poezija

Mateja Jurčević: Žene iz Altamire (iz knjige pjesama)

Mateja Jurčević rođena je 1995. u Vinkovcima. Studira komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. Nagrađeni rukopis, Paranoja, objavljen je 2017. pod naslovom Bijela vrata. Svoju drugu zbirku, Žene iz Altamire, objavljuje 2019. godine. Piše književne kritike. Poeziju je objavljivala na portalima, te u zbornicima i časopisima kao što su: Tema, Eckermann, Nova riječ, Književna riječ Strane, Poezija, Polja i drugi.

***

Moja se ljubav širila zemljom

kao sovjetski stanovi

U jedan si najzad uselio

ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao

motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo

na ostakljenom pročelju banke

***

Sada je tu gdje stojiš jedna livada i jedna dolina

ispod planinskog lanca

na plavim pločama zgrada

od svega je ostalo samo ime i snijeg

Kakve su to ulice na istoku grada

iza kojih se vuče devetnaestoljetni vitez

i grafitira neki lik

njezin je valjda

više nije žena sada je bulevar

li la lo lu le

kraj trgovine igračkama tepa plišanim medvjedima

bijeloj i smeđoj mladunčadi

Kako se ćud promijeni kada postaneš djed

koliko unučadi stane u dvjesto godina staro krilo

Otvorio bi zoološki za svoje hidrofobno potomstvo

ali ne ovdje i ne u ovoj zemlji

u kojoj more ispire pločnik

***

U tu je zemlju uletjelo moje srce kao

ptica u motor aviona

i laptop ti je skliznuo s bedra

i stranac ti je povratio u krilo

Voljet ću te dok ne opožari

dok velika metalna majka

s grudi ne zbaci maske za kisik

***

Tri kamena ukradena iz luke

tri slane njuške labradora

taru se u džepu o moje prste spasitelja

Tako šećemo gradom

vlažni kameni psi zlostavljani od mora i ja

s lancem čiji doseg završava u ovoj zemlji

Sada se mogu samo propinjati

sada će me velike bijele ruke povući natrag u okot

Sjedeći pred jednom francuskom slastičarnicom

s tvrdim leglom u jakni lakše spoznajem:

Moje svjetleće zjenice ne mogu obustaviti

tvoju nježnost za solarne ploče

Zato ću nas nahuškati na izlog i razbiti ga

u oči popodnevnih gostiju

Treba se samo skotrljati

iz želatinoznog gnjeva u staklo

i baciti kerber-kamen

u veliku zdjelu kuhane kreme

Svi će pobjeći nenadano slijepi

nenadano slani

Samo će meni staviti brnjicu na brbljave ruke

i odvesti me tamo

gdje će mi dati pločicu s imenom

na koje ću se nehotice odazvati

mogućnosti

Da sam tog dana

ne dvojeći kao melankolični požar pred obiteljskom kućom

pojela riblju platu u tišini popodneva

život bi krenuo u drugome smjeru

prema Idahu ili Montrealu

Trebalo je jesti kao medvjed

jesti s kostima glavom i škrgama

biti nafta koja se noću iskrada iz prekooceanskog tankera

i ždere ikru na tematskom plesnjaku

Trebalo je jesti

i na putu za Idaho ili Montreal

ne bi se ispriječio ovaj susret

kao glad utjelovljena u cvjetnom ornamentu rajčice

Da si tog dana ostao sjediti u žutom kvadratu ravnodnevnice

bilo bi nemoguće opaziti

da u očima uzgajaš zeleno-smeđe patke

i s vremenom bih svarila more

s vremenom bi otpali očnjaci

Sada si mi zaglavljen u podčeljusnoj žlijezdi

i svako jato koje me nadleti

zamišljam obareno u ključalom jezeru

zatim su se dugo smijali

a ja bez zrcala bez izloga bez prozora automobila

u kojem bi se moglo ogledati

ako je bura razmjestila moje posloženo lice

ako je prelomila Kupidov luk o kamene koševe

preostao je samo duboki tanjur donje usne

s ječmenim riječima natopljenim vodom

svaka mi drskost ispadne plačljivo

U novom kupaćem kostimu

u žutoj haljini

čekala sam prijevoz do Budve

do Budve je nekoliko sati

do Budve ćemo unatoč vjetru

na obalu ćemo prijepodne iz mora nikada

Rekao je: drži me

za jestivu riječ kao prsti otopljen sladoled

Zatim se na želudac spustila noć

zatim su se u gradu upalila svjetla

zatim su se dugo smijali

pustinje

I da ne zaboravim

kauč sa žutim točkama – nastoj da ga ne iznesu

Ništa je ispod našivenih dugmića

ništa zbog čega bi vrijedilo oslijepiti obiteljskog vepra

Oderat će meso tvoje uniforme

kao tri godine prije

oprugom moje bedro

U podne su mi opet u grlo ucijepili školjke

tako postajem crveno more s dubokim obrazima za ronjenje

Uzgajam u njima tri svjetleće ribe koje se na udarac

pale i gase i pregaraju

Sanjam te ponekad u bijelom

dolaziš s ljeskavom zmijom u šaci kako bi je podigao i

razdijelio mi nateklu čeljust

objesio o pluća krhke kuglice prosinačkog zraka

Naše je sabirno mjesto na vjetrovitoj čistini

nepotrebno prostranstvo za igličasta tijela

Na ulicama

u novinama

za okruglim hrastovim stolovima zovu nas Ježpolje

U Ježpolju su danas proglasili jesen i otresli jabuke

oni koji su vjerovali u košare nisu se vratili da nam kažu

postoje li i vrijedi li nastaviti sa zrenjem

Prije nego popusti grč koji me veže za stablo

željela bih spoznati sredinom i košticama

kako su tvoji topli prsti gipko okrenuli dugačak broj

izručivši im ime i adresu

oblik nosa i raspon ruku

Zvonko si pjevao u rupice telefona:

Sjećam se točno toga proljeća

Bile su suviše kratke da bi ih spojila na mojim leđima

što je ostalo nakon što smo napustili stan

Na osunčano parkirno mjesto iznijet ću monsteru u velikoj glinenoj zdjeli

sušilo s rubljem i stolac

da sjednem uz cestu u svoj dugi pravokutnik u kojemu se od tebe može naći

samo oprani sivi sako

da izložim obraze i čelo

karoseriju lica

da ugasim klimu i osmjehnem se prtljažniku susjednog Smarta

da me s petog kata netko polije prljavom vodom

da bude ljeto i more koje donosi kuhanu plastiku s daleke pučine

da iz miješanog otpada izvlačim boce i dijelim ih kao milosrdni Samaritanac

kao sladoledar

da uvečer spakiram stvari i krenem i da za mnom trče djeca

da me pitaju ima li još

disanje ljubavi

Uho i pramen kose

to je sve što se zamjećuje iza kovanog duhana

ali se promjer novčića širi ako otvorim šaku

ako je stisnem

netko se unutra počinje moliti bogu

netko mrmori esej o škrtosti

poziva se na ustav

U trenutku kada ovom cestom prođe

policijska patrola s pjevajućom sirenom

u ovaj kišni jesenski dan

palac mi odguruje tvoje pozelenjelo lice

i s tvojim zadivljenim pogledom na dugu peraju

koja čisti mokro vjetrobransko staklo

nešto je među nama konačno kao morsko dno

Više ne režem podstave kaputa da bih tvoje gladno polje

opskrbila svjetlošću

ne podižem te kada se otkotrljaš pod stolicu ili radijator

na blagajni plaćam samo tvojim skrivenim tijelom

na svakom mjestu te gubim

na svakom te ostavljam

himera

Njemu su pod kapke uglavili

debelu povijest grčke civilizacije

Bio je nabuhlih očiju

kada mu se ona učinila skladnijom od pojmovnika

Godinu nakon utvrdio je:

Žene koje leže na grašku izrastaju u njega

Zbog naivne jestivosti praštao je

vječnu glupost bilja

sljepoću za svjetlo sjenu i zvuk

nikome potrebne konstelacije planeta

kojima vjeruje ona u kojoj prebiva

suluda mržnja prema riječnim ribama

dabrovima

i uopće svemu nalik na nju

On pak nije ni po čemu nalik na vodu

nije ga moguće pustiti da oteče niz slavinu

niti ga pripitomiti za bazen

On presađuje režnjeve riječi

iz zemlje u zemlju iz zemlje u zemlju

za nju je zemlja dom glistama i ništa više

Na rođendan

njoj je uzgojio ružu u enciklopediji suvremene kulture

i dugo čekao da se sol kristalizira u britkost

Ali ona

još uvijek ne zna imenovati nijednoga bas-gitarista na svijetu

I u trenutku

mrena nježnosti pada

kao knjige u vatru na Opernplatzu

nemogući predjeli

Raj – ona stoji

na prstima desne noge

u zdjelici vage za brašno i orahe

Kazaljka ne hita ne titra

šuti usmjerena u nula u negram

O kada bi se pomaknula lijevo

pola kile ispod ničega

on bi se vratio

sigurno bi

pokušaj samoubojstva u lutrijskom bubnju

Umrijeti u takvome krugu

bježeći iz vlažnih usta boga

značilo bi biti prognan kroz njegove zube

kao sjemenka suncokreta

Tvoja ti savjest govori:

Nije ljubav ako ne uplaćuje na voljene brojeve

premda je odavno napustio dan svojega rođenja

preselivši sve stvari u sredinu ljeta

Za sobom je ostavio zbunjeno vrijeme

koje ga u matičnim knjigama traži

nadraženih kazaljki

i tebe

primoranu upitati majku u koliko je sati čula

prvi panični vrisak spoznaje da je rujanska kiša

samo atrofirano jezero

Jedino tako kombinacija može biti potpuna:

tvoj datum i sat i tvoja početna masa

to si uglavnom ti

numerirana i dotjerana do u vlas

stišćeš bijeli listić i čekaš pred televizorom

fanfare furioznih anđela

izvlačenje

trenutak kada će te bubanj pretvoriti u iracionalan broj

povratak

Samo da zatopli

samo da se povuku jakne iz izloga

samo da se probude činčile i napuste joj leđa

kao Gandhijevi pobunjenici

počevši od vrata

mirno

niz udubljenu crtu kralježnice

samo da se provuku između butina

kroz kanjon u plodnu noć

Taman da se vrisne od straha

taman da se odbaci koža

i pobjegne

golog mesa u divljinu