavaš ili

tvoja metoda

liječenja mamurluka

naposljetku

smjer u kojemu

čitaš

novine

taj osjećaj

mekokuhanog

povratka

gdje li

je

nestao

Picigin

ne može se napisati pjesma o moru

ono je ipak preduboko

i svaki pokušaj je

kao zavijuša

u piciginu

lopta koja se

ne može uhvatiti

ali za koju svi

svejedno viču

dobra

Kineski me pjesnici traže da im napišem pjesmu

kažu da je prestao

pisati poeziju

i postao pjesnik

otišaviši u legendu

tako duboko

da je opet izašao

s one strane 

Sladoled

Heraklit možda nikad nije

probao sladoled

ali zbog njega ja danas ne mogu

dvaput pojesti isti

To me tjera da razmišljam

o uzrocima stvari

koji se nalaze na

najrazličitijim mjestima

od havajske plaže

i običnog  mjehura sapunice

preko konzervirane ideologije

ništa sasvim nečujno

postaje nešto

o tome ponešto slute

čak i planine

one znaju da samoća

opstoji samo u sredini cvijeta

i da neka mjesta

postoje tako dugo

da im se ime istroši

pa im treba nadjenuti novo

ono što nas

svaki dan poražava

je da ljudi za to

koriste kositrene

vojnike

koji znaju da

kad se jednom otopi

sav sladoled

na svijetu

umjesto njega ostat će

stablo badema

i oko njega

jasan krug

od soli

policijska traka

na kojoj piše

ne prilazi,

radioaktivno