proza

Anamarija Galić: Kuhinjska studija

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Anamarija Galić (1986., Zagreb) piše od ranog djetinjstva, no prava strast za pisanjem poezije i proze obuzima je u srednjoškolskim danima, kada profesor hrvatskoga jezika uvelike pomaže u razvoju njenog pisanja, približavajući joj svjetska imena velikih književnika i njihovih djela. Bombardirana školskim lektirama, posebno je zavoljela Hermana Hessea, kojemu je posvetila i nekoliko pjesama. U njezinoj poeziji lako se pronađu krhotine Roberta Frosta, Whitmana ili pak Sylvie Plath. Objavljuje na portalima Očaravanje, Zarez, Kvaka, Hello Poetry… Njezine pjesme i proza zastupljeni su u mnogim zbornicima.

Kuhinjska studija

Duboki naklon proznome narodu i svijetu! Studiram već treći dan zaredom objavljene, ujedno i pohvaljene prozne radove. Mislim si, Jesus gdi ti guraš nos? Moj nos se uvijek rado upušta u "smrdljive poslove". Zadnji vlak mi puše za vrat, nudeći taj zlaćani tračak nade, pa se odlučim povući ga za rep dok stvarno nije prekasno. Svi ovi već ukrcani kandidati em su mlađi, em obrazovaniji, em pametniji (premda nauka nema blage veze s pameću). Em plivaju k'o ribe u vodi u proznom akvatoriju. Strahovito sam pesimistična u zadnje vrijeme, znam. Postoji neki unutarnji nemir, frustraciji k'o nabijena puška non-stop zakočena, okačena na klin u ostakljenoj vitrini. Čami čekajući. Moguće da trebam terapiju. Šok-terapiju. Lobotomiju, još i bolje! Onakvu kakvu su izvodili na poslijeratnim glavama.

"Mama, što ima za jest?"- zakruli moje najstarije, vidno izgladnjelo čedo.

"Imamo grah danas" -odgovaram nervozno.

"Nee! Zašto me mrziš? Dobro znaš da ja to ne jedem! Daj mi bilo kaj drugo!"

Otvaram frižider da iskopam bilo kakav dućansko-smećarski proizvod. Pogled mi se drhtavo suočava s praznom, bijelom kocketinom i hladno kapavim znojem na leđima fridža. Mora biti nešto polujestivo da me izbavi od ove dreke pobješnjelog tinejdžera.

Kopam, kopam....Sir? Ne, to ne jede malo čudovište. (Mali me u međuvremenu gleda i nestrpljivo lupka nogom o pod).Osjećam njegov pogled proždrljivo prikopčanog na moju tanku smeđu majicu. Sad će me oglodat' do kosti ako mu nekaj ne prostrem na kuhinjski stol. On i dalje naviruje bez riječi. Još ne viče. Ah, evo ga.

"Mama!!! Daj mi!"

U oku mi pukne žilica i zamuti bjeloočnicu. Sad će mi i u mozgu puknut', mislim si… Moram nekaj iščeprkat iz tog frižidera. Zadnja nada da se spriječi izbijanje trećeg svjetskog rata, je plastična ladica u koju nitko ne gleda jer tamo obično držim povrće. I malko ima zadah po truleži.

 Evo, javno priznajem. Otvaram je oprezno k'o da unutra držim tempiranu bombu, i sada ja, stručnjakinja za pirotehniku moram odabrati pravu boju žice, da ne dođe do aktivacije. Kad ono, ispod te fiktivne bombe...TADAM!

 (U pozadini se naravno čuju fanfare i bubnjevi). Njegovo veličanstvo MESNI NAREZAK!

 Jesss! Zaiskrim k'o pregorjela, jeftina žaruljica.

Evo sine, tvoj ručak je na stolu. On se naravno razblesavi od miline, od samoga pogleda na tu ljepljivu masnu gvalju otpadnih kožica, pimpača i noktiju. Sve zgrudano u tvorničku maščobu. Al' domaću naravno! Znalački otvara poklopac i baca se na klopu. Ja se pak' bacam na čišćenje kuhinjskih elemenata. Leftovera koji sline, cure i migolje po kuhinjskom pultu. Pomalo Kingovski adrenalin dobar lovački nos uvijek može našnjofati u mom kičenu. I tako, paraliziram svoje kreativne misli, pohranjujem ih u led, na čekanje, da ih odmrznem kada dođe bolje vrijeme za pisanje. Ako se to uopće ikada dogodi.