poezija

Josip Čekolj: Pristaništa i rastaništa

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nagrađivan je na Goranovom proljeću u kategoriji osnovne škole te na Danima K. Š. Gjalskog u kategoriji srednje škole. Dosad je objavljivao pjesme i kratke priče u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih.

PRISTANIŠTA I RASTANIŠTA

IDEM DOMA GDE SAMO TIČEKE ČUTI MOREŠ

Kada dođu prohladne, mrske mi noći, kada divovi narastu rušeći nebodere,

Sakrijem se u postelju i brojim mrave koji mi kradu komadiće čokolade,

Prolijem tursku kavu koja od jutra stoji na noćnom ormariću,

Iz zoca gatam budućnost svojega roda,

Bogu od grmljavine pošaljem vranu

Da zamoli svoje kćeri da rode

Proljeće od sreće

Kada nestanem samome sebi u pari kupaonice i mirisu vruće krvi,

Kleknem na prljave tepihe i tražim razlog svojega postojanja

U duljini noktiju, promjeru linija na dlanovima, dubini

Pupka, gustoći dlaka, visinama večernjega jada,

Ukradem knjigu o sretnim patuljcima i tražim

Njihove domove ispod vrbi gradskih parkova

I pobijeđen priznajem oblacima da

Idem doma gde samo tičeke čuti moreš

NEDJELJOM NE DIRAMO ZEMLJU

Prljavo je suđe ostalo da ga operu pospana djeca,

Miris preobilnoga ručka još se širi dvorištem,

Majke su zastale nad kavama i traže krivca

Svojih neobičnih brakova, očevi su pali

Zajedno s konjanicima pradavnih

Bitaka, bake su u svojim rukama

Zapalile krunice i svoje sretne

Mladosti od papira

Nedjeljom ne diramo zemlju

Zvona su udarila o lica neuspjelih,

Gemišt se prolijeva bregima bez serafina,

Koplja su podignuta za moguće slučajne dušmane,

Tirkizne su vrbe bacile svoje lišće na oči nevinih, tiho je

Udarilo podne kada mravi buče svojim stazama uglovima kuća,

Vratari nebesa zapljuvali su mi knjige i brige, bojim se da čeka me još jedna noć

Nedjeljom ne diramo zemlju

UPOZORENJE

Sanjao sam strašnu ljubičastu rijeku kako se izlijeva u moje dvorište,

Nepoznate su utvare stigle da uzmu naše brežuljkaste kuće,

Roditelji su plakali nad svojim sudbinama, mi djeca smo

Prisluškivali uz razbijene prozore, premaleni da

Razumijemo čije to pjesme vode naše konce,

Zakrabuljena u bijele krpe, bijela je starica

Udarala o led na našem ribnjaku i ja sam

Vrištao i podizao sve bukve u šumi da

Pronađem objašnjenje, ona je udarala

Svojim drvenim štapom o led, o naš

Led, o samo naš led, potrčao sam

Da je zaustavim i zamalo pao

Među šarane i babuške,

U beskrajni mulj, ali

Otac me povukao,

Tresao i derao se

Uz previše suza

I ljubičasta se rijeka izlila u naše dvorište, a ja sam

Napokon vidio goleme stijene u daljini

O UMIJEĆU ZABORAVA

Jedna je prabaka prespavala u zatvoru jer je susjedi klela komunističku mater,

Druga je čitavoga života nosila crninu i podredila se izopačenim vrazima,

Treća se bojala svoje prethodnice i šutjela uz pećnicu praveći kolače,

Četvrta je vrtjela kolo u ruci uvijek držeći bačvicu vina

Jedan je pradjed gol jurio siječanjskim snjegovima i prošao partizanske logore,

Drugi je zasadio vinograd s trinaest, drugovao s crkvenjacima i sanjao o Kanadi,

Treći je bio bogataš svoga vremena i umro je od leukemije ostavivši kćer jedinicu,

Četvrti je izgradio drvenu kućicu i umro je od leukemije ostavivši sedmero gladnih usta

Ne znam koje su bile boje očiju mojih predaka ni što su sanjali za svoje unuke,

Ne znam koji su im bili najveći strahovi ni tko su im bile prve ljubavi

Ni što su si pjevali u bradu kada su sami prolazili noćnim putima

Ni kada su prvi puta osjetili oštrice smrtnosti ni koja im je bila

Omiljena boja ni koje su cvijeće najradije brali

U kolovoška podneva kada se nebo crvenilo

DIVLJI KONJI

Sunce je ubrzalo svoj životni put našim krvavim nebom,

Palo je u tvoje oči tamo gdje smo razlijevali

Crveno vino bijelim prsima

Ljubomoran sam na divlje konje

Što trče prostranstvima u našim snovima,

Ljubomoran sam na njihovu slobodu i strast u trku,

Ljubomoran sam na znoj koji se slijeva nabreklim vratovima,

Ljubomoran sam na brzinu kojom ostavljaju neplodne pašnjake

Pucketali smo prstima na nesuđenim igralištima,

Samo da stvorimo vatru i zapalimo svoje kuće,

Ali coprnice su obojile lišće naših brijestova

U pradavno prokletstvo

Znaš da sam ljubomoran na divlje konje

I strast u kojoj se kupaju

I slobodu koju nose

U kopitima

MOJA SESTRO

Ružičaste ruže svakoga ljeta ponovno će se naći u našemu vrtu

I srne će istim žarom jesti sočne kruške skrivajući se od naših pogleda

I ježevi će noću njuškati pod našim prozorima, zadivljeni količinom noćnih leptira

Hoće li ljeta proći u vrisku dječje igre

Ili će ih raznositi neka nepoznata crna ruka,

Ne pita se tebe i mene, moja sestro, moja zvijezdo,

Posljednja u sustavu neshvaćenih junakinja, posljednja borkinja

U kolu tužnih revolucija za siguran cvat ružičastih ruža ljeti u svačijem vrtu

Moja sestro, moja zvijezdo,

Posljednja od svojeg tužnog imena,

Primi me za ruku kao ranih dana i vodi me preko ceste,

Kupi mi sladoled od vanilije i optuži me da sam zamusan,

Gledaj sa mnom kako voda fontane dotiče vrhove raskošnih lipa

Moja sestro, moja zvijezdo,

Rekli su mi da ostajemo sami,

Ti i ja, posljednji od krvi naše plave majke,

Ti i ja, izgubljeni u svijetu kojemu rod ni ne treba

19. TRAVNJA

Ponekad znam da barem misliš da sam drag,

Ponekad znam da znaš da sam čudan sa svojim pjesmama i prešanim jaglacima

I neznanim junacima i velebnim očekivanjima i posušenim korama mandarina

Ali

Jutros se spustio maleni pauk na moje rame, žućkast kao pradavno sunce

Na platnu neba

I hodao je spokojno mojom bijelom kožom vjerujući u meni neki nepoznat cilj

I odlučio je isplesti mrežu kao usamljenica čipku, tamo gdje se žuti

Pradavno sunce

Na platnu neba