proza

Matej Čolig: Štorija o mucanju

Matej Čolig (1993., Zagreb) završio je klasičnu gimnaziju. Na posljednjoj je godini studija filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je prethodno kraće studirao komparativnu književnost i kroatistiku. Objavljen mu je filozofski esej ''Točka urušavanja'' u studentskom časopisu Čemu. Živi u Adamovcu pored Zagreba.

Štorija o mucanju

- Reci ‘a’, Antoine.

Zar još jedan silovatelj?!, pomisli. Reci ovo, reci ono, kao da sam kakva mašina. Mašina ne reagira na emocije s kojima netko u nju nešto unosi, ona reagira na - hladne ili tople, svejedno je - dvije kune, nije važno ubacuje li u nju dvije kune netko ljutit ili tužan. Mašina nešto primi i zatim izbaci traženo po mehanizmu. Dakle ja nisam mašina. Što da kažem ovome od koga je kvaziznanstvena metoda napravila mašinu? Mogao bih ga, najvećega užitka radi, progutati svojim ‘a’, neočekivano skočiti, doletjeti do njega i iz velike blizine između moga i njegovoga lica tiho i đavolski reći ‘a’, mogao bih ponavljati ‘a’ dugo, veoma dugo tako da se nad svaki put drugačije izgovorenim glasom zamislim i stvorim oko njega svome sugovorniku prešućenu priču: ‘a’ bi tada bio čvorić svjetova, koliko ‘a’-ova, toliko svjetova. Mogao bih potom uzeti taj ‘a’ i pogoditi njime svakog govnara koji nije osjetljiv na složenost i dubinu govora kao takvog, svakoga tko misli da se može uvijek govoriti, da se može bilo što bilo kada reći, kao da govor ne iziskuje snagu i pripremu, kao da se ‘dobra večer’ ne može izreći na (barem) sedamdeset različitih načina, kao da sve izgovoreno nije uvijek zvukovno jedinstveno i kao da - a to je prokletstvo govora - ta beskrajna jedinstvenost nije podložna ljudskom oblikovanju i manipuliranju. Dakle ako od mene tražite da izgovorim ‘a’, razmislite što sve to u sebi uključuje.
Štedite govor, bježite od uobičajenih izgovora, izričite glasove koji vam spontano pridođu pa makar vas drugi ne razumjeli i tražili od vas da ponovite. A ako vas to zatraže, vaš način govora je pobijedio i stupio na novo malo mjesto slobode. A nadasve, šutite do krajnosti, jer samo se u šutnji i tišini čuje bogatstvo zvukova i govora.
Kažu da sam nekoć mucao. Ne bih rekao da sam mucao, nego da sam govorio govorom kojeg nitko nije razumio. Moje tijelo se grčilo, svakim dijelom tijela vladali su slogovi koji su se probijali. Trebale su izaći riječi koje će ući u zajednicu. Nisu htjele tamo i tijelo se opiralo. Bio sam na granici: dovršiti okrnjenu riječ i pustiti ju takvu među druge ili ju zaustaviti - jer mucao sam, nesvjesno se premišljao - progutati i vratiti u sebe. Riječ se kidala. Ja raspolovljen pred drugima, moj duh gol, izložen.
Previše sam zvukova otpustio. Nisam znao. Danas najviše poštujem one koji znaju vrijednost šutnje, koji se ne boje ako vječno zanijeme, a govor koriste samo s najvećom pažnjom i oprezom.