proza

Magdalena Helena Dziendziel Skračić: Teške boje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Magdalena Helena Dziendziel Skračić (1990., Poljska) je magistra hrvatskog jezika. Živi u Hrvatskoj oko sedam godina. Voli knjige, glazbu i fotografiju. Par njezinih priča našlo se već na Kritičnoj masi te je također bila gost u Močvari na književnoj večeri gdje je čitala jednu od svojih priča. Jedna od njezinih pjesama je u zbirki pjesama Milka Kiša.



 

Teške boje

 

Odlučno sam izvukao žigicu iz kutije. Nakon par sekundi oklijevanja odlučio sam zapaliti cigaretu jer kao trebao bih ipak prestati sa pušenjem. Nikako da prestanem i tako se mučim već oko godinu dana. Sad sam bio malo nervozan jer se prvi put netko ozbiljno iz medija zainteresirao za mene.

-  Mislim da možemo početi – rekla je ne toliko visoka, crnokosa žena. Povukao sam dim i lagano sam se nasmiješio kao da je to sve lako za mene.

-  Dogovorili smo se da ću vam ja ispričat' moju priču, pa ćemo onda vidjeti zanima li vas to uopće. Znam da je prava senzacija jer se nitko tog još nije sjetio. Ponekad se moramo dovoljno približiti stanju naših pacijenata da razumijemo što je psihološko savjetovanje. Nekad su ludi ljudi bili užasno tretirani, dovoljno je posegnut u neke stare spise ili povijest čak ne toliko davnu. Pitate se: koji se to ljudi sad nalaze u bolnicama za psihičke bolesnike? Upitajte se kakvo je naše društvo, gdje mi živimo, kakvi su ljudi jedni prema drugima, kakvi su uvjeti života? Puno ljudi, ak' ne većina njih koje sam sreo po bolnicama, to su ljudi koje je život jednostavno slomio. Depresija, životne priče koje su ponekad previše za podnijeti i ne predati se tuzi, ludilu ili smrti.

-  Kako ste započeli sa idejom mobilne bolnice?

-  Jednog dana nakon sastanka s prijateljem koji je bio vrlo uznemiren time što mu se događalo u životu. Moram priznat' da nije njegova priča toliko jednostavna i ne bih baš tu prepričavao svima, šetao sam prema doma i odjednom čuo svima nama dobro poznatu snimku.

- Mislite na one ljude koji skupljaju staro željezo i druge stvari, pa to puštaju kroz zvučnike dok se voze po „Lijepoj našoj“?

- Tako je. – nasmiješio sam se opet. Mislim da nije bilo teško zaključiti odakle polu šaljiva forma mog slogana kojeg sam puštao kroz zvučnike vozeći svoj kombi.

-  Da tako kažem: nadahnuli su me. Baš sam razmišljao da ima puno, puno ljudi koji su u teškim trenucima i nekako se boje otići po profesionalnu pomoć prije nego dođu u bolnicu nakon što pokušaju učiniti samoubojstvo. Psihoterapija ima, ali sve manje, neku negativnu stigmu. Zbog toga sam se odlučio vozit' ulicama i puštat' kroz zvučnike „stare snove, ljude u depresiji, ljude koje se žele ubiti makar nemaju vremena, strgane duše!“ . Nekima se to sve činilo ludo, a drugima zanimljivo. Odlučio sam prvo tako privući pažnju, a onda pokrenuti kampanju na društvenim medijima. Tako da se pročuje. I da ljudi dođu jer je besplatno, jer je kvalitetno; imam ja godine iskustava, prošao sam kroz različite slučajeve i bolnice.

- Znam da se sad ne hvalite, nego jednostavno navodite činjenice. Stavit ću opis vašeg radnog profila odmah na početku priče u uvod, tako da ljudi mogu vidjeti da imaju posla sa inovativnim stručnjakom iz tog područja. Ipak ste bili posvuda, ne samo u Hrvatskoj nego i inozemstvu.

- Da. Pravi spektar boja. Teških boja – dodao sam malo umjetnički raspoložen.

- Tako je – maloj se sviđalo. Odjednom mi je počeo vibrirati mobitel. To je bila sestra. Nisam želio s njom razgovarati. Ignorirao sam.

- Dakle.. kampanja je uspjela, no ne odmah.. Počeli su mi dolaziti ljudi, ali vrlo sramežljivo. Iskreno nisam ni očekivao nešto drugo tako da me to nije iznenadilo.

-  Pa.. ipak ste stručnjak po pitanju ljudske psihe...

- Može se tako reći, svejedno hvala. Uglavnom.. Počeo sam shvaćat' da je to bio odličan korak, odlična inicijativa. Jedino što mi je bilo žao je to da se nisam mogao prepustiti tome svaki dan jer sam ipak morao raditi, a ovo je bio više tako recimo volonterski posao. Glavni pokretač je bila pomisao: „Koliko je u stvari slučajeva koji se nalaze u bolnici i koliko je njima teško? Godinama se neće oporaviti... Koliko bi tih slučajeva moglo biti izliječeno ako bi ranije dobili ili posegnuli za pomoći?“ Samo mi smo ljudi po svojoj prirodi ponekad jako teške beštije i ne znamo sami pred sobom priznat koliko je nama loše. Dok oni koji ne bi toliko trebali – žale se na sve strane i okupiraju pažnju.

- Možete li reći kakvi su neki od takvih slučajeva?

- Naravno. Vrlo je teško pričati o zlostavljanju u djetinjstvu. To je neka stigma; tako je bolje ne govoriti o tome. To je nešto čega se treba stidit'. Barem tako nekako naše društvo gleda na tu situaciju. Ljudi nemaju pojma koliko se boli i traume skriva u takvom čovjeku. Godinama se to sve mijenja, neki uspiju nekako to u sebi posložiti, drugi rade sve da zaborave, pa tak' uđu u začaran krug samodestrukcije, depresije, često fali sposobnost za povjerenjem, (a kako bi drugačije ako je to jedan od najgorih načina da se povjerenje izgubi), često se pojavljuju suicidalne misli...

- To su vrlo važne i teške teme. Drago mi je da pričate o tome, što još osim toga?

- Nešto manje teške: kao gubitak posla, raspad obitelji. To se svakom može dogoditi, ali po pitanju ljudskog senzibiliteta i spleta okolnosti te načina na koji se to već dogodi, može to biti vrlo jako iskustvo. Nismo svi isti, makar svi smo ljudi. Ipak, ne znamo kakav se vrtlog stvara u nečijoj glavi i kako nas zna povući u taj tamni dio. Ponekad se na površini sve čini mirno, a ispod... – opet taj mobitel... Vibracije uređaja su mi prekinule razmišljanje. Opet je to bila moja sestra. Nisam htio s njom razgovarat već neko vrijeme, nemojte me pitat'. Privatni razlozi.

- Oprostite.

- Ma... ne smeta mi, ako je nešto važno, slobodno se javite.

- Vidite.. Ovo je sad isto dobar primjer. Vrlo ste ljubazni i razumljivi, hvala. Pitanje je sad zašto nisam jednostavno isključio taj mobitel i zašto stalno zvoni.

-  Moguće da ne želite da se ta osoba osjeća skroz ignorirana. A s druge strane mogli ste poslat poruku da ćete se javiti kasnije... Dakle, ipak je želite malo ignorirati.

-  Pa da.. Vidim da i vi imate nešto od psihologa u sebi.

- Hehe, može se tako reći.

 

Izmijenili smo par pogleda i odjednom su se otvorila vrata sobe i ljudi su počeli ulaziti. Ekipa za snimanje. Dakle: to je to, sve je postalo ozbiljnije. Da je moja majka živa, bila bi tako ponosna na mene. Uvijek mi je bilo drago dijeliti s njom svoje uspjehe. Naravno čovjek mora biti prvo ponosan sam na sebe, ali svi već znamo kako to funkcionira. Priznanje roditelja - dakle klasika. Prišao nam je jedan čovjek i objašnjavao kako da se namjestimo, u koju stranu, pa onda počeo pričvršćivati mikrofone i tako dalje, kako to već ide. Priprema za snimanje. Sve bi bilo dobro, ali opet mi je taj mobitel zazvonio. Samo sam prvo dobio poruku: „Važno je. Javi se! Ivana“. Kao da ne znam kak' mi se zove sestra. Mislim stvarno. Odlučio sam da ću ipak odgovoriti ovaj put na poziv. Stisnuo sam zelenu slušalicu.

- Molim?

- Opet si preskočio ručak danas.

- Molim?

- Pa sakrio si stvari. Misliš da ne znam?

- Nemam pojma o čemu govoriš Ivana... Opet si nešto zabrijala... – počeo sam se malo nervozno smijati u slušalicu, a i novinarki, koja me već malo nestrpljivo gledala (trebali smo za koju minutu počet sa snimanjem).

- Stvarno ne znam kako da ti mogu pomoći u ovom trenutku, nažalost nemam sad vremena, moram počet' snimanje, ali javim se kasnije, čim sve ovo završi.

Rekao sam i ne čekajući odgovor prekinuo poziv. Postao sam malo nemiran. Tužno je to da sa vlastitom obitelji ponekad čovjek najteže postupa, ali nikako da se sporazumiju. Popio sam gutljaj vode koju sam uvijek nosio sa sobom. Vjerojatno. Uglavnom bila je tu voda i pomogla mi je. Uvijek me nekako smirivala.

- Hoćemo li? – upitala je novinarka. Kimnuo sam glavom. Upalilo se svjetlo, upalile su se kamere. Počela je sa uvodom, pa je onda postavila meni par pitanja na koja sam odgovorio najbolje što sam znao. Sviđalo joj se, a ona meni. Tko zna...

- Molim recite mi još za kraj: kakva je vaša poruka ljudima?

- Nemojte ismijavat' druge ljude kad vam kažu da im je teško, ne uspoređujte odmah svoje JA sa njihovim tugama, ponekad treba poslušati. Ako nemate nekog tko bi vas poslušao idite na terapiju, ali prvo probajte samog sebe poslušati, tko ste uistinu Vi. Ne to što želi vaše društvo, susjedi, roditelji, okolina – što vi želite? Nikad nije prekasno. Nikad nije prekasno također da se izliječi nešto što vas muči već godinama, ponekad se više ni ne sjećate što je to točno jer tako ste uspješno zakopavali taj problem, ali on i dalje postoji i vi to dobro znate u svojoj suštini.

-  Hvala vam doktore na ovom jako zanimljivom razgovoru, vjerujem da ćemo se još vidjeti.

- Drago mi je da sam mogao nastupiti u vašoj emisiji.

I to je bilo to. Ugasila su se svjetla. Počeo sam nešto više casual pričat sa novinarkom. Baš je bio zanimljiv razgovor, čak me i pozvala na kavu da nastavimo. Pristao sam rado i otišli smo u neki kafić u blizini. Lijepo smo se zapričali, dugo nisam sreo takvu svestranu ženu. Slučajno je dotaknula moju ruku. Uvijek ima nešto u onim prvim, ne-slučajnim dodirima. Neke iskre, neke struje, a ponekad potpuno ništa. Zagledao sam se u njezine oči i u tom trenutku osjetio sam poznate vibracije. Ne mislim na ljubav, nego na moj mobitel.

- Mislim da trebaš odgovoriti, pa riješiti što već trebaš, tako da možemo nastaviti dalje mirno pričati. – rekla mi je moja novinarka, ali potpuno bez ljutnje. Sviđalo mi se to. Ona ne traži, ona daje savjet, ona razumije. Poslušao sam je.

- Bok Ivana!

- Bok, bok. Zašto se ne javljaš kad te zovem?

- Pa imao sam intervju.

- Opa! Pa nisam znala da si toliko poznat.

- A vidiš, vidiš. No.. zašto me zoveš?

- Rekla sam ti već prije: preskočio si svoju porciju danas, sakrio si ju ispod madraca.

- Hmm?

- Lijekove... – odjednom pogledao sam moju novinarku u oči, jako uplašen. Da li ona zna za sve to? Hoću li njoj i dalje biti toliko zanimljiv ili će me se plašiti sada..?

- Hvala što si mene podsjetila.

- Tu sam za to. Ajde onda sad uzmi ovo.. – rekla je Ivana i dodala mi je par nekih tableta. Sjeo sam na krevet i osjetio malu vrtoglavicu. Osjetio sam kako dobro poznati valovi tuge preplavljuju moju osobu, kao da sam utjelovljenje neke pjesme Pink Floyda.

Uzeo sam vodu i tablete s njezine ruke. Pogledao sam okolo po sobi, moja novinarka je nestala. Vratio sam praznu plastičnu čašu sestri i rekao sam potpuno već svjestan:

- Ah Ivana... opet sam nešto zabrijao...

 

    

o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg