poezija

Ana Brnardić: Vuk i breza (izbor iz knjige pjesama)

Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine.
Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama, časopisima i na internetskim stranicama. Dobitnica je Goranove nagrade, Nagrade Slavić i Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis (www.versopolis.com), u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Švedskoj, Sloveniji, Francuskoj i Makedoniji. Uvrštena je u antologiju Grand Tour: Reisen durch die junge Lyrik Europas (prir. J. Wagner i F. Italiano, Carl Hanser Verlag GmbH & Co, 2019). Prevodi s rumunjskog jezika (u tandemu s Adrianom Oproiuom) te je dosad prevela nekoliko romana i izbore iz suvremene rumunjske poezije.
Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (SKUD IGK, Zagreb, 1998), Valcer zmija (Matica hrvatska, Sisak, 2005; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2018), Postanak ptica (HDP, Zagreb, 2009; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2014) i Uzbrdo (VBZ, Zagreb, 2015). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen pod naslovom Hotel cu muzicieni (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, Rumunjska, 2009). Zbirka Postanak ptica prevedena je na švedski jezik i objavljena pod naslovom Fåglarnas tillblivelse (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, Švedska, 2016).



 

Noć na selu

 

 

 

I.

 

Selo, tata, noć, kljun

u kojem prenosi svoje kćeri

svojoj mami, pred kuću

 

Silazimo iz zahrđala kljuna, otete

ratu, sunčanom satu,

lijepe i biserne sestre,

tata leti dalje, masnim perjem obećava se

rijeci i šašu.

Dobro.

 

U dvorištu se u kotlu kuha mrak

za životinje,

gvalje oblaka zapinju o kupine, trag vodi

do ljubičastih usta kuće,

u njima ogrnuta prohladnom večernjicom

baka svira orgulje.

 

Pokreće pedalu i u pedalni ton

upreže noć.

Iz noći nastaje teška seoska perina

u kojoj su sapletene kokošje kosti

vonj svinjca i odrezanih vratova.

 

 

II.

 

Prvu noć rata

baka nas umata u perinu,

gasi škiljavu lampu i zatvori poklopac mraka,

slušamo njeno spokojno hrkanje,

prevozi nas u iduće jutro.

 

Ujutro orgulje

priznaju status šivaće mašine,

bakina leđa razlože se na

gugutke i ratne pijevce,

mršave koke i vitka stabla šljive

 

Kuća je pusta, prevrnuta u vrt,

naznake bake su u prašini

pod krevetom, među bačenim bocama.

 

Hrlimo van, mlade, bezmirisne gujavice,

tek taknute hladnom zeleni

i u vrtu se umivamo,

čučimo u goloj travi

 

Iza vrta, baka povlači crnu zvjezdanu perinu

preko rijeke i voćaka,

dok ne prođe rat biba nas

uškrobljenim sisama kao da smo još djeca,

molitvom se želi prerušiti u jednoroga

i saopćiti nam tu tvrdoglavu tajnu,

o, divlju neprivlačnost

 

 

III.

 

Baka tuguje jer nismo sveta djeca

i svemir nam je samo noćna seoska perina

na čijim rogovima jedrimo, cijelu noć,

kroz cijeli vrt, i iznad kuća

 

Selo je u našim mladolisnim tijelima

bijela krasna zmija noći, francuska šansona

iz pokvarenog televizora,

daleko runo rata ispod rijeke

u uniformama zakučaste rodbine

 

I na koncu, nakon smrtî, poštom stižu

modre naplavine, beskonačna ruka nesanice,

baka je sačuvala i ljubičastu Weil ne sluteći

koliko je božansko u njoj tricky i da vodi u vir

rijeke, odmah pored seoske plaže.

Otvaram ljubičasto, jer crno je crno je crno,

i na njegovom hrptu,

pod okom sumnjičave seoske noći,

na leđima kreštavog pijevca, omiljene gugutke,

posječene smreke,

rado se otiskujem, otiskujem

Druga sestra

 

 

 

Dobro je imati sestru. Sestra cvate rano,

prije biljaka, prije mjeseca

i pernatih životinja.

Ona je prvo nebožansko svjetlo pod krovom,

jasna žarulja, ravna i dobra ploča

stola za blagovanje.

I kad me upitaju za porodicu

sve je lako objasniti

osim tog zlatnog praha, koji sipi

iz lijepog noćurka negdje u svemiru.

Lijep cvijet koji je nekoć imao ulogu žarulje,

ali s vremenom svrhe se predaju.

 

Sestra je sličnost prstiju,

razmak među očima mjera je sreće,

ukratko, sestra je nešto vrlo jednostavno,

tetrapak crnog mlijeka.

I osobito, čaša koja se prevrne

sa stola za blagovanje

a nužno je i zataknuti noćurak, iza uha.

 

Dobro je biti druga sestra.

Nepismena prelazi zelenim flomasterom

preko rukopisa školske zadaće,

siše vitice mlade abecede

i vidi da je u stabljici kojom se penje u pup

netko već sagradio krhke ali korisne stube.

 

Druga sestra spava u koritu, pije iz korita

i u korito nazuva stopalo.

Jednom kad se stabljike razdvoje u dva

gromoglasna stabla, druga će sestra zdvajati

i gledati u mjesec kao vuk. 

 

Druga sestra je malo vuk,

malo vašar dragocjenosti. Ne pušta,

čuva.

Jednorog

 

 

Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom:

zakopanom u šumi: evo, maleni darak.

 

Kad je izgovorila: nesta šume Striborove,

iz kamena potekla je, guja, i rat je tiho zašumio

u visokom lišću. Nije bučio,

 

šumio je gustom bujicom krvi

koja je zapela u srcu i bubrila

dok se šuma nije iznova izdigla

iz djevojačkih ramena

na koja slijetale su sitne ptice, ravnodušne

na plavet mahovine,

služavke ostarjelim djevojkama.

 

U poruku je upisala: čekaj

dok se tijelo ne dovrši

i nestat će iznova šume, rat će biti

kao plaho slijeganje,

 

morat ću sve iznova zapisati, kao da se svega

moram sjetiti, iz magle još samo izvlačiti

polagana lica

paprat ptičjih otisaka.

 

Lagano se tijelo dovršava: prve su bile johe,

za njima vrbe i oskoruše,

kiša je tulila kroz debelo i raskvašeno granje

a mi smo zamalo propale u dub

od smijeha.

Die Zweite Heimat

 

 

Tek mi je trinaest i žudim za drugim zavičajem,

da je siv, da je zelen, da nema dječaka

nego drveća s pupovima: osim pupova,

imam uske nosnice, vrbasto držanje

i dobro da nam pažnju odvlači neka muzika

jer ne znam kamo bih s rukama

osim da prekrivam obraze.

Obrazi su uvijek pod opsadom krvi,

dvije male lomače,

roman o ruži.

 

Imam pupove koji su procvjetali.

Kad je muzika sišla u najdublji bas,

prst je po dnu zagrebao vodu.

Odrastanje se odvijalo potiho,

tako da oni koji su nas trebali spasiti

ne stignu na vrijeme.

 

Mladi kompozitor utekao je iz sela u veliki grad

i iznova tragao za prozirnosti.

Iza njegovih ramena glazba je izvirivala

kao jedno po jedno krilo,

jedna po jedna latica: promatrala sam ga

i rudjela.

Enigma

 

 

Jasno mi je da je ovaj glazbenik

nastao od drvenih rašlji u zimskoj Odessi.

I kad je trebalo koraknuti naprijed,

u vodu, nikad više nije bio cijel.

Ostale su drvene mrzle rašlje.

 

Nije kriv. Ni majka koja se previše uživjela

u vlastiti život i zaboravila razvezati rubac.

Ni otac iz Beča koji je zelene tipke

odlijepio s čela i prsa

i na njihovo klavirsko mjesto nije imao što staviti.

 

Ni oblutci nisu pomogli ni mlaka plavet snijega

da dozrije mladić kojemu su svi zahvaljivali

onda, i iza smrti.

Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.

 

Srušen je zvonik, drugi, trideset treći,

ali ipak dostaje ih za vođin pogreb.

Mladić ih je vratio načas na mjesto da bi te zime

Moskva ronila u kitu, plava, crvena.

 

Jutro poslije došle su devedesete i on je još živ,

pleten, od sive staračke vune.

Sjedi za stolom na koji postavljam,

da prekinem šutnju drveta,

olovku i papir: možda se prsti pomaknu,

možda drvo.

Pjesnikinja

 

 

 

Njezin je dom neko jezero.

Čim se rodila, možda malo poslije, spakirala je kofer,

preskočila brdo, cestu, ogradu s ukočenim kobcem

i doselila ovamo.

Već tada imala je olovku u ruci i vodila bilješke

o stopalima u uskim čamcima,

izdancima mahovine nad usnama:

to se u zrcalu pomaljala osoba, žena.

 

Vidjela je žive, žute oči u lišću stabala:

povremeno su dolazili ljudi,

turisti, čitateljska publika.

Zauzeli bi mjesta, a ona bi zašla za šašem.

Kao zec povlačila se iza humka,

natopila bi dlanove vlagom.

Zrak iza hrasta vonjao je na nju.

Koliko se god trudili,

mi čitatelji nismo je uspjeli uljuditi.

Ostalo je bijelo jezersko lice

bijelo jezero u koferu,

izlazilo je na kresti sunca

i bržebolje silazilo u šutljivu,

olovkom preoranu zemlju.

Vrh olovke bio je trpak i pisao do gladi,

dok se tijelo nije prelilo

u dlakavi kauč usred šume:

besramni hrast, paprat iz pazuha oborene bukve?

O, njen krevet i stan.

 

Davno je prerasla ispovijedanje u lipinu duplju,

zakapanje pjesama pod najstarije siječanjsko drvo,

guglanje suza i oblika divljih očiju

u paru s tamnim prstima.

Naglo se udala za jezero i poskidala amajlije,

a mi ipak čeznemo

i u koru urezujemo crte,

sitne dobrodušnosti,

osmijehe u njezino gluho

i pradavno.

 

Motor

 

 

Umjesto nogu i glave imam

fenomenalne motore na pogon od cvijeća.

Kad spavaš u rosi dvanaest sati

i probudi te zračica prohladnog sunca,

izlijećeš iz stana, prhneš s prozora

i tražiš prvi proplanak na kojem ćeš

zaplesati ptičje kolo.

Tako je danas, samo danas, ovih pet ujutro,

ovaj satni dvopek

od sunca i hrskave prohladnosti.

Navučem suknju i plave ženske čarape,

stopala su puna blage rasanice,

hladnog kiselkastog zraka

koji se još razbuđuje za mnom, u plahtama.

A ja evo krojim već svoje odjelce od kazaljki

i mislim da ću na potiljku moći danas

dva pupa uzbibati.

Dva poput poljubaca, samo neznancima,

samo stranim i nepoznatim došljacima.

Ladanje

 

Iz hladnih krpa trave usprave se davni prijatelji.

Modri i zeleni kvadrati

premještaju se na leđima kiše i zemlje,

noge u promočenim tenisicama

kruže oko ljetnog paviljona.

Na stolu prsti urastaju kao blago korijenje

u vlagu gladi.

Opružene stabljike šparoga, razgibane vlati hrane

ulaze u umukla ladanjska usta, jer oko stola

još smo samo nijeme zmije, vuge, vjeverice.

 

Domaćini su prekriveni runom ljepote,

oni pozorno motre i jamče da je nešto ljubavi

od prošlog ljeta još na dnu konzerve,

za preživljavanje poplave sjedina, tromih vratova.

I još jedna riječ: guja.

 

Kad napuste stol i kad izgovore tu riječ,

prijatelji silaze u kišu, u njenu modru šumu

brati jagode kao roze glavice guja,

i zobemo ih. i ljubimo se.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg