Mateja Jurčević rođena je 1995. u Vinkovcima. Studira komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nagrade Goran za mlade pjesnike za 2016. godinu. Nagrađeni rukopis, Paranoja, objavljen je 2017. pod naslovom Bijela vrata. Svoju drugu zbirku, Žene iz Altamire, objavljuje 2019. godine. Piše književne kritike. Poeziju je objavljivala na portalima, te u zbornicima i časopisima kao što su: Tema, Eckermann, Nova riječ, Književna riječ Strane, Poezija, Polja i drugi.
***
Moja se ljubav širila zemljom
kao sovjetski stanovi
U jedan si najzad uselio
ali kroz njegov kuhinjski prozor nisi prestao
motriti vrane što u pirueti ulijeću u nebo
na ostakljenom pročelju banke
***
Sada je tu gdje stojiš jedna livada i jedna dolina
ispod planinskog lanca
na plavim pločama zgrada
od svega je ostalo samo ime i snijeg
Kakve su to ulice na istoku grada
iza kojih se vuče devetnaestoljetni vitez
i grafitira neki lik
njezin je valjda
više nije žena sada je bulevar
li la lo lu le
kraj trgovine igračkama tepa plišanim medvjedima
bijeloj i smeđoj mladunčadi
Kako se ćud promijeni kada postaneš djed
koliko unučadi stane u dvjesto godina staro krilo
Otvorio bi zoološki za svoje hidrofobno potomstvo
ali ne ovdje i ne u ovoj zemlji
u kojoj more ispire pločnik
***
U tu je zemlju uletjelo moje srce kao
ptica u motor aviona
i laptop ti je skliznuo s bedra
i stranac ti je povratio u krilo
Voljet ću te dok ne opožari
dok velika metalna majka
s grudi ne zbaci maske za kisik
***
Tri kamena ukradena iz luke
tri slane njuške labradora
taru se u džepu o moje prste spasitelja
Tako šećemo gradom
vlažni kameni psi zlostavljani od mora i ja
s lancem čiji doseg završava u ovoj zemlji
Sada se mogu samo propinjati
sada će me velike bijele ruke povući natrag u okot
Sjedeći pred jednom francuskom slastičarnicom
s tvrdim leglom u jakni lakše spoznajem:
Moje svjetleće zjenice ne mogu obustaviti
tvoju nježnost za solarne ploče
Zato ću nas nahuškati na izlog i razbiti ga
u oči popodnevnih gostiju
Treba se samo skotrljati
iz želatinoznog gnjeva u staklo
i baciti kerber-kamen
u veliku zdjelu kuhane kreme
Svi će pobjeći nenadano slijepi
nenadano slani
Samo će meni staviti brnjicu na brbljave ruke
i odvesti me tamo
gdje će mi dati pločicu s imenom
na koje ću se nehotice odazvati
mogućnosti
Da sam tog dana
ne dvojeći kao melankolični požar pred obiteljskom kućom
pojela riblju platu u tišini popodneva
život bi krenuo u drugome smjeru
prema Idahu ili Montrealu
Trebalo je jesti kao medvjed
jesti s kostima glavom i škrgama
biti nafta koja se noću iskrada iz prekooceanskog tankera
i ždere ikru na tematskom plesnjaku
Trebalo je jesti
i na putu za Idaho ili Montreal
ne bi se ispriječio ovaj susret
kao glad utjelovljena u cvjetnom ornamentu rajčice
Da si tog dana ostao sjediti u žutom kvadratu ravnodnevnice
bilo bi nemoguće opaziti
da u očima uzgajaš zeleno-smeđe patke
i s vremenom bih svarila more
s vremenom bi otpali očnjaci
Sada si mi zaglavljen u podčeljusnoj žlijezdi
i svako jato koje me nadleti
zamišljam obareno u ključalom jezeru
zatim su se dugo smijali
a ja bez zrcala bez izloga bez prozora automobila
u kojem bi se moglo ogledati
ako je bura razmjestila moje posloženo lice
ako je prelomila Kupidov luk o kamene koševe
preostao je samo duboki tanjur donje usne
s ječmenim riječima natopljenim vodom
svaka mi drskost ispadne plačljivo
U novom kupaćem kostimu
u žutoj haljini
čekala sam prijevoz do Budve
do Budve je nekoliko sati
do Budve ćemo unatoč vjetru
na obalu ćemo prijepodne iz mora nikada
Rekao je: drži me
za jestivu riječ kao prsti otopljen sladoled
Zatim se na želudac spustila noć
zatim su se u gradu upalila svjetla
zatim su se dugo smijali
pustinje
I da ne zaboravim
kauč sa žutim točkama – nastoj da ga ne iznesu
Ništa je ispod našivenih dugmića
ništa zbog čega bi vrijedilo oslijepiti obiteljskog vepra
Oderat će meso tvoje uniforme
kao tri godine prije
oprugom moje bedro
U podne su mi opet u grlo ucijepili školjke
tako postajem crveno more s dubokim obrazima za ronjenje
Uzgajam u njima tri svjetleće ribe koje se na udarac
pale i gase i pregaraju
Sanjam te ponekad u bijelom
dolaziš s ljeskavom zmijom u šaci kako bi je podigao i
razdijelio mi nateklu čeljust
objesio o pluća krhke kuglice prosinačkog zraka
Naše je sabirno mjesto na vjetrovitoj čistini
nepotrebno prostranstvo za igličasta tijela
Na ulicama
u novinama
za okruglim hrastovim stolovima zovu nas Ježpolje
U Ježpolju su danas proglasili jesen i otresli jabuke
oni koji su vjerovali u košare nisu se vratili da nam kažu
postoje li i vrijedi li nastaviti sa zrenjem
Prije nego popusti grč koji me veže za stablo
željela bih spoznati sredinom i košticama
kako su tvoji topli prsti gipko okrenuli dugačak broj
izručivši im ime i adresu
oblik nosa i raspon ruku
Zvonko si pjevao u rupice telefona:
Sjećam se točno toga proljeća
Bile su suviše kratke da bi ih spojila na mojim leđima
što je ostalo nakon što smo napustili stan
Na osunčano parkirno mjesto iznijet ću monsteru u velikoj glinenoj zdjeli
sušilo s rubljem i stolac
da sjednem uz cestu u svoj dugi pravokutnik u kojemu se od tebe može naći
samo oprani sivi sako
da izložim obraze i čelo
karoseriju lica
da ugasim klimu i osmjehnem se prtljažniku susjednog Smarta
da me s petog kata netko polije prljavom vodom
da bude ljeto i more koje donosi kuhanu plastiku s daleke pučine
da iz miješanog otpada izvlačim boce i dijelim ih kao milosrdni Samaritanac
kao sladoledar
da uvečer spakiram stvari i krenem i da za mnom trče djeca
da me pitaju ima li još
disanje ljubavi
Uho i pramen kose
to je sve što se zamjećuje iza kovanog duhana
ali se promjer novčića širi ako otvorim šaku
ako je stisnem
netko se unutra počinje moliti bogu
netko mrmori esej o škrtosti
poziva se na ustav
U trenutku kada ovom cestom prođe
policijska patrola s pjevajućom sirenom
u ovaj kišni jesenski dan
palac mi odguruje tvoje pozelenjelo lice
i s tvojim zadivljenim pogledom na dugu peraju
koja čisti mokro vjetrobransko staklo
nešto je među nama konačno kao morsko dno
Više ne režem podstave kaputa da bih tvoje gladno polje
opskrbila svjetlošću
ne podižem te kada se otkotrljaš pod stolicu ili radijator
na blagajni plaćam samo tvojim skrivenim tijelom
na svakom mjestu te gubim
na svakom te ostavljam
himera
Njemu su pod kapke uglavili
debelu povijest grčke civilizacije
Bio je nabuhlih očiju
kada mu se ona učinila skladnijom od pojmovnika
Godinu nakon utvrdio je:
Žene koje leže na grašku izrastaju u njega
Zbog naivne jestivosti praštao je
vječnu glupost bilja
sljepoću za svjetlo sjenu i zvuk
nikome potrebne konstelacije planeta
kojima vjeruje ona u kojoj prebiva
suluda mržnja prema riječnim ribama
dabrovima
i uopće svemu nalik na nju
On pak nije ni po čemu nalik na vodu
nije ga moguće pustiti da oteče niz slavinu
niti ga pripitomiti za bazen
On presađuje režnjeve riječi
iz zemlje u zemlju iz zemlje u zemlju
za nju je zemlja dom glistama i ništa više
Na rođendan
njoj je uzgojio ružu u enciklopediji suvremene kulture
i dugo čekao da se sol kristalizira u britkost
Ali ona
još uvijek ne zna imenovati nijednoga bas-gitarista na svijetu
I u trenutku
mrena nježnosti pada
kao knjige u vatru na Opernplatzu
nemogući predjeli
Raj – ona stoji
na prstima desne noge
u zdjelici vage za brašno i orahe
Kazaljka ne hita ne titra
šuti usmjerena u nula u negram
O kada bi se pomaknula lijevo
pola kile ispod ničega
on bi se vratio
sigurno bi
pokušaj samoubojstva u lutrijskom bubnju
Umrijeti u takvome krugu
bježeći iz vlažnih usta boga
značilo bi biti prognan kroz njegove zube
kao sjemenka suncokreta
Tvoja ti savjest govori:
Nije ljubav ako ne uplaćuje na voljene brojeve
premda je odavno napustio dan svojega rođenja
preselivši sve stvari u sredinu ljeta
Za sobom je ostavio zbunjeno vrijeme
koje ga u matičnim knjigama traži
nadraženih kazaljki
i tebe
primoranu upitati majku u koliko je sati čula
prvi panični vrisak spoznaje da je rujanska kiša
samo atrofirano jezero
Jedino tako kombinacija može biti potpuna:
tvoj datum i sat i tvoja početna masa
to si uglavnom ti
numerirana i dotjerana do u vlas
stišćeš bijeli listić i čekaš pred televizorom
fanfare furioznih anđela
izvlačenje
trenutak kada će te bubanj pretvoriti u iracionalan broj
povratak
Samo da zatopli
samo da se povuku jakne iz izloga
samo da se probude činčile i napuste joj leđa
kao Gandhijevi pobunjenici
mirno
niz udubljenu crtu kralježnice
samo da se provuku između butina
kroz kanjon u plodnu noć
Taman da se vrisne od straha
taman da se odbaci koža
i pobjegne
golog mesa u divljinu
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.