poezija

Ana Romić: Pjesme

Ana Romić (1993., Hrvace) studirala je hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru gdje je magistrirala s radom Filozofija egzistencijalizma u romanu „Sam čovjek“ Ive Kozarčanina. Velika je ljubiteljica književnosti, osobito poezije koju i sama piše, te psihologije i filozofije. Živi u Zagrebu.

• Hommage Njoj

Ne strahuj pred Vremenom.

Sve zapisano je

na mojim kostima.

Budu li tražili –

Forenzički, pomno

ništa neće biti nađeno.

Vremenski – na svakoj kosti – tvoj otisak.

Ništa nije obrisano.

Nedjelja.

Prašina se polako sakuplja

kao nijemi svjedok Vremena.

Rolete su ti spuštene

Bojiš se pomaknuti s dna.

Obrisati prašinu.

Podignuti rolete.

Upaliti nedjeljnu mašinu

i oprati tjedan sa sebe.

(osjetiti se živom)

Ne strahuj

zimsko sunce je najslađe

/pored njega korača besmrtno proljeće/

Čeka poznata dva – tri koraka

I tvoje ruke zapisane

na mojim kostima.

(kroz sva proljeća)

•Status quo

Započinješ razgovor o sutrašnjici

/ne slušam/

Riječi ti lebde po sobi,

ulaze u kristalne vaze i postaju nebitne.

Brojim tvoje bore i vežem ih u čvorove.

/…bore…/

Na rukama

Ispod očiju

Na dlanovima

Bezbroj čvorova zavezanih oko tvojih golih dlanova

/plutam mirna zavezana tvojim postojanjem/

(„Slušaš li me ? Odsutna si.

-Slušam… Pažljivo)

Teže prinosiš ruke k čelu,

umornije sklapaš nogu preko noge

/tvoje gole izborane ruke

mojoj mladosti najdraže darove donose/

Tisuću sutrašnjica iza nas

kopni u zreloj trešnji pojedenoj u kasno proljeće

/samo tako, bespovratno/

Tisuću sutrašnjica pred nama, čvor je zavezan

Moja mladost te diže iz pepela,

tvoje ruke oko mojih golih bedara.

(Oprosti, što izusti to zadnje ? Nisam slušala)

• Dvaput za kraj

S mojih golih rebara

kradeš posljednje znakove nomadskog života.

Prije puta se okrijepi mojom

ustajalom ljubavlju za tebe.

Odlazi – ostajem – odlazi – ostajem

/pod prstima mi baršunast trag leptirovih krila/

Ne mogu ti se pridružiti.

moje krilo je zapelo o tvom pragu

Ako je trebalo negdje

da u ovom životu pokleknem

-          tvoj prag je bio najbolji oltar

na kojem sam poderala koljena

u potrazi za odgovorima

Odlazi – odlučila sam ostati.

• Mršavo postojanje

Odiše dekadencijom

taj hod ranjene živine na dvije noge

/prazna srca ne služi svrsi/

Kao ruža bez trna – gubi smisao

/samo bol postaje jača/

Ruke ne služe ničemu

Nikome ih ne pruža ?

/nek za ukras stoje/

-i samo godine samoće na mršave prste nabroje-

Odiše tugom

taj pogled ustrašene žene

Na prepast se zalediš

kad pogledom je sretneš

Ruke ne služe ničemu

-         godinama nisu grlile

Zašto ih ne odreže i pokloni nekome?

/nekome sretnijem/

Odiše dekadencijom

ta Žena usamljenog pogleda

Umornog koraka

/tisuće izgubljenih bitaka/

Bez ijedne zapisane pobjede

tim već odrezanim prstima

i nepoklonjenim rukama

/od rođenja/