proza

Dunja Matić Benčić: Utjeha; Preuzmi; Skinuti s vješalice; Naći ću te

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Dunja Matić Benčić (1988., Split) objavila je roman ''Troslojne posteljine'' (Studio TiM, 2017.) i zbirku kratkih priča/fragmentarni roman ''Sinestezije'' (Vertia, 2019.). Diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, gdje danas i radi. Od 2018. članica je neformalne književne skupine Ri Lit.



 

Utjeha

 

Zvali su me prdac, zato što sam bila sitna. Ničeg za vidjeti na meni, samo oči, one su gutale sve osim hrane, hrana je bila tu da se proba, ne da se proždire. Jesu li mi rebra parala kožu, jesu li to bile same klimave kosti, ne znam, ne pamtim, ali znam da ih je morila ta mršavost, bila sam boležljivi mali stvor i velika briga. Pogotovo za babu, možda je preselila u grad, ali u njoj je ostalo selo, a u selu, salo je znak zdravlja. Zamišljam da sam zavoljela tu hranu kada je on prestao voljeti mene. Ta je zamisao možda zamjena za neku drugu istinu koju sam zaboravila, zamjena za istinu koja je bila banalna i nevažna i nije zaslužila da je zapamtim. Zapamtila sam ovo. Jedan dan igramo nogomet u dnevnom boravku i pjevamo Gunse preko spikerfona. Drugi dan te nema, nema te ni treći, ni četvrti, nema te nikada, a ja sam još tu, čekam te u dnevnom boravku. Gdje si? Onda je baba otkrila zalogaje zadovoljstva, burek i topla lisnata tijesta i pekarsku pizzu punu slatkog ketchupa i kinderladu i neke sitne šarene mrvice šećera kojima me hrani na žlicu i žbačeno jaje i krafne i smoki i sir u svim stanjima, tvrdi, mrvljeni, mekani, rastopljeni. Druge djevojčice postajale su djevojke, a ja debela. Njima rastu cice meni šlaufi, pupa, toplo tijesto. Vidi me i ja mogu pojest kao ti, ali ti plivaš i trčiš i sve rastopiš, a na meni moje ostaje i grije me jer uvijek je hladno. U gradu, salo je poziv na smijeh i odstranjivač dodira, a sada bih već i htjela da me netko dotakne, samo da me primi za ruku ili pogodi gumicom u glavu jer ne zna za bolje, to će biti dovoljno, hvala. Umjesto zagrljaja, tu su kasni večernji zalogaji. Rekla sam dosta, u utrobu utjerala disciplinu, zaboravila na večere i šećere, zaboravila na usta puna masne utjehe, zaboravila na zamjene za ljubav. Spavala s krojačkim metrom pored kreveta, sanjala hamburgere, budila se i mjerila centimetre struka, gledala kako klize. Došlo je ljeto, bila sam sitna i spremna za dodir. Za to vrijeme, u mojoj tvornici djece rasle su ciste. Moja tvornica ostat će nespremna za te terete, troma i spora i stalno pred stečajem. Ništa neće sama da radi, nema snage. Tako je od onda, tako je i danas.

***

Danas jurim od jedne bijele kute do druge i svima recitiram isto. Krvare mi desni i ispada mi kosa, kosti mi se same od sebe krive, bole me koljena i ljušte mi se nokti, što god da pojedem na tijelu se ne prima, jedem pet puta dnevno i nezaustavljivo mršavim, u mojoj maloj tvornici rastu odvratne ljepljive priraslice. A ja, što god da radim sitna sam, smanjujem se. To zadnje, to je sve što čuju. Doktor kaže, pa jedite još. Druga doktorica kaže: žene bi ubile za vaš problem! Taj savjet plaćam petsto kuna i idem dalje, na redu su travarke u slovenskim selima. Ova se zove Ana, dražesna žena koja cvrkuće dok priča, obrazi su joj mekane rumene buhtle, izgleda zdravo i ne mogu joj odrediti godine. Na zidu ordinacije obiteljske fotografije. Snene note, cvjetni mirisi, bijeli namještaj i zidovi boje breskve umiruju bojazni. Čitav mi život čita iz mokraće, prodaje pet kutija čajeva i poseban napitak koji ima okus kokakole, to mi je za energiju. Moj čovjek kaže, dala ti je kokain da piješ, pa se smijemo i zamišljamo da makar to liječi, fino tekuće samoljublje. Osim pet kutija čaja i pune boce kokaina, pripisuje i dijetu. Samo kokoš i zelene jabuke, nikakvo slatko voće, nikakav šećer, ništa svinjetina, ni teletina ni govedina, ništa što je sisalo majčino mlijeko, nikakvo mlijeko, nikakav sir, ni krumpir, ni pomidor, ni patlidžan, ni kukuruz, nikakve salame, ništa iz konzerve, ništa konzervirano, ali prije svega i poslije svega, zaboravi na svako i bilo kakvo tijesto, sve to što kvasi i buja i mekano je i masno i slatko, kao utjeha.

 

 

 

Preuzmi

 

Kada je ostala bez posla majka ga je naučila preoteti. Svaki je rad dobar dok god pokreće, inače kosti postanu krute i koža se objesi na mlitavom mesu, svijetlom kao u svinje. Sa svakim zadatkom koji nam je ukrala, bila je brža, spretnija, okretnija. Dok je ona ubrzavala mi ostali smo usporili, opustili, prepustili se. Preuzela je sve, jutarnju kupovinu za babu, ručak za nas, pranje suđa i robe i peglanje robe, popravljanje kreveta i pospremanje svega za svima. Navečer je postajala profesorica, slušala nas dok ponavljamo školsko gradivo. Pretpostavljam da je brat pričao zbog zanimljivosti stvari, a ja iz obaveze da ih znam, prije nego što ih zaboravim. Osim lektire i latinskog, latinski sam ponavljala za gušt, na tom sam jeziku pisala pjesme, o sudbini i smrti i ostalim svečanostima. Danas je to samo jezik dijagnoze, nema poezije tamo.

***

U tih desetak kvadrata stalo je sve, tanjuri i tave, televizija i gramofon, skripte i bilježnice i mi. Gdje god da jesmo blizu smo pa kad on reže kapulu, meni suze oči. Miris mesa ispunjava prostoriju, a previše je hladno za otvoriti prozore. Svejedno sam tu, pod dekom na kauču. Spavaću sobu izbjegavam, takvo ležanje u krevetu podsjeća na starost i predaju. Uostalom, spavaća je soba mjesto sušenja robe, odlaganja odjeće i instrumenata i uspomena. Gledam ga kako kuha ručak i pere suđe i miče moje papire sa šanka koji je zamjena za stol. Mašem mu kada odlazi u kupovinu, na istom mjestu čekam ga kad se vrati. Okrećem se za mirisom oprane odjeće i dok s lavorom nestaje iza vrata sobe zamišljam da su s druge strane livade. Onda otvaram naručje knjige i skrivam se u tuđim slovima. Među tim redovima nema prostora za skrenuti u sebe, krute rečenične konstrukcije traže koncentraciju. Mimoilazim bol i beskorisnost, šaram po udžbenicima, probirem podatke, prepisujem osnovno, tako od jutra do mraka i nakon. Onda pušimo dok nam se oči same ne zaklope, po prvi put njegove popuštaju brže od mojih. Umorno je tijelo dobar protuotrov za misli, rad ih sve rastjera. Ne vrate se ni po noći, ni dok spavaš.

Moja majka, ona nikada ne sanja.

 

 

 

Skinuti s vješalice

 

U meni, ona živi kao dvije žene.

Prvu sam sačuvala u sjećanju i samo je ovako povremeno prizovem, da ne izblijedi, da ne nestane. Njezin ured je uredan, vidim prozor iznad stola i na stolu spise, pravokutnike od papira, pepeljaru, pisaću mašinu, biljku u kutu. Crna kosa puna izdajničkih bijelih vlasi strogo je rezana do ušiju, to je gusta čvrsta kaciga, šljem. Pamtim nakit na rukama, odijela i pažljivo ispeglane košulje, suknje visokog struka i ravne cipele. Na njezinom tijelu strateška mjesta uvijek su skrivena, ona je sva kao svoje lice, ništa ne pokazuje. Dozivam joj držanje, ramena ravna kao velike vješalice, dugi vrat diže joj glavu u vis i nos je nadomak nebu. Kada su se upoznali, otac ju je osvajao jer je mislio da to nitko ne može. Nemogućnost, ona je zamašnjak žudnje, otac će i danas reći, tvoja majka bila je boginja. Meni je izgledala kao borg, mašina koja sve može savladati. Bila je kratka kao svoje noge, ali imala je odlučan korak, koračala je kao ona koja zna kamo ide i zato nikada ne žuri, jer žurba je kao žudnja, nestrpljiva i puna pogrešnih procjena. A moja majka, ta mašina, smirena i precizna, diskretna i konkretna, nije ostavljala prostora za pogreške. Moja majka, možda je svima bila do ramena, ali svejedno ste morali dignuti glavu i podići se na prste da je dosegnete, biti iznad onoga što jeste samo da bi joj se na kratko našli blizu.

Sve se mijenja ovdje, u trenutku se politika preokreće i prvo joj neki ljudi prijete, onda gubi posao, jedan pa drugi, onda odustaje i ostaje kući. Žena uspravnih ramena ostala je obješena na vješalici sa svojim odijelima. Dok ih je svlačila, s glave je počupala i snop crnih vlasi, sada su sve bijele, mekane i rijetke. Kada nam poslužuje ručak zadnja sjeda za stol. Preko stola, dva muškarca, otac i sin, svađaju se oko toga tko je gori prema njoj. Ona se smiješi i šapće: hajde, ohladit će vam se to. Održavanje našeg odmarališta njezin je život. Umjesto nakita na rukama, koža poderana od sapunice. Nos joj više ne nalazi nebo, a ponekad kada hodamo zastane. Sve je tada sivo kao beton i noge su nam ukopane. Mene to ljuti, ja ne volim pauze, mirovanje mi mrsi živce i sve me žulja iznutra, tijelo mi je tijesna cipela. Ako stanem, možda postanem ova druga, doći će dok budem spavala i počupat će mi kosu. Ako stanem, možda se više nikad ne pokrenem.

Zato žurim, želim sustići tu ženu koja zna kamo ide, nositi njezina odijela i ravne cipele, sačuvati je i spasiti nas obje. Njezin korak je kratak, moj grabi kilometre, pa svejedno, ona je tim dalje što više žudim da je dostignem. Hej, vičem, kamo ćeš? A ona se samo smiješi i blijedi.    

 

 

 

Naći ću te

 

Tog ljeta morala sam paziti kako mašem i loviti lopte odozdo. Rekla mi je da se u mojim godinama još ne briju dlake, prijetila kožom koja postaje kruta kao stari kruh. Potkošulje su grijale bubrege sve dok ih ne bi rastopio lipanj. Te jeseni, potkošulje se svlače u portunima prijateljica i trpaju u torbe. Šminkalo se u školi, u zahodu prije prvog sata. Do kraja zadnjeg sata, do kuće, šminka se sama brisala, kao da je tako programirana, kao da je napravljena za djevojčice koje se skrivaju od majki. Zima je. Ona ne voli način na koji se smijem onima koji mi se sviđaju i mrzi kad mi oči stenju od sreće. Kada razgovaramo o nečem važnom podsjeća me da govorim tiše. Neugodno joj je kad se zanosim i srami se umjesto mene, jer uvijek treba paziti da se ne pokaže previše. A ja bih gola hodala, okrenuta iznutra. Bila bih neuredna kao svoja soba i uvijek bosonoga. Ne bih joj dala da mi krati kosu. U proljeće, moje se prijateljice po prvi put ljube, pitam ih kako je to? Ja sam još držala ruke skupljene.

Kada sam otišla dovoljno daleko od kuće, šminkala sam se koliko hoću i još. Pustila kosu da raste i oblačila ko da me mater ne vidi. Nekad bih osjetila njezin pogled iznutra i s usana obrisala boju. Češće sam je, ipak, ostavljala na tuđim. Za inat, za slobodu. Blizina drugih tijela grijala je kao ljeto i sram se svlačio brže od odjeće. Spavala sam u robi i u rupama, pod kulama prljavog posuđa, na spojenim kuhinjskim stolicama, klupama, plažama i podu učionice. U učionicama, tamo smo vodili kićaste rasprave i najtvrđe riječi žvakali kao žvake. Zanos je bio glasan i zarazan. Daleko od kuće, smijala sam se koliko hoću i još. Plakala samo njoj, telefonom. Udaljene, bile smo dobre jedna drugoj, bezbolno blizu.   

Danas je to sjećanje daleko kao dom. Umjesto raspravama, riječi služe smiraju. Sastaju se u tišini na bjelini, dodirom tipke. Malo ih je i sve su mekane. Mekane su i moje maske, obrisale su se crne crte na kapcima, boje na mojim usnama dovoljno je koliko je. Sve više je previše, gusti talog koji grize kožu. Golog lica vidim koliko joj sličim. I ja danas čistim dok mi prsti ne prokrvare. Ništa ne podnosim gore od nereda. Ništa, osim trenutaka kada netko govori glasno i doživljava previše. Više se ne sramim, ali ni ne osjećam slobodu i ponekad se moram podsjetiti na smijeh. Smrzla bih se bez potkošulje.

 

 

 

 

 

    

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg