poezija

Davor Ivankovac: Doba bršljana (iz knjige pjesama)

Pročitajte izbor iz knjige pjesama ''Doba bršljana'' Davora Ivankovca.
Davor Ivankovac rođen je 1984. u Vinkovcima. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost i knjižničarstvo na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju, prozu i književnu kritiku. Za književnu kritiku nagrađen je Poveljom uspješnosti Julija Benešića 2014. godine. Dobitnik je nagrade Lapis Histriae 2017. za kratku priču ''Ponedjeljak''. Poezija mu je prevedena na nekoliko jezika i zastupljena u nekoliko domaćih i inozemnih panorama i antologija. Živi u Nuštru, radi u Vukovaru.
Objavio je tri zbirke poezije: Rezanje magle (2012; nagrada Josip i Ivan Kozarac za 2011. godinu), Freud na Facebooku (2013; nagrada Goran za mlade pjesnike za 2012. godinu i nagrada Kvirin za mlade pjesnike za 2013. godinu), Doba bršljana (2018).



 

Sjeveroistočni

 

Stao sam na obalu mora i vidio: fali pola kopna!

Šav na stolnjaku suštinski dijeli odgovornost.

Slika doma na dnu praznog tanjura.

 

Prostiranje vjetra bešćutno kao obzor

prinosilo je dim iz nazubljenih pogona.

 

I vidio sam sjeverno nebo, grad, odluku:

prozirni kristal u noći. Tako je došla zima,

zatim jesen, pa ona. Jugozapadno od utjehe

stajala je kao čavao za osmijeh.

 

Ribe su udarale u lakirane noge,

papuču s rupom, trzaj mačjeg uha.

A bog je htio molitve, mamce na udicama smrti.

Bonaca vjetar, korpicu kruha, otkucaje zidnog srca.

 

Bio sam sjever, mjesečina, ništa:

tupa bol u tupom kutu sreće.

 

Nalik površini Marsa, iščekujem strah i užas.

Između red jablana i vrba, gole topole.

Linija željezničke pruge.

 

 

 

Film

 

Noću sanjam unazad a kada se probudim,

slušam zvukove iz ogledala.

Svježe okrečeni zidovi ne reflektiraju

ništa konkretno: bjelina može značiti bilo šta,

praznina punjena po potrebi:

snijeg, snijeg otopljen u maglu, magla u mlijeko,

mlijeko bijelo kao kada u koju ga izlijevaju

da bi u njega sredovječna mađarska barunica

zaronila velike dojke

bijele i tople.

 

Nevidljivi svetac u ogledalu pretvara

mlijeko u krv: ljekoviti prašak u šalici

proključa kraj uzglavlja: gejzir koji izvire

iz kože i na trenutak zabljesne

u programiranoj igri zrcaljenja.

Klavir se odrazi kao bubanj, doboš zaglavljen

u potiljku, pred zidom za strijeljanje i

najčešće baš tada začujem komešanje.

Stignem se pomoliti redatelju jutra

za miris njenih pazuha

prije nego ulašteni konjanici

razbiju sve statiste

kao da je primirje.

 

 

 

Grobovi drugih

 

Nakon radnog vremena ostao je

stanoviti osjećaj praznine:

taj prostor bez odjeka predmeta u sebi,

neshvatljiv bez ruba, onoga između.

 

Ali praznina je uvijek izvana.

Kao sve što će ostati nedoživljeno:

osobe, trenuci, krajolici.

 

Jednom sam hodao puteljkom između njiva:

tišina se nije mogla omeđiti.

Puteljak je bio davno utaban, prašnjav:

život o kojem slušamo,

bez pristupa toj beživotnosti.

 

Tuđi život je strašniji od smrti.

U području sivog,

u tom zapanjujućem izostanku okomitih putova

kao tamna analogija sabrana je misao:

 

mrtvi rastu u grobovima, grobovi u živima.

 

 

 

Dugovi

 

Treći je dan kako nema Arthura.

Ležimo u prohladnoj popodnevnoj ugodi,

ravnica prilazi preko lijevog ramena.

Leđa tonu u golu oranicu s nasadima školjaka,

pradavni potoci među rebrima od ilovače.

Loše je vrijeme za tanjurić pod šalicom:

kad je šalica razbijena,

pijesak se ljušti po rubovima krhotina i

upada u riblje oči.

Ručnik s naslona uskovitlava prašinu

koja godinama posipa kuhinjski krajolik.

Loše je vrijeme za nevrijeme i kišu:

kad rosulja postojano vlaži,

vjetar je nosi pod kišobrane ljudi

o koje se tek povremeno okrznemo mišlju.

Šutnja nas izjeda izvana prema unutra i

nikada ne dolazi do kraja.

Treći je dan kako nema mačka,

a sutra mu je rođendan.

 

 

 

Nerođeni

 

Ukazanje na površinu virtualnog papira,

kao ljubavni sms iz onostranosti:

nije li vrijeme da razmisliš

o ručnim bombama iz ladice?

Što kad nakon petka osvane četvrtak?

Među starim namještajem stare ljetne kuhinje

sada tek mačke iščekuju proljeće, pod je natopljen

mokraćom i primislima,

u koljenu pulsira sjećanje na rat,

na rubu je bilo bolje, mislim,

dok zaustavljeni sat na zidu

još uvijek mjeri vječnost bespomoćnom Kristu.

Studen je došla kasno i odlučila ostati,

drva se tope brže od terapije i poledice

na kojoj je i noćas izgubljeno

troje: bili su mlađi od tebe, prenose portali,

a takvi će zauvijek i ostati,

nerođeni poput njihove

nerođene djece.

 

 

 

Trag Neila Armstronga

 

Lijevom nogom sam stupio u mjesečinu i

sjaj je opao za svjetlosnu stopu.

Kolebanje plime i fotosinteze

narušava stabilnost mravinjaka s međe.

 

Granje je povijeno pod težinom mraka,

tajanstvenog suviška mase.

 

U fokusu natprirodnog objektiva

rezolucija je meki kristal:

drhtavo koračam

kroz polarnu sigurnost ljeta.

 

Miris spaljenoga dana i

uspravna spodoba među niskim stablima.

 

Sam, prepustim se baršunastom zagrljaju čudovišta.

 

U krajoliku obasjanom isušenim morima,

krijem se u sjeni čovječjega otiska.

 

 

 

Potrošačko društvo

 

U prvom planu tame miris pokošene trave,

miris sijena, iza sijena zrikavci. Pozadinski šum:

buka prometa s ove strane ponoći.

 

Ogranak ogoljele munje u naglom mahnitanju

orahovih grana: tako sam ušao u noćnu moru psa.

 

Stenju zupčanici i kora se razvodi

kao skandinavska obala od mahovine,

škripanje drvenih zglobova i opruga

koje ćemo ložiti, istesati stolicu, skulpturu

glorificiranom ubojici.

 

Crijep s krova stropošta se niz stepenasti nemir

do purpurnog dna sna. Padam kroz plodnu vodu,

kroz narančastu tamu, noć,

a noć je tijesto, iz njega kruh, mrvice za izumrle ptice.

 

Ondje stojim dok ne prestane ljuštenje sa stropa,

šumova iz ugašenog zvučnika, u tankom pejzažu

između čuvara zaslona i pjesme, nezaštićenih, visećih.

 

Na kraju vjetra mir, migoljenje zmija u trbusima

strašnih kumulusa iza horizonta krošanja i tiho

završno paljenje televizije, oprezno i kratko,

tik prije gašenja.

 

 

 

Proklizavanje

 

U podne nakon duboke kiše,

navlačim velike gumene čizme i

zakoračim na dvorište.

 

Proljetna trava nazire se

ispod namreškane površine.

Žabe skaču u koncentrične krugove,

zjenice promatraju u šipražju.

 

Spuštaju se krovovi kuće i šupe,

čardaka i urušenog svinjca,

sve niže i tamnije, prema sluzavim

obješenim krošnjama u vrtu.

 

S lišća mladih šljiva cijede se oblaci i

noć u kapima:

ptičji vapaj naglo zamire u paprati

na rubu, oranice

utonule u topli

mutni plićak.

 

Gazim kroz pijesak i školjke

ususret zmijama na horizontu.

Brazde se šire iza mojih nogu,

prelamaju se i

nestaju.

 

 

 

Polarna svjetlost

 

Kasno poslijepodne promijenio sam žarulju,

pritisnuo prekidač i sobu mi je obasjala

polarna svjetlost. Dugo nakon što sam legao

gledao sam je kako pleše izvodeći vijuge pod stropom.

Uskrsnuće tijela je podjednako neobično.

Znatno iza ponoći otvorio sam oči

i vidio je u kutu: uhvaćena u paukovu mrežu

odupirala se nestajanju nalik opsesivnoj misli.

To je već bilo suviše, ali svjetlost je imala

više od jednog živahnog repića.

Uključio sam Mjesec na stropu i

negdje je niknuo drvenasti korov.

Svjetlost je i dalje skakala pod stropom:

svemirski parazit panično se zavlači u rupu.

Opet sam zažmirio, ali misao napušta čovjeka

isključivo kroz prsni koš.

Utovljena elektromagnetskim tjeskobama

ona je klaustrofobična i usamljena kao

fizičko tijelo u onostranosti.

Možda još pomislim na titanske sekvoje i

namjestim osmijeh za špijunski satelit,

ali tada više ne marim kako radi stvarnost

u

ruševnim rudnicima ljubavi i

gornjim slojevima ovostranosti.

 

 

 

Lozinka

 

Ući u pjesmu kao u jutarnje područje ugode,

prozirno bijela koža iza kapaka,

kapilare vida.

 

Potom se otvaraju virtualni prozori:

jedna se realnost kristalizira, druga raspline u

nelagodu proljetnog zelenila.

 

Stajati u podnožju stabla,

gledati u fraktalno širenje krošnje.

Penjati se deblom i rubovima grana,

svaka je točka središte,

na peteljkama vise zvijezde.

 

Biti drvo u bolničkom dvorištu.

U hladovini kojeg poželiš oboljeti i

provoditi duga provincijska popodneva na klupi.

Bez boli, bez straha, zauvijek.

Rub grada je rub života a

sunce sjaji kao na nekoj

drugoj planeti.

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg