poezija

Radmila Petrović: Miris zemlje

Radmila Petrović (1996., Stupčevići, Srbija) pobjednica je dvaju natječaja za najbolju neobjavljenu zbirku poezije te su joj objavljene “Miris zemlje” (2014., Limske večeri poezije) i “Celulozni rokenrol” (2015., Desanka Maksimović). Studira i živi u Beogradu.



 

Seniorska misa

 

Rafovi sa bananama u supermarketu,

onako čvrste, mirišu na Kanarska ostrva.

Zašto se izlagati tolikom trošku?

Rodbina će vam doneti gomilu takvih,

ako umrete zimus.

Uz tako korpulentne cene brzo se napuni

potrošačka korpa.

Pod romantičnim svetlom sveže odstranjena rebra

šire miris Argentine.

Ne ide da udarate zube

zarad tanga sa parčetom govedine.

Žena koja radi iza kulisa

većinu nepodesne šunke

zadržala je na sebi.

Neke stvari ne možeš tek tako da otpišeš.

Jeste li čuli, istraživanje je pokazalo:

Što više ste gladni, duže ćete živeti.

Penzioneri su verski fanatici.

Sirotinja će živeti večno.

 

***

 

Bio je avgust.

Niko nije slavio.

 

Gospođo, šta imate kod kuće?

Dve ćerke.

Čestitam, dobili  ste i treću.

 

Tog se dana naša kuća zatvorila.

A  nije to bio samo porođajni bol,

rodilo se ismevanje komšijsko.

 

Samo je baba umrla na vreme.

 

Imala  je vene na rukama izražene

kao sviračica flaute.

Kamo sreće da je to i bila

da je otišla u svet

i da  nikad nije rodila mog oca.

On ne bi ni kosio italijanskom kosačicom po suncu i

sreo moju majku

ona, opet, nikad ne bi morala da muze krave.

Mogla je i ona da duva,

na primer u flautu.

I ne bi rodila jednu ćerku

I još dvoje opetžensko.

Ali bio je rat

i malo muškaraca te godine stasalo za ženidbu.

Moj deda nije bio loš, malo feminiziran.

Bežao u Dubrovnik,

okopavao cveće.

Imao je cistu na jetri.

Čiča tvrdi da nije bio normalan

i da je bio alkoholičar

jer je više zemlje prepisao mom tati.

A deda, nije hteo da se leči na Zlatiboru

Pričao mi da se pazim ljudi sa svetlim očima.

Išao u Italiju da kupi kosačicu.

Pio petrolej

i živeo dugo.

 

Voleo  je babu kad je umrla.

 

Meni je svejedno da li je ona duvala u flautu

ili je mleko u mlazevima šištalo

iz vimena u kofu,

je li prstima proizvodila tonove

Ili kiflice sa orasima.

Nisam bila rođena

I ne volim orahe.

Ni ime joj ne volim zato sto je moje.

 

Niti muzem krave niti sviram flautu.

 

A deda je odavno mrtav.

I više nije bitna nijansa očiju.

Sve gledaju

 

samo kako da te zajebu.

 

 

Kapija sa kraja sveta

 

Kraj sveta

bio je  iza zelene kapije

slične onoj kakvu ima naš komšija Jole.

Sa nje nisam noktima gulila farbu,

niti je Jole mrmljao i mlatio četkom po njoj o Đurđevdanu.

 

Nisu svoje vlažne njuške proturali

kroz rešetke njegovi volovi,

nije im ona bila prepreka

do divljih jabuka i sveže lucerke.

Ta zelena kapija razdvajala je

naše selo i nemavišesveta.

.

Iza kapije sa kraja sveta

nisu bile kace sa rakijom,

niti je Jolova žena slagala drva pod tremom.

Bila je livada,

na njoj su se igrali unučići dede Jola

i rasla jagorčevina novembrom.

 

Do zelene kapije na kraju sveta

dolazilo se  putem

što beše sporno mesto u komšijskim odnosima.

Tu je moj deda rekao Jolu da su i njegovi stari zla činili

da im je  prokleta loza Čaparska

da zato nema snaju,

da zato nema unučad.

Posle toga nisu govorili

ni na kaldrmi kod kraja sveta,

ni u njegovom ostatku.

 

Moj je tata, po dedinom nalogu,

išao da čuva

granični prelaz u nemavišesveta

da Jole ne provuče dvokolice sa drvima tuda,

da se ne gazi sporno mesto.

da se ne skrnavi dedovina.

 

 

Dok stajali smo zajedno pred kapijom

blizu kraja sveta

rekao mi je deda

da moram zapamtiti gde su nam međe,

da se zemlja bez nužde ne prodaje,

da nema ništa gore od suda,

da ne valja što sam žensko,

da će se i  naša kuća ugasiti.

 

12. novembra,

kad je umro,

moj je deda  upregao Jolove volove,

sijao se  hrastov sanduk na  dvokolicama.

Tog novembra kročio je Jole kroz zelenu kapiju na kraju           

sveta

što liči na njegovu,

pogazio nekoliko struka jagorčevine

i izljubio unučad.

 

 

Pet tovara svinjetine

 

On živi na brdu,

pojeo je kravu i pet tovara svinjetine

za pola sezone.

Umreće od toga, ali to se samo sluti.

 

On rasterao je ćerke

i godinama zatim mučio ženu.

Ali, mi to ne znamo.

 

On u pijanim danima

preti da će nas pobiti sve.

U njegovom komšiluku sedimo,

ali mi to nismo čuli.

 

On podneo je zahtev za oružje.

Oni tamo tek pojma nemaju.

 

Sad svi smo mrtvi.

Taman kad htedosmo da progovorimo,

ubi nas. Ludak!

Na beli mermer neko je urezao:

Ne beše dovoljno nemati posla sa budalom.

 

 

 U nadnici

 

Voda se cedi niz pamučne rukave preplanulih magaraca.

Mirišu Cigani.

Opet su pale rakete na pojas Gaze.

 

Pola sata pauze za doručak.

Otkupna cena se ne zna, znaju samo da je niska.

Jerusalim je obećani grad.

 

U podne pauza za kafu.

Srušio se Tanzanijski avion.

Niko ne zna gde je ta Tanzanija.

Da znaju, ne bi bili okruženi zlatom.

 

Ručak.

Neko bere za nadogradnju,

Neko za cigaru i gajbu piva.

Ždrebad za čokoladu.

 

Vaga

U očima neradnika netačna.

Traktor

39 konja bez vozača.

Cedulja.

 

Večera u šupi.

Vojnički kreveti na sprat.

Kupanje u sopstvenom znoju.

Čaša rakije.

San koji se ne ostvaruje.

 

 

Odavno ne svetli

 

Odavno ne svetli.

Odavno sve je zatrpano čađu.

RASECI ME.

Zarđali fenjer fitilja dogorelog golim rukama izvadi iz mene.

Pospi mi pepelom zenice

predugo prazno gledaju.

Ubrizgaj mi petrolej u vene,

isparimo zajedno.

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg