proza

Patrik Weiss: O koracima što odlaze i onima koji su već daleko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Patrik Weiss (1996., Rijeka) trenutno je student završne godine diplomskog studija kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Nema pojma kako će se nakon faksa prehranjivati. Objavljuje poeziju u raznim Internet časopisima i na raznim portalima posvećenim književnosti. Ne preferira određen stil, zalaže se za slobodu izraza i inovaciju u pisanoj riječi. Do sada je objavio pet knjiga poezije. (''Šutnja je zlato i ostale životne laži'' 2017., Redak, ''Purpurni oblaci'' 2018., Redak, ''Le Nouvel Etat'' 2018., Redak, ''I papiga može ponavljati'' 2018., UNSP, ''S kandžama na očima'' 2019., Redak). Životni san mu je postati bébé terrible književnosti, a isto tako zna da se to ne postaje. U suštini, onaj koji se osjeća kao apatrid s koferom punim riječi.



 

O KORACIMA ŠTO ODLAZE I ONIMA KOJI SU VEĆ DALEKO

 

Večernja magla spustila se nad ulice i kišom isprane crvene krovove na kojima su se skupljale sive kapljice kad se Maslovski uputio iz gostionice prema hotelu. Bila je kasna večer i magla nošena teškim sumornim vjetrom grebala je mlado, namršteno lice Maslovskog dok je koračao ulicom popločenom neravnim kamenim blokovima koji su nerijetko lomili kotače užurbanih kočija. Maslovski je koračao dugim, opreznim koracima pognute glave pokušavajući je sakriti unutar smeđeg, iznošenog kožnog kaputa kojeg je prije deset godina naslijedio od svojeg oca koji je poginuo tako što je posrnuvši od umora pao s perona na tračnice prilikom dolaska vlaka kojim se svakoga dana nakon posla vračao kući u propadajuće selo bez obradive zemlje koju su iscrple godine neopreznog obrađivanja zbog nemogućnosti seljaka da pod nepopustljivom stegom gospodara imanja dopuste zemlji godinu odmora. Prolazeći pokraj niskih trošnih prozora, oljuštenih i poprilično trulih, glavu i ramena obasjavala mu je svjetlost petrolejskih lampi koja je dopirala na ulicu  iz soba skrivenih iza tih istih slabašnih prozora. Ulica je bila pusta, a svjetlo koje je gušilo samoću Malovskog bilo je jedini znak života koji se mogao uočiti na pustoj ulici ispunjenoj maglom. Bio je pripit i svjetlo mu je smetalo. Posao je bio odgođen i bio je prisiljen ostati ovdje još tri dana dok završi poslove i vrati se u Ivanjdol svojoj ženi koja je već dugo bolovala od upale pluća i koja mu je neizmjerno nedostajala. Bio je nezadovoljan i razočaran što si nije mogao priuštiti da izostane s posla i ostane kući uz svoju ženu s kojom je od svoje šesnaeste godine i bez koje nije mogao zamisliti svoj život niti ikakvu sreću. Znao je odavno da je svijet pokvaren, a ona mu je bila jedina sreća za koju je znao i koju je nesebično i istinski cijenio i držao je kao dio sebe. Znao je da ne smije trošiti novce u gostionici, no zbog odgode posla i mračnog, sumornog vremena koje i najhrabrije, najmoćnije vojskovođe tjera u ludost, u ovom gradu daleko od njegova doma, Maslovskom je život postao nepodnošljiv i nije vidio drugog izlaza nego da se malo opije kako bi barem lakše mogao zaspati u iznajmljenoj prohladnoj hotelskoj sobi prepunoj stjenica koje su ga grizle od kada bi prešao prag svoje sobe. Bližio se hotelu, a misli mu je okupljalo sjećanje na dugu, crnu kosu i blijedo, milo, dobrodušno lice svoje žene. Čeznuo je za njenim milim glasom i nježnim, ali žuljavim rukama kojima bi ga grlila svaki put kad bi ulazio u kuću koja je uvijek bila ispunjena blagim, radosnim mirisom njenog tijela i parfema koji joj je kupio dok je jedne godine poslom bio u Moskvi na koji je potrošio pola zarađene plaće. Sofija. Tako se zvala. Oduvijek je bila skromna i pažljiva. Od kada je dobila na poklon parfem od muža, nikada ga nije nije našpricala u jednom danu više od dvaput, a uvijek je mirisala blago i svježe. Još od kada je bila djevojčica imala je lijepu, plahu put. Blijedu, ali seljački zdravu, no otkada se razboljela više nije izgledala sretno i svježe kao prije i svakodnevno se osjećala krivom šta više nije lijepa kao nekoć. Smatrala je da je njen muž zaslužio njenu ljepotu, pogotovo jer je oduvijek bio dobar prema njoj i svakodnevno je marljivo radio kako bi im pružio čim više i osigurao bolji život. S druge strane Maslovski se osjećao krivo zbog toga što je njegova žena i u bolesti tako požrtvovno mislila na njega i željela mu u svim prilikama udovoljiti. Govorio joj je da se ne zamara ničim osim ozdravljenjem i da će joj on biti konstantna podrška. Voljeli su se mnogo, a trenutna razdvojenost ih je jako mučila i tištila.  Dugim koracima bližio se trgu na kojem se nalazio hotel u kojem je odsjedao. Iz ulice je izišao na trg. Bio je pust, glomazan, velika čistina prekrivena teškom maglom bez ijednog svjetla koje bi nagoviještalo život i davala trgu ljudski, topliji dojam osim tmurne mase grubog, hladnog kamena kakvim se sada pričinjao Maslovskom. Stojeći nasred trga, pomalo izgubljen hitro je ogledavao i osluškivao na sve strane ne bi li uočio barem jedan tračak svjetla ili barem začuo koji zvuk, glas pomoću kojega bi razabrao gdje se točno nalazi hotel. Znao je da smijeh neće čuti na ovom pustom, hladnom mjestu. Zapravo nije se mogao sjetiti je li ikada čuo iskreni smijeh. Uvijek je nailazio na lažni smijeh, pijani smijeh, dječji smijeh ovisnosti o majčinoj toplini, ili pak smijeh ogorčenih, smijeh preplašenih koji strepe nad svojom sudbinom, smijeh bolesnih koji se pakosno smiju smrti u lice. Svega toga se naslušao Maslovski, no nije se mogao sjetiti je li ikada čuo iskreni smijeh, onaj smijeh čovjeka, onaj smijeh koji bi razlikovao čovjela od životinje, tu jedinu distinkciju između čovjeka i svega ostalog. Odavno se razočarao u razum. Vidio je suviše boli, pakosti i zlobe kao proizvode ili kako je to on nazivao - nuspojavama - razuma da bi ga držao kao distinkciju čovjeka od životinje. Više nije bio siguran što je to čovjek i je li on zaista postoji, nije znao odgovoriti na pitanje koja je njegova svrha, cilj, životni pokretač zbog kojeg bi vrijedilo živjeti. Sve više mu se počelo pričinjati da je čovjekov jedini motiv pakost. Želja za pakošću koja ga tjera da živi, da se hrani, da djeluje. Osjetio je tešku bol u grudima i lagano klonuo prema podu. - Oduvijek sam vjerovao u čovjeka, oduvijek sam u njemu između svih pakosti vidio dobrotu. Gdje je to sve nestalo? Može li biti istina - ako i ona uopće postoji - da u čovjeku nema dobrote, samilosti? - govorio je tužljikavim glasom. Nikada nije sumnjao u ljubav, u ljubav između Sofije i njega. Nikada nije sumnjao da ljubav može sve pobijediti i pružati nadu da je život vrijedan, no zabrinulo ga je njegovo trenutno saznanje. Nije znao kako da opravda ljubav u ovom pakosnom svijetu bez smijeha. Nije se mogao sjetiti je li se on ikada uspio iskreno nasmijati. Boljelo ga je. Više no ikada želio je vidjeti, trebao je osjetiti Sofijin topli zagrljaj. Trebao je skrovište u njenoj bezuvjetnoj ljubavi. Želio je da bude nađen, da ga ljubav spasi. Ljubav je bila njegova religija. Nikada nije vjerovao u boga i nije dijelio institucionalno crkveno vjerovanje, pogotovo od kada je čitao Durkheima i njegova funkcionalistička objašnjenja religije. Maslovski nije mnogo čitao, nije bio učen čovjek, no kako je on smatrao; imao je sreću da mu se tokom njegovog mladog života u rukama našlo par dobrih, vrlih knjiga koje su na njega i njegovo razmišljanje ostavile duboki trag. Zadihan i izgubljen povikao je glasno - Sofija! - i zatrčao se na lijevu stranu trga do prve zgrade. Kako ta kuća nije bila hotel u kojem je odsjedao, zatrčao se uz rub zgrada koje su okruživale trg kako bi našao traženi hotel. Trčao je kratko vrijeme prije negoli je stigao do ulaza, ali mu se činilo da ga cijela vječnost dijeli od topline doma u kojem ga čeka njegova jedina svjetla zvijezda koja nikada ne titra, koja ni na sekundu ne prestaje sjati. - Sofija, draga moja. - tiho je ridao. Stigavši pred ulaz hotela, vrata mu otvori portir i ravnodušnim glasom punim umora kaže - Dobra večer gospodine. - Maslovski nije odgovorio, nego naglo ušao i sjeo pored kamina na kraju slabašno osvjetljene prostorije koja je imala svrhu gostinjske sobe. Sjeo je za malu, drvenu stolicu sa lagano napuknutom trošnom nogom i stao trljati ruke blizu vatre. - Želite li nešto popiti gospodine? - nestrpljivo ga je upitala domaćica; stara debela žena, s prljavom pregačom oko pasa, masne kose i krupnih, smeđih, maljavih očiju. - Ništa zaista. - tiho odgovori Maslovski. Stara se domaćica okrene i žurnim korakom pođe prema kuhinji. Nedugo zatim; nakon što se ugrijao i malo smirio, Maslovski se uputi na prvi kat u svoju prohladnu sobu prepunu stjenica. Ušao je u sobu, bila je potpuno mračna. Magla je prekrila svaku mogućnost mjeseca da kroz prozorsko staklo osvijetli sobu, a stara domaćica je zasigurno zaboravila uliti petrolej u lampu koja se nalazila na trošnoj, pljesnivoj komodi. Svukao je svoje već dugo ne ulaštene, crne čizme i legao u uski krevet odjeven u onu istu robu koju je nosio cijeli dan. Gledao je u strop i osjećao kako ga stjenice grickaju po cijelom tijelu. Osjećao je kako ga krizu i preko robe. - Vraški jaka nemam je ta stjenica. - promrmljao je. Dugo nije mogao zaspati. Već odavno je otkucala ponoć sa starog, prašnjavog zidnog sata koji se nalazio iznad uzglavlja i konstanto prijetio Maslovskom nesigurno se njihajući na hrđavom čavlu na koji je bio obješen. Maslovski je i dalje nepomično ležao na leđima u onoj istoj pozi i sa onim istim ravnodušnim, suhim, plitkim pogledom u očima s kojim je prvotno legao. Bio je preplašen, izgubljen, žudio je za domom, no osjećao je sve veću nesigurnost kada bi se sjetio doma. Osjećao je da još uvijek zna što je to dom, što je toplina koju mu pruža Sofija u njihovoj maloj, skromnoj kući, ali srce je nekako sve više plivalo uzvodno, sve mu se više činilo da čovjek doma nema, niti imena, a ni anđela s kojim bi u malu vječnost zaplovio. Naglo je ustao, obukao čizme koje su bile naslonjene na dovratnik i izišao iz sobe. Dok se spuštao stepenicama u prizemlje zapali cigaretu, otrese šibicu i naprosto je baci u kut stepeništa. Zakašljao se. Osjećao je kako mu studen bije pluća, osjećao je neobjašnjiv nemir i slabost. Spustio se u mračno prizemlje. Vatra u kaminu bila je ugašena, no to nije tištilo niti iznenadilo Maslovskog jer je znao da su ljudi u ovom kraju veoma siromašni i da je zimi izuzetno teško skupiti drva, a još ih teže platiti. Povukao je dim cigarete i desnom rukom snažno dohvatio kvaku ulaznih vrata. Otvorio ih je žustro, stisnuo ramena i uvukao glavu u svoj kožni kaput, te zakoračio u maglu. Ispuhnuo je dim cigarete, a on se istog trenutka stopio s gustom zavjesom magle. Bilo je veoma hladno i čuo se jaki fijuk vjetra koji je dopirao iz svih smjerova. Maslovski nije znao kuda ide, niti je znao zašto je izišao na ovu ciču zimu u ovo doma noći. Osjećao je da ništa ne zna i da je sve apsolutno dopušteno i da ništa nije izvjesno. Brzim korakom krenuo je kroz maglu u njemu nepoznatom smjeru. Prošao je preko trga i ušao u ulicu koja je vodila do željezničke stanice. Hodao je, a koraci su postajali sve kraći, sve teži, činilo mu se da se jedva kreće. Odlučio se vratiti nazad u hotel. Okrenuo se i uputio natrag istim putem kojim je i došao. Vjetar je i dalje zavijao poput čopora sibirskih vukova, a Maslovskog više nema. Nema više ni realizma u književnosti, a stoga ni ove priče. Još uvijek nismo sigurni ima li realizma u stvarnosti. Tako bar prenose sa 4. zasjedanja AVNOJ-a iz New Yorka. Maslovski se nada da ćemo pronaći čovjeka. Pisac isto. Delegati također. Možda ga jednom i nađemo. Nadam se da ćemo ga pronaći kao što se svaki seljak nada da će mu baš ove godine po prvi puta jabuka uroditi plodom bez grijeha. Plodom koji bi bio dostojan čovjeka.

 


 

 

 




o nama

Dobitnik nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" je Filip Rutić

Dobitnik književne nagrade "Sedmica i Kritična masa 2020" za mlade prozaiste je Filip Rutić (1997).
Nagrađena priča ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim” ima snažan pečat 2020, a autoru je uspjelo kroz nepretenciozan ton i jedan neobičan odnos dati sliku opće nestabilnosti u eri korone i potresa.
U užem izboru nagrade, osim nagrađenog Rutića, bili su Lucija Švaljek, Iva Hlavač, Luca Kozina, Marina Gudelj, Vid Hribar i Darko Šeparović.
Ovo je bio peti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

intervju

Filip Rutić: Književnost bez novih glasova i perspektiva pretvara se u historiografiju

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Filip je u uži izbor ušao s pričom ''Riža s kečapom, blagim ili ljutim''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' 2020 - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pogledajte tko su sedmero odabranih.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - popis šireg izbora, pred objavu užeg

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade autorice i autore do 35 godina starosti bliži se svome kraju. Ovo je peto izdanje nagrade, utemeljene 2015. godine, koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena. Prva nagrada iznosi 5.000 kuna (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu. Prethodnih su godina nagradu dobile Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj i Mira Petrović.

proza

Marina Gudelj: Ljudi na uglu ulice, pokraj prodavaonice pića

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Marina Gudelj (1988., Split) završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Radi kao nastavnica Hrvatskog jezika u školi. Prvi književni rad, kratka priča Semafor, šahta, apoteka, birtija objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču Kamo idu irske mačke. 2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču Lee. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu. 2018. godine osvaja treće mjesto s pričom Dulcinea na konjaku na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom Vještica. 2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a objava zbirke priča očekuje se sredinom 2020. godine.

proza

Vid Hribar: Bilješke za preživljavanje

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Vid Hribar (1993., Zagreb) je trenutno na završnoj godini diplomskog studija na odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Piše scenarije, drame, poeziju, kratke priče, uz to se bavi komponiranjem i sviranjem klavira u brojnim zagrebačkim bendovima. Na radiju se izvode njegove ''Nule i ništice'' (2017.), radiodrama inspirirana motivima Harmsove istoimene zbirke kratkih priča, drama ''Oskarov san'' (2019.) te ''Od Vlaške do Britanca'' (2019.). Njegova drama ''Tuneli'' prevedena je na makedonski jezik od strane Makedonskog centra ITI, a njegova drama ''404'' objavljena je na portalu drame.hr. Kao kompozitor radi na nizu kazališnih, filmskih, televizijskih te radiodramskih projekata.

proza

Luca Kozina: Grbava plesačica

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR 2020.

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi su joj objavljeni u časopisima: Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, u zborniku Rukopisi 43 te na internetu (Zvona i Nari, Književnost Uživo, Kultipraktik, Nema). Dobitnica je nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksa. Članica je književne grupe NKV.

proza

Petra Bolić: Hans.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Petra Bolić (1992., Varaždinu) studirala je francuski jezik i književnost, kulturološku germanistiku i književno-interkulturalnu južnoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Karl-Franzens Universität u Grazu. Znanstveno polje interesa su joj njemačko-južnoslavenski kulturno-književni transferi i suvremena slovenska proza. U slobodno se vrijeme bavi književnim prevođenjem i književnom kritikom. Vlastitu je kratku prozu do današnjega dana skrivala u ladicama.

proza

Ivana Pintarić: Propuštanje riječi

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivana Pintarić (1988., Zagreb) je edukacijski rehabilitator. Piše poeziju i kratke priče. Ulomkom iz romana ''Gorimo (ali ne boli više)'' ušla je u finale izbora za nagradu "Sedmica & Kritična masa" 2015. godine. Ulazi u širi izbor nagrade "Sedmica & Kritična masa" 2017. ulomkom iz romana "Ovo nije putopis o Americi". Bila je polaznica Booksine radionice pisanja kratke priče pod mentorstvom Zorana Ferića. Objavila je radove na portalima kultipraktik.org i booksa.hr. Objavila je priču u časopisu Fantom slobode. Članica je književne grupe ZLO koja okuplja mlade pisce različitih književnih afiniteta i usmjerenja, koji zajednički promiču ''mladu'' književnost, sudjeluju na književnim natječajima, festivalima te organiziraju književne susrete i čitanja.

proza

Josip Čekolj: Kokoši ne letiju visoko

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u hrvatskim i regionalnim časopisima i zbornicima poput ''Rukopisa'', ''Alepha'', ''PoZiCe'', zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima Kritična masa, Strane, Poeziju na štrikove, Čovjek-časopis i NEMA. Ovog ljeta izdaje dječju slikovnicu ''Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom'' u nakladi Mala zvona. S pjesničkim rukopisom ''Junaci i zmajevi su izumiruće vrste'' ušao je uži krug za nagradu ''Na vrh jezika'' 2019. godine.

proza

Ana Vučić: U Limbu

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ana Vučić (1992., Karlovac) još uvijek pokušava završiti Kroatistiku i Sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad su joj objavljene neke pjesme i jedan ulomak u studentskim časopisima i na Kritičnoj masi. Otkad je Jastrebarsko zamijenila Zagrebom piše tek neznatno više. U slobodno vrijeme čita, gleda sport i serije te mašta o obrani diplomskog rada u normalnim okolnostima. Vrhuncem svoje dosadašnje književne karijere smatra sudjelovanje na prvoj Kroeziji u kafiću Luxor.

proza

Ivan Katičić: Klošari

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Ivan Katičić (1990., Split) objavio je zbirku kratkih priča ''Pet metara bliže zvijezdama'' (Pučko otvoreno učilište Velika Gorica, 2016.). Živi i ne radi u Omišu.

proza

Gabrijel Delić: Orlovski

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR 2020.

Gabrijel Delić (1998., Zagreb) napisao je nekoliko članaka na temu automobilizma objavljenih na jednoj britanskoj web-stranici i poneku kratku priču od kojih je zadnja objavljena u regionalnom natječaju ''Biber'' za 2019. godinu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg