poezija

Marijana Radmilović: Izbor iz poezije

Marijana Radmilović (Vinkovci, 1971.) studij kroatistike završila je u Osijeku. Pjesme i priče objavljivala u Quorumu, Književnoj reviji, Plimi i Zarezu. Godine 1998. objavila je zbirku poezije Portreti nepoznatih žena, za koju je 1999. nagrađena književnom nagradom Josip i Ivan Kozarac. Na prvim Danima Dobriše Cesarića u Požegi 2003. dobila je pjesničku nagradu Dobriša Cesarić za najbolju neobjavljenu knjigu poezije Bolest je sve uljepšala. 2019. objavila je knjigu pjesama Putovanje oko tijela.



 

Bajka za kraj

                     

 

Sanja kako dijete plače,

u tom snu okreće se ključ, pomiče zid,

klize hladne, prazne, naslagane sobe,

sve se naginje na jednu stranu

i čini se da se svijet svlači poput zmije

i pakosno propinje.

Na tom mjestu bez lađara voda se odvaja

od dna i ne propušta nas.

U slobodnom padu, tonemo,

u zglobovima hladnoća metala,

ne možemo platiti, ne možemo kupiti,

ne možemo prodati vrijeme iz tuđeg sna.

Netko dalek, umoran i poražen

pokušava nas smjestiti negdje izvan tog zla.

Preko vode pada sjena i gasi obrise i odjeke,

nepomične slojeve vremena, nerazuman sjaj.

Dok junakinja spava, ljepota joj je ledena,

ima nešto precizno i zastrašujuće u tolikoj ljepoti,

to je dug, spor i siguran pad.

 

 

 

 

 

Beskorisna svjetiljka

 

 

Taj je dječak htio biti sam sa svojim svjetionicima.

 

Ravnodušna svjetlost na vrhu svijeta,

glasovi i vatra, i krvav trag unatrag,

jedina nit koja mu je pružena.

Ledena drhtavica struji mu udovima,

ali to nije njegov čamac, košara se rasušuje,

svjetlost se tanji, svijet se udaljava

i gasi, voda mami i umrtvljuje,

dječak odustaje.

 

Sve što vrijeme čini samo sebi,

svojoj umornoj sjeni, svome bogu,

a ja ne mogu, ne mogu jer me goni vrag

i tijesno nam je i bolesno usred naše zaljuljanosti,

na dnu izokrenuti, na vrhu potopljeni.

 

Nije lako sjediti pod tom neobuzdanom svjetiljkom.

 

Kako se samo gasi i iznova ozdravlja;

izranjaju duhovi njezina zdravlja, promiču utvare

i dok ih gazimo, utiskujemo u natrule daske,

ljepljiva plijesan diše njihov dah,

a njihovo lice postaje sklisko i mekano, rastočeno dno.

Dok govore jezikom što ih produbljuje

u vrijeme što se produžuje, trguju uljem i snom,

tragaju za potragom:

 

Zašto ti je pisaljka sprijeda šiljasta, a straga plosnata?

Meka i tvrda, zašto je svaka podloga jednako podložna.

Bogu božje, vragu vražje, u sigurnosti crne svjetlosti,

riječi razapinju čvrsto tijelo tame i usred prve plamteće

praznine, sve što je zapisano mora se izbrisati,

sve što je rečeno, ne zna se kome će pripasti;

nevina obijest kaosa, zašto pišeš, zašto brišeš,

zašto šutiš, zašto govoriš, zašto podižeš pogled prema nebu,

zašto obaraš oči prema tlu, zašto gasiš moje uljanice,

zašto ih ti pališ, još i sada razgovaraju bog i vrag.

 

Ako je to stijenj što se stanjuje, vatra što se raspiruje,

voda što nas preplavljuje, lica što se izobličuju,

glasovi što se ne čuju, prostor se udaljava,

krug se zatvara, svjetlost rasplamsava,

svjetiljka se gasi.

 

 

 

 

Sigurna kuća

 

 

Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

Sve ovo vrijeme između tebe i mene

nema nikoga

tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom

duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.

 

U tvojim ustima krv cvjeta crno.

Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak

pod našim nogama. Grumenje prašine,

mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,

ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.

Dubina guta daljinu, jedna je u svima,

ljepota propadanja.

 

Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,

lupale osušenim kožama o zemlju,

iz prhkog smo sjemenja

tjerale vjesnice bolesti i smrti.

Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,

ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,

tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.

Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.

 

Sve ovo vrijeme između tebe i mene.

On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,

zna hoće li donijeti kišu ili glad,

prepoznaje duhove obojane od glave do pete,

prepoznaje miris oguljene kože,

misao žrtve i lovine,

ali ne izlazi iz kolibe, miruje.

 

Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,

tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv

u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,

upitao boga da stane i odmori se?

Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,

čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,

za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.

Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.

Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,

tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?

Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,

tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?

 

Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,

na cesti ratnici, pet ludih djevojaka

prenoćilo je pred vratima,

ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću

nitko ne ulazi.

Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,

ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.

 

Što ja imam s tom ženom,

zar joj se ne sviđa moja čarolija?

Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.

Ovo su moje napunjene posude.

Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,

kuća od teških srebrnih blokova,

pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,

osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,

glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,

sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.

Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,

kakva je to igra da gaziš po mrtvima,

više nam se ne igra.

 

Cakli se noć, povija se korov uz put,

naša kosa raste iz samoće, naši glasovi

niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.

Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,

kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,

svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.

Sve ovo vrijeme nema nikoga.

Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,

umor kamena, bolestan i otjeran pas,

kao da se bog vuče za nama.

 

 

 

 

Slika ničega

 

 

Sveobuhvatna i nepregledna pustinja,

ono što je glad, nije glad, grad opasan zidinama,

tijela duboko ukopana, obuzeta, sama,

raskopana tama, pljesnive mumije, njihovi trusni

napjevi, zibanje, vrijeme koje ne istječe,

slika grada zasuta solju i pepelom, slika tijela

nanesenih vodom, slika spokoja.

Ono što je žudnja, nije žudnja. Nema tragova

težine, vjetra zaustavljenog ljudskim rukama.

Dani u sebi prostrani i slobodni,

velika, sjajna, zanosna praznina.

Žene peru rublje i potrošenu vodu

bacaju preko vremena, site pepela i sna,

sve su više nalik gladi svoga zaborava,

kao da kiši u njima, praznina je neizlječiva.

Njihova pustinjska djeca kopaju duboke,

podzemne hodnike, tajna skrovišta za svoja

izgubljena sjećanja, oslobođeni smijeh odjekuje

praznim ulicama, zov koji zatvara,

kutija puna osakaćenih igračaka.

Pustinja, načinjena od svoga preslika,

od slike ničega, ono što je zvuk nije zvuk,

ono što je slika, nije slika, nije pjesma,

nije povorka, nije tlo što izmiče pod nogama,

nije dno što se rastvara.

 

 

 

Izgubljeni kraj

 

 

Na ovome mjestu priča se prekida

i cijelim se kraljevstvom pronosi glas

kako je u posljednjoj bajci na svijetu

glavna junakinja odlučila zaspati

i nikada se više ne probuditi.

 

Njezine su oči potamnile

i potonule na dno nezasitna jezera,

dva ugašena, ravnodušna kamena

bez sjaja i znamenja.

Bajka je već ispričana, soba je zaključana,

tajna je sačuvana, ali kraj je

ostao pod ruševinama.

 

Njezina se kosa razrasla kao divlja biljka

i rasula po svim odajama,

svojim teškim, oporim mirisom

nepregledne pustopoljine uspavala je

glasove, korake, puteve i snove 

od kojih opet sve počinje.

 

Spava, spokojna i mirna kao nepronađeni gral,

kao glasnik koji stiže poslije bitke

i progovara jezikom koji više ne razumije,

dok na karti nestaloga svijeta briše svoj trag

i umoran liježe u san

u kojem je usnulo cijelo kraljevstvo.

 

Ali jedna se ruža razrasta i miriše,

jedna se žena saginje ubrati je,

trn i krv miješaju se:

 

„Vidim kako se voda povlači i kako izranja

njezin tamni sjaj, vidim urušene, sablasne gradove,

opustošene ulice, u prašini pismo, ne razabirem mu

početak i kraj, čujem kako vjetar jedva vuče svoj teški

umrtvljeni dah, osjećam blizinu, miris, pulsiranje,

ne vidim odakle dolazi, ali čujem uzdah, čujem korake,

mračno je, udaljava se, vraća se, podiže nešto s tla.

 

Vidim zmiju i pticu, ugažene pod stopalima.

Zmija izlazi iz jezera, ptica širi krila

i pokazuje na širok put što se razdvaja.

 

Vidim kako se u svijetu bez bajki

budi jedna djevojčica i ne sjeća se što je sanjala.

Kraj uzglavlja pronalazi dva još topla,

ugašena kamena i ne zna što bi s njima učinila,

bi li priču završila ili ju tek počela.“

 

 

 

 

 

Prije sjećanja

 

 

Prve su se izbezumile životinje,

gubile su rogove, kopita, snagu i strah,

u mahnitom trčanju s kraja na kraj

nepostojećeg dvorišta.

Na kraju je snažan vjetar zakovitlao kostima,

njihovim probadajućim zvukovima

sabio zemlju, usitnio u fini, postojani prah,

sva ta tijela ostavljena pticama.

 

Toliko smo puta izlazile na cestu

i ponovno se vraćale. Svi ti putevi,

siromašna ljetina, pljesnivo rublje,

sunce i tuga u nama, zapuh s kraja svijeta

pod nepostojećim vratima,

ograda podignuta do ruba nestajanja.

 

Krv i koža u napuklinama tla,

toliko sam puta krenula i ponovno se vratila.

Žene me ispraćaju, smiju se i plaču,

kopaj dublje, kopaj jače, zvukovi ne prestaju,

gore u kostima, lede se u žilama.

 

Usta pune zemlje i sukrvice,

ugašena sjena prstenja, u kosi mračna

snaga korijena, stopala srasla s dalekim

podrhtavanjima, bijeli glasovi lišća,

duhovi životinja.

 

Nebo ispod površine svijeta,

opustošena jeka,

voda guta zrak, guši zvuk,

na putu mrtve stvari, oduzete suze,

napuštene sjene, žene tumaraju

u ispražnjenom snu.

Njihova djeca, smežurana i stara kao zemlja,

trče uokrug za duhovima životinja.

 

Sopćući dah proganjanja, bijela svjetlost u očima,

spaljena koža na ispruženim rukama,

slika nečega prije sjećanja i oblika,

svi ti putevi, siromašna ljetina,

pljesnivo rublje, sunce i tuga u ženama,

sva ta tijela ostavljena pticama.

 

 

 

 

Oslobođeno dno

 

 

Rasplamsava se nerazumni vulkan,

njegovo podzemno, zloslutno obilje,

ona druga, goruća strana sna.

Ozdravlja nas njezin iznenadni mrak,

dobrota snijega što nas prekriva

iz daleke, diluvijalne čežnje

i vjerovanja da je umirena voda, njezino

glatko, ulašteno dno, postelja bogova.

Spaljujemo cestu, ona se prepušta sporoj,

neuhvatljivoj geometriji nestajanja,

pleše u izmaglici obavijena vatrama,

sigurna u svoj beskonačni kraj.

Vjetar donosi miris paljevine,

tali se daljina, sva raskoš njezina opiranja,

topi se gusta smjesa glasova,

riječi kidaju svoje plamteće košuljice,

jezik se usijava do točke urušavanja.

Odgonetavaju se mjesto i vrijeme,

vjerodostojnost se prepričava.

Oko nas bujaju divlje i otrovne biljke,

spaljenim travama i praznovjerjem

liječimo im posustalo zlo.

Djecu smo sklonili na sigurno.

Sjedimo u krugu kao napuštene,

beskorisne lutke, sve što skupimo

vjetrovi raznesu, uvijek na istom mjestu

odustajemo i počinjemo ponovno.

Nesnosan miris spaljene daljine.

U staklenim očima igračaka zavodljiv sjaj.

Nebom lete hostije, uzvitlane sjajne krpice

nezasitne molitve. Bujica raznosi kulise,

gradom plutaju zanijekane fotografije,

kao svici iz tek pronađenog vremena,

prizor nekog neočekivano svijetlog

i prozračnog sabiranja, iznenadno blago

u odloženim, praznim košarama,

snaži nas i zastrašuje njihovo

slobodno, konačno dno.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg