poezija

Omer Ć. Ibrahimagić: Izbor iz poezije

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i inozemnim časopisima, listovima, portalima i blogovima. Publicirao je knjige: Boje Sunca (2000.), Ćilibar i perle (2007. i 2008. - II izdanja), Obične riječi (2012.), Vaša priča, naša knjiga (2012.), Poznavanje prirode i društva (2014.), Dobre godine (2018. - II izdanja), Pogled na moj svijet (2018.). Koautor je prve zbirke poezije ljekara - liječnika u Bosni i Hercegovini Šest bijelih mantila (2007.). Zastupljen je u nekoliko knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine, P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine i Društva pisaca Tuzlanskog kantona. Primio je nagrade: Mak Dizdar (za najbolju zbirku pjesama), Fondacije za izdavaštvo (za najbolju knjigu) te Simha Kabiljo i mnoge druge. Doktor je medicinskih znanosti, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra te predaje na Univerzitetu u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz oblasti medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.

NOĆ BESTRZAJNIH TOPOVA

Za Feral Tribune i Partibrejkers

Kročili smo u izbu preostalih urbanih volšebnika,

okrunjenih strahovitom željom za mentalnim samoodržanjem,

spremnih na nesiguran dijalog sa svakodnevicom,

okuženom u lascivnost, nespokoj i sram.

Uvukla nas je poticajna muzika koja se upijala u pore,

kroz koju smo osjećali zadovoljštinu,

dok nam je porađala nadu da sraz koji živimo

ne mora biti isuviše bolan.

Gledali smo bezrazložno zanemarenu mladost

kako se getoizira i otcjepljuje od bolne stvarnosti,

kako se trudi da uživanjem u ovom minijaturnom ozvučenom prostoru

nadomjesti sve propuste u kojima se rasplinuo privid boljeg života.

Osvijestila nas je sva srčanost pokušaja te šačice privilegovanih

čije smo prisustvo osjećali svud okolo.

Sebe smo, ergo, doživljavali kao zatočene u bezizlaznost,

u kojoj se unaprijed zna da primitivni neprestano kidišu u zastrašujućim hordama,

sa neugasivom željom i bez poštivanja stečevina.

Kao i da snaga bestrzajnih topova ljubavi i časti nisu sasma dovoljne

kako bi ih se zaustavilo u razarajućem makijavelističkom performansu.

Tješili smo se da negdje, možda već u susjedstvu,

postoje još neki urbani heroji koji imaju snage

da istupe pred barikade,

podignu ruke u gard i protivno pravilima razuma,

povedu preostale ratnike,

naoružane tek odgojem i ponosom,

u neravnopravnu borbu kojoj se ne vidi kraja.

                                                         Jazz Club, ulica VI bosanske brigade,

                                                        Tuzla, noć i januarova i februarova, 2009.

PEŠTA

Zagrljeni uživamo u muzici sjedeći u pabu ulice Vaczy.

Crno pivo nenametljivo hladi i zagrijava.

Izjedna.

Baš ko dva namćora, prepiremo se, ko je bio bolji.

Meni je kralj Koloman zanimljiv jer je govorio i pisao na šest-sedam jezika.

Tvrdio je, u tom mračnom vaktu, da vještice ne postoje jer ne upozna nijedne.

Pronicljivo, za mene dosta.

Njoj je Anonimus primus inter pares.

Zabilježio je povijest Mađara, a nije se potpisao.

Unikatno, čudna skromnost koju valja cijeniti.

Ugodan je divan.

Kada šutimo, svako misli svoje.

U glavi su njenoj perači mosta sa 2.800 sijalica (sija, blista, konstrukcija čista).

Potom, izvori tople vode kilometar u utrobi zemlje, izvučeni da služe čovjeku.

Ja opet, sasvim jasno, vidim NEP-stadion dupke pun, zadihtovan sa 108.000 navijača.

Vidim horne Mađare kako melju Engleze i konačnih 7:1 na kraju.

Mene tu, nažalost, nema.

Posmatramo ljude ispod mosta Milenijuma kroz godišnja doba.

Od oktobra do marta se kližu, u aprilu, maju i junu igraju košarku,

a od jula do septembra hlade u pola metra vode.

Tri kerefeke na jednom jedinom mjestu.

Smiješe nam se palačinke čuvenog poguzije Gundela,

s poštovanjem pozdravljam gospodina Baroša,

glavnog krivca za postanak pruge Tuzla-Sarajevo i naopako.

Čudom se čudim kakve gluposti rade ovdašnji insani.

Oni stare građevine popravljaju, a mi ih planski  rušimo.

Otud u njih fini stari kvartovi.

Otud u nas zgrade sa osamnaest spratova, naravno bez fasade,

ali sa dva lifta, istina pokvarena.

Ulazeć u čardu naumpadne mi paradoks koji podijelim s dragom:

Kako je lijep ovaj grad koji po strašnoj kugi nazvaše!

KALE

preže šaroliko Skopje svisoka

i istim ga pogledom miluje ko da mu je rod rođeni.

Podsjeća na sijede i raščupane obrve nad velikim bademastim očima grada.

Diči se crkvama i džamijama što ga tetoše,

ljudima koji ga pune, obilaze i vole.

Prigrli, šeretski, i mene, bez bojazni i predrasude.

Šapne mi svoju skasku na uho, prijateljski, bez zadrške.

Oćutim kako me na tren omami dah davnašnje Bosne.

Kale me, onda, natjera da otpočinem na njegovoj travi,

kako bi na tom zelenom i mehkom sagu,

sa cvijetom margarete međ usnama,

jasno spoznao koliko sam samo mal ispod azurnog neba.

Gledam nadvijene oblake, šćebanu vunu koju mater za jorgane raščešljava.

Prstima milujem uglačano kamenje što ga utvrdom načini,

začeprkam po vezivima prošlosti,

tražim i otkrivam davno izgubljeni sjaj.

Kale me, potom, okrene nizbrdo,

pa pokroviteljski i bez srkleta,

spusti niz strmu ulicu Teodosija Gologanova,

pokockanu i sabranu,

ispunjenu mirisima cimeta, leblebija i kahve iz šiša,

sve do Kamenog mosta koji pokriva rijeku.

Mahne mi i dovede me do njegove sredine.

Da poselamim mihrab u stijeni

i poklonim se Karpošu,

pogubljenom zbog slobode.

* Karpoš, makedonski harambaša i vođa ustanka iz 1689.

PRIJE KIJAMETA

Miljenku Smoji

Kroz šiju damar proleti

i nije važno jel zimi il ljeti,

sav se smrzne.

Pričini mu se da ga ljulja,

kad cipela stara nažulja,

nogom trzne.

Zarije se igla u rame,

šake otkažu same,

nešto ga sapne.

U maglu utone vid,

da stopalo bolno o brid

zapne.

Sijevne mu munja u kuku,

i tamo gdje je lomio ruku,

klin ga ubode.

Crveni koljeno cijelo,

svana hladno, iznutra vrelo,

puno vode.

Prsti zatrnu i bride,

onda s večeri, kao pride,

polahko poplave.

Ne trepne čitave noći,

do mira ne može doći,

od glave.

A kad se pomoli kiša,

niz crijep pa kroz oluk juriša,

kal spere.

Kuvet ga namah ponese,

i svaku tegobu odnese,

bez mjere.

Star postane mlad,

sad-sad.