poezija

Antonio Karlović: Rez

Pjesme Antonija Karlovića (1994., Zagreb) dosad su objavljene u nekoliko časopisa u Hrvatskoj i regiji. 2017. godine osvojio je prvo mjesto na međunarodnom Festivalu poezije mladih u Vrbasu.

HRVOJE

Prilazi mi Hrvoje

čitam njegove tanke ruke i pretjerano grubo rukovanje

taj očiti manjak samopouzdanja kojeg krije

čitam njegove pjesme o moralnosti svemira

čitam o smislu umjetnosti

priče o silnim bivšim djevojkama

čitam njegove čvrste stavove

i obećanja, tolika obećanja

kako će promijeniti svijet

milom il silom

Čitam njegovu vlažnu mračnu sobicu

sate i sate, noći i dane samovanja

čitam čitanje klasične njemačke filozofije

pisanje dugih beznačajnih riječi

čitam inaćenja

čitam Hrvoja: pjesnika, filozofa, filmskog kritičara

čitam čovjeka koji studira već sedam godina

lažnog moralista lenjinista jazavca

čitam da sve čudake svijeta

privlači poezija

Ljubim

ljubim našu konzumerističku civilizaciju

koja isušuje život iz svega ljudskog

ljubim

ljubim

ljubim što danas nitko ne čita poeziju

i što je svaki Hrvoje ovog svijeta

nečitan odbačen neutraliziran nemoćan

pjesnik

PLAŠIM SE PRIMORSKIH GRADOVA ZIMI

Plašim se primorskih gradova zimi

i njihovih praznih ulica

svi su se otišli ugrijati

trgovine su zatvorene

Plašim se primorskih gradova zimi

i oštrog vjetra koji nosi sol

zavlači se po uskim prolazima

pod prazne stolice kafića na plaži

Plašim se pjesme klapa na radiju

a nigdje nikog da ju čuje

da zapjeva toplim glasom

ili da se makar sjeti

vrućih dana i lakih koraka

na ovom bijelom kamenu

Plašim se ljeta u svom životu

ta primorski gradovi znaju

sve će te živo napustiti

kad dođe zima

FLAGELANTI

Vrijeme je da si priznamo

naša golotinja nikog ne može zavesti

naša ogoljena krvava srca na podu

nitko ne primjećuje

osim nas koji se otkrivamo versama

samo jedni druge gledamo

samo se jedni drugima svlačimo

samo si jedni drugima zavidimo

i gadimo

Pjesništvo u nas danas čini

dvjestotinjak ljudi

bolesnih čudnih ljudi

koji misle da ikoga iskreno zanimaju

njihove pjesme

Mi smo posljednji flagelanti

voajerski flagelanti

u sekti stiha

samo jedni druge gledamo

samo jedni druge mučimo

dok sanjamo veliku pozornicu

Tu veliku pozornicu

na koju ćemo se popeti

goli izgrebeni unakaženi

i promijeniti svijet

Svijet koji ne zna ni naše idole

baš ga briga za nas

i naše nespretne orgije

Orgije posljednjih flagelanta

u kojima svatko samo sebe samog

zadovoljava

i sakati

REZ

Moja me frizerka ne razumije

nikako se ne susreću

moje želje i njeni rezovi

svi to znaju svi to vide

i s druge strane ceste

zapaze moju kosu - corpus delicti

jednog lošeg odnosa

moja me frizerka ne razumije

i svakim posjetom to postaje

sve više očito sve više očito

a danas je prekardašilo

nismo jedno za drugo

htio bih joj reći

problem je u mome izrastu, a ne u tebi

možemo uvijek ostati prijatelji

ali kako, kojim tonom

raskinuti ovu čupavu nit

što sve je kraća i kraća

dok otvaram vrata salona

zar se i ti ne slažeš

bolje je da prekinemo ovo mučenje

ne valja ni haljinu krpati

a kamoli...

molim te ne plači

molim te ne plači

molim te ne plači

sa škarama u rukama

B.B.

B.B. je veliki pjesnik.

Cijeli jedan narod diše

u ritmu njegovih stihova.

Priznata mu država

isplaćuje povlaštenu mirovinu.

B.B. je veliki pjesnik

i večeras za stolom sjedi sam.

Htio bi da mu se pridružiš.

Ti i tvojih 37 godina manje.

Htio bi da sjedneš do njegove

stare, bolesne jetre.

B.B. je veliki pjesnik

koji je ostao sam.

Žena ga je napustila.

Prijatelji mu ostarili.

Koža mu je poružnila.

Snovi mu se nisu obistinili,

osim jednoga - da bude veliki pjesnik

i B.B. je veliki pjesnik.

Svako dijete mora napamet

znati njegove stihove,

inače pada razred.

Poezija velikih pjesnika

nije umjetnost nego ucjena,

a B.B. je veliki pjesnik

koji večeras za stolom sjedi sam.

Ne smije popiti ni jednu gorku,

ne može privući ni jednu slatku.

Sve su njegove priče,

priče o pijanstvima i ženama, dosadne.

Svi su njegovi stihovi

svima već dobro znani.

Ničim ne može iznenaditi.

Ništa ne može izreći.

Može samo izrecitirati svoju eulogiju

i istrunuti.

HODNICI

Dom je tamo gdje se snalaziš

i kad nestane

struje u ponoć.

Mrak. Dunkel. Crno

okružilo me večeras.

Mora da je vjetar

prevrnuo stup.

I kiša kao da ne pada

već leti na njemu.

A ima je bome.

Gledam kroz kuhinjski prozor.

Ulica je prazna.

Noć je svijetla kao dan

kada nestane struje

u najkasniju uru.

Ne dotičem zidove

dok hodam do sobe

kroz sjenu tame.

Lako je. Mogao bih

to i žmirećki

jer noć je kao dan.

Noć je kao dan.

I noć je kao dan

kad si doma.