proza

Petra D. Badrov: Zlatne cipele

Zlatne cipele

**

Imala sam san u snu. Atmosfera je bila mračna, tjednima je vladala pomrčina i loše vrijeme. Nisam se dokraja razbudila te sam još vidjela obrise sjene nekoga duha koji ne želi zlo. Možda je i očev demon. Njega prati legija duša koje se spajaju sa zemljom i pretvaraju u ljude kad se prozovu imenom. Ovaj put sjena nije izgovorila ičije ime.

**

Kolovoz. Bilo je sparno, no gnjilo, bez kiše. Mjesec je nestao, kao da nikada nije ni postojao.

Tjednima je vladao mrak, pomrčina Sunca koje se naglo povuklo i predalo vladavinu podzemlju, plijesni i gljivicama. Pojavile su se sitne bijele točkice pri dnu stabljike, a zatim, pod teretom otežala ploda koji je pao na trulo blato, obavile su bijelim mrtvačkim povojem začahurena zrna žita. Ako bi se takva ljetina skupila i stavila pred blago, do idućeg dana bi se začuli tupi udarci, napinjanje trbuha, mukli krikovi. Smrt se mjerila dubinom i širinom jama. Prvo bi se maknuo sloj trave, presjekle gujavice, pa žile korijenja, pazilo bi da se ne dođe do podzemne vode koja bi ga uzdigla poslije tri dana i u kojoj stradali ne bi provirio svojim mutnim očima prema vrhu, dovoljno da ga psi izvuku i počnu jesti utrobu čije će iznutrice rasprostrijeti skupa sa strvinarima po cijelom selu. Zato su manje životinje zakapane u postelji od cigli i kamenja, a one draže bi čuvalo korijenje jabuka, krušaka i višanja.

Kiša je bila urezana tek u ukrasima, uvezena na dezene košulja na prsima seljanki. Grane kupina, trnja, divljih šljiva, gloga… Sve su se nakosile, propadale u zemlju zaklanjajući put iako nije bilo jasno propadaju li u zemlju zbog močvarnog tla ili ih neka sila vuče da nitko ne ode na njivu.

Zlosretni dim je negdje u daljini izgarao, blizu naše njive, možda i na njoj. Otac je oko sebe imao nekoliko demona. Hodali su, trčali, to su bili ljudi iz rata koje je ubio. To su bili ljudi koji su ubili druge. Sjedili su mu na plećima, ispod vrata, na prsima, trbuhu, koljenima i stopalima. Nas je bilo nekoliko živih, no čuo bi samo moj glas.

Kažem mu za dim zbog kojega gori žito na njivi, dim koji osjete samo živi. I kažem mu za djeda, da znam da mi je u snu rekao da je našao zlatne cipele onaj dan kad se prevrnuo u polju svojim kolima. Kažem ocu da nađe te cipele koje je trebao prodati ili će djed doći po njega, u obliku požara koji će progutati kuću i zbog kojega će sva nečista voda ispariti. Otac, po običaju, skida majicu, gol je do pasa, uzima kosu i siječe nedozrele stabljike djeteline. Djedu se to ne sviđa, on dobro poznaje šumu, u miru je rezao grane, u ratu je rezao ljudske udove.

Djed pali još jači oganj. Njiva ne pripada nikome, zemlja vrišti trulim izdisajima i budi se, zbog nje je davno prolivena krv jednoga čovjeka, vjerojatno njegove kosti leže u maloj šumi koja je izrasla iz njegovih kapilara, a koja se nalazi u sredini njive. Otac se svađa sa stricem, demoni osvete prelaze s usta na usta. Šapću im stvari koje niti živi ne bi smjeli znati, a kamoli izgovoriti.

Dok se svi boje mraka, meni nisu strašni demoni ili duše koje nitko ne vidi. Meni je strašan dim. Ne smijem ga zaustaviti jer je poslan da ubije mog oca koji je htio ubiti mene. Ako ga zaustavim, kaže mi djed, rodit ću se opet.

**

Sanjala sam to sve sad iza 3 ujutro. To je bilo vrijeme kad bi se djed budio i tražio da ga otac sluša dok mu priča priče o ratu. Pričao je točno 77 dana, toliko je poživio iza bakine smrti, a onda je preminuo. Zato se često budim u to vrijeme i volim taj mir.