Ana Brnardić rođena je 1980. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti, a na Muzičkoj akademiji studij violine.
Pjesme su joj prevedene na petnaestak jezika i objavljene u domaćim i stranim pjesničkim antologijama, časopisima i na internetskim stranicama. Dobitnica je Goranove nagrade, Nagrade Slavić i Kvirinove nagrade za mlade pjesnike. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis (www.versopolis.com), u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Švedskoj, Sloveniji, Francuskoj i Makedoniji. Uvrštena je u antologiju Grand Tour: Reisen durch die junge Lyrik Europas (prir. J. Wagner i F. Italiano, Carl Hanser Verlag GmbH & Co, 2019). Prevodi s rumunjskog jezika (u tandemu s Adrianom Oproiuom) te je dosad prevela nekoliko romana i izbore iz suvremene rumunjske poezije.
Objavila je knjige pjesama: Pisaljka nekog mudraca (SKUD IGK, Zagreb, 1998), Valcer zmija (Matica hrvatska, Sisak, 2005; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2018), Postanak ptica (HDP, Zagreb, 2009; elektroničko izdanje Besplatne elektroničke knjige, 2014) i Uzbrdo (VBZ, Zagreb, 2015). Izbor iz prve tri knjige preveden je na rumunjski i objavljen pod naslovom Hotel cu muzicieni (prev. Dumitru M. Ion, Bukurešt, Rumunjska, 2009). Zbirka Postanak ptica prevedena je na švedski jezik i objavljena pod naslovom Fåglarnas tillblivelse (prev. Đorđe Žarković, Rámus förlag, Malmö, Švedska, 2016).
Noć na selu
I.
Selo, tata, noć, kljun
u kojem prenosi svoje kćeri
svojoj mami, pred kuću
Silazimo iz zahrđala kljuna, otete
ratu, sunčanom satu,
lijepe i biserne sestre,
tata leti dalje, masnim perjem obećava se
rijeci i šašu.
Dobro.
U dvorištu se u kotlu kuha mrak
za životinje,
gvalje oblaka zapinju o kupine, trag vodi
do ljubičastih usta kuće,
u njima ogrnuta prohladnom večernjicom
baka svira orgulje.
Pokreće pedalu i u pedalni ton
upreže noć.
Iz noći nastaje teška seoska perina
u kojoj su sapletene kokošje kosti
vonj svinjca i odrezanih vratova.
II.
Prvu noć rata
baka nas umata u perinu,
gasi škiljavu lampu i zatvori poklopac mraka,
slušamo njeno spokojno hrkanje,
prevozi nas u iduće jutro.
Ujutro orgulje
priznaju status šivaće mašine,
bakina leđa razlože se na
gugutke i ratne pijevce,
mršave koke i vitka stabla šljive
Kuća je pusta, prevrnuta u vrt,
naznake bake su u prašini
pod krevetom, među bačenim bocama.
Hrlimo van, mlade, bezmirisne gujavice,
tek taknute hladnom zeleni
i u vrtu se umivamo,
čučimo u goloj travi
Iza vrta, baka povlači crnu zvjezdanu perinu
preko rijeke i voćaka,
dok ne prođe rat biba nas
uškrobljenim sisama kao da smo još djeca,
molitvom se želi prerušiti u jednoroga
i saopćiti nam tu tvrdoglavu tajnu,
o, divlju neprivlačnost
III.
Baka tuguje jer nismo sveta djeca
i svemir nam je samo noćna seoska perina
na čijim rogovima jedrimo, cijelu noć,
kroz cijeli vrt, i iznad kuća
Selo je u našim mladolisnim tijelima
bijela krasna zmija noći, francuska šansona
iz pokvarenog televizora,
daleko runo rata ispod rijeke
u uniformama zakučaste rodbine
I na koncu, nakon smrtî, poštom stižu
modre naplavine, beskonačna ruka nesanice,
baka je sačuvala i ljubičastu Weil ne sluteći
koliko je božansko u njoj tricky i da vodi u vir
rijeke, odmah pored seoske plaže.
Otvaram ljubičasto, jer crno je crno je crno,
i na njegovom hrptu,
pod okom sumnjičave seoske noći,
na leđima kreštavog pijevca, omiljene gugutke,
posječene smreke,
rado se otiskujem, otiskujem
Druga sestra
Dobro je imati sestru. Sestra cvate rano,
prije biljaka, prije mjeseca
i pernatih životinja.
Ona je prvo nebožansko svjetlo pod krovom,
jasna žarulja, ravna i dobra ploča
stola za blagovanje.
I kad me upitaju za porodicu
sve je lako objasniti
osim tog zlatnog praha, koji sipi
iz lijepog noćurka negdje u svemiru.
Lijep cvijet koji je nekoć imao ulogu žarulje,
ali s vremenom svrhe se predaju.
Sestra je sličnost prstiju,
razmak među očima mjera je sreće,
ukratko, sestra je nešto vrlo jednostavno,
tetrapak crnog mlijeka.
I osobito, čaša koja se prevrne
sa stola za blagovanje
a nužno je i zataknuti noćurak, iza uha.
Dobro je biti druga sestra.
Nepismena prelazi zelenim flomasterom
preko rukopisa školske zadaće,
siše vitice mlade abecede
i vidi da je u stabljici kojom se penje u pup
netko već sagradio krhke ali korisne stube.
Druga sestra spava u koritu, pije iz korita
i u korito nazuva stopalo.
Jednom kad se stabljike razdvoje u dva
gromoglasna stabla, druga će sestra zdvajati
i gledati u mjesec kao vuk.
Druga sestra je malo vuk,
malo vašar dragocjenosti. Ne pušta,
čuva.
Jednorog
Rat drveća počeo je s prvom menstruacijom:
zakopanom u šumi: evo, maleni darak.
Kad je izgovorila: nesta šume Striborove,
iz kamena potekla je, guja, i rat je tiho zašumio
u visokom lišću. Nije bučio,
šumio je gustom bujicom krvi
koja je zapela u srcu i bubrila
dok se šuma nije iznova izdigla
iz djevojačkih ramena
na koja slijetale su sitne ptice, ravnodušne
na plavet mahovine,
služavke ostarjelim djevojkama.
U poruku je upisala: čekaj
dok se tijelo ne dovrši
i nestat će iznova šume, rat će biti
kao plaho slijeganje,
morat ću sve iznova zapisati, kao da se svega
moram sjetiti, iz magle još samo izvlačiti
polagana lica
paprat ptičjih otisaka.
Lagano se tijelo dovršava: prve su bile johe,
za njima vrbe i oskoruše,
kiša je tulila kroz debelo i raskvašeno granje
a mi smo zamalo propale u dub
od smijeha.
Die Zweite Heimat
Tek mi je trinaest i žudim za drugim zavičajem,
da je siv, da je zelen, da nema dječaka
nego drveća s pupovima: osim pupova,
imam uske nosnice, vrbasto držanje
i dobro da nam pažnju odvlači neka muzika
jer ne znam kamo bih s rukama
osim da prekrivam obraze.
Obrazi su uvijek pod opsadom krvi,
dvije male lomače,
roman o ruži.
Imam pupove koji su procvjetali.
Kad je muzika sišla u najdublji bas,
prst je po dnu zagrebao vodu.
Odrastanje se odvijalo potiho,
tako da oni koji su nas trebali spasiti
ne stignu na vrijeme.
Mladi kompozitor utekao je iz sela u veliki grad
i iznova tragao za prozirnosti.
Iza njegovih ramena glazba je izvirivala
kao jedno po jedno krilo,
jedna po jedna latica: promatrala sam ga
i rudjela.
Enigma
Jasno mi je da je ovaj glazbenik
nastao od drvenih rašlji u zimskoj Odessi.
I kad je trebalo koraknuti naprijed,
u vodu, nikad više nije bio cijel.
Ostale su drvene mrzle rašlje.
Nije kriv. Ni majka koja se previše uživjela
u vlastiti život i zaboravila razvezati rubac.
Ni otac iz Beča koji je zelene tipke
odlijepio s čela i prsa
i na njihovo klavirsko mjesto nije imao što staviti.
Ni oblutci nisu pomogli ni mlaka plavet snijega
da dozrije mladić kojemu su svi zahvaljivali
onda, i iza smrti.
Ljubljeni prsti, koji odvajaju čistu zimu od povijesti.
Srušen je zvonik, drugi, trideset treći,
ali ipak dostaje ih za vođin pogreb.
Mladić ih je vratio načas na mjesto da bi te zime
Moskva ronila u kitu, plava, crvena.
Jutro poslije došle su devedesete i on je još živ,
pleten, od sive staračke vune.
Sjedi za stolom na koji postavljam,
da prekinem šutnju drveta,
olovku i papir: možda se prsti pomaknu,
možda drvo.
Pjesnikinja
Njezin je dom neko jezero.
Čim se rodila, možda malo poslije, spakirala je kofer,
preskočila brdo, cestu, ogradu s ukočenim kobcem
i doselila ovamo.
Već tada imala je olovku u ruci i vodila bilješke
o stopalima u uskim čamcima,
izdancima mahovine nad usnama:
to se u zrcalu pomaljala osoba, žena.
Vidjela je žive, žute oči u lišću stabala:
povremeno su dolazili ljudi,
turisti, čitateljska publika.
Zauzeli bi mjesta, a ona bi zašla za šašem.
Kao zec povlačila se iza humka,
natopila bi dlanove vlagom.
Zrak iza hrasta vonjao je na nju.
Koliko se god trudili,
mi čitatelji nismo je uspjeli uljuditi.
Ostalo je bijelo jezersko lice
bijelo jezero u koferu,
izlazilo je na kresti sunca
i bržebolje silazilo u šutljivu,
olovkom preoranu zemlju.
Vrh olovke bio je trpak i pisao do gladi,
dok se tijelo nije prelilo
u dlakavi kauč usred šume:
besramni hrast, paprat iz pazuha oborene bukve?
O, njen krevet i stan.
Davno je prerasla ispovijedanje u lipinu duplju,
zakapanje pjesama pod najstarije siječanjsko drvo,
guglanje suza i oblika divljih očiju
u paru s tamnim prstima.
Naglo se udala za jezero i poskidala amajlije,
a mi ipak čeznemo
i u koru urezujemo crte,
sitne dobrodušnosti,
osmijehe u njezino gluho
i pradavno.
Motor
Umjesto nogu i glave imam
fenomenalne motore na pogon od cvijeća.
Kad spavaš u rosi dvanaest sati
i probudi te zračica prohladnog sunca,
izlijećeš iz stana, prhneš s prozora
i tražiš prvi proplanak na kojem ćeš
zaplesati ptičje kolo.
Tako je danas, samo danas, ovih pet ujutro,
ovaj satni dvopek
od sunca i hrskave prohladnosti.
Navučem suknju i plave ženske čarape,
stopala su puna blage rasanice,
hladnog kiselkastog zraka
koji se još razbuđuje za mnom, u plahtama.
A ja evo krojim već svoje odjelce od kazaljki
i mislim da ću na potiljku moći danas
dva pupa uzbibati.
Dva poput poljubaca, samo neznancima,
samo stranim i nepoznatim došljacima.
Ladanje
Iz hladnih krpa trave usprave se davni prijatelji.
Modri i zeleni kvadrati
premještaju se na leđima kiše i zemlje,
noge u promočenim tenisicama
kruže oko ljetnog paviljona.
Na stolu prsti urastaju kao blago korijenje
u vlagu gladi.
Opružene stabljike šparoga, razgibane vlati hrane
ulaze u umukla ladanjska usta, jer oko stola
još smo samo nijeme zmije, vuge, vjeverice.
Domaćini su prekriveni runom ljepote,
oni pozorno motre i jamče da je nešto ljubavi
od prošlog ljeta još na dnu konzerve,
za preživljavanje poplave sjedina, tromih vratova.
I još jedna riječ: guja.
Kad napuste stol i kad izgovore tu riječ,
prijatelji silaze u kišu, u njenu modru šumu
brati jagode kao roze glavice guja,
i zobemo ih. i ljubimo se.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.