Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
MENI TREBAJU BAJKE DA NE POLUDIM
Više od nošenja maske muči me
što ne otvaram prozor češće.
Sve rjeđe udišem svemir.
Ne podnosim kada mi se ljudi ispričavaju
za suze
i zahvaljuju za zagrljaj,
još manje što se zrcalim u njima;
emocija je na margini poslana da umre.
Teška sam; pedesetak kila bilježi vaga,
a duša tonu uništenih snova.
Sve mi je mučnije koncentrirati se na kafanske razgovore;
na priče o svemu,
na priče o ničemu.
Zamišljam da je čaša pješčani sat
i da vrijeme curi u moje grlo.
Još jednu rundu!
Popit ću sekunde očaja, bit ću ubojica na eks.
Zaklat ću stvarnost i roditi novo proljeće.
Trajat će četiristo godina.
Toliko je sasvim dovoljno
da se sve galaksije svijeta iskupe
za ovu jednu otetu.
Prokurvat ću najveći strah:
obzor je tama strašnija od mraka,
odjekuje samo nesnosna tišina.
Duša mi je razlomljena na stotinu mrtvih zvijezda,
a um je jedini živ.
Tako ja zamišljam pakao.
ČAJ OD AGONIJE
Jesen je rekla; valjda mora da je tako,
netko umre mlad i nema ga više.
Vičem umrli su
umrli su
nema ih više.
I sve nas je manje u klupi
na kojoj crna tinta polako se briše
urezana Mladost piše.
Pa stanem i gledam,
stisnem play
znam taj film.
U pauzi za suze
krenem polako.
Popijem čaj
od agonije:
srećem ih
srećem.
Nasmiješim se
životu.
I šutim
šutim
nema ih više.
NEUKALUPLJENA
Ja nemam jezik
Kada pričam miješa mi se riječki naglasak s čistim književnim koji se govorio doma
zbog kojeg sam uvijek bila pozvana da čitam na satu
I zbog kojeg mi je jedan mamlaz u osnovnoj školi rekao da sam vukovarsko smeće
Ja se šalim na srpski, bosanski i slavonski
Tako pijem i rakiju
Ja nemam grad
Mirišem po riječkom asfaltu, taxiju i pekarama
Umjesto srca u meni kuca dizalica
Oči su mi tužne
Nose u sebi tajne Dunava i onaj prešutni prkos vodotornja
Zato me se ne može ubiti koliko god da se u mene pucalo
Ja imam ličke i bosanske gene koji jebu mater depresiji
Pa kada se sve raspada ja smotam duhan kao deda i zainatim se kao baka
Ja imam dubrovačke gene, zato me mnogi ne razumiju kada kažem da ne mrzim
Ja imam vojvođanske gene
Zato kad sjajim, sjajim duplo jače kao sunce ljeti u ravnici
I zbog toga kada odem mene stvarno nema, sva u maštu krenem
A sve se čini kao tu sam
Ja mrzim biografije
I sve granice i pripadanja
I mrzim ponekad što ne mrzim ljude
A tako rijetko nađem čovjeka
LJUBAVNIJE OD OVOG NE ZNAM
Sama sam jer volim tebe
Sama sam jer te čekam
Tebe za kojeg je neizvjesno hoćeš li doći
(u ovom životu)
Moja samoća je suviše romantična da bi joj se rugali propali brakovi i veze nastale zbog straha od samog sebe
Svijet je zbog njih prepun nesretne djece
Sama sam jer čekam tebe kojeg osjećam ponekad više nego sebe
I gazim tvojim nogama
Osjećam miris jeseni u Parizu i čujem prometnu gužvu u New Yorku
Čini mi se da je biti tamo jedina realnost u koju vjerujem pa bauljam gradom usred bijela dana kao da sam pijana
A ja sam omamljena tobom, pariškim kafanama; negdje u New Yorku svira jazz
Pa se pitam jesi li tamo ili sanjamo zajedno
Sama sam, vječni dječače i pijana skitnico, jer čekam tebe
Zbog kojeg sam svakoga voljela s pola srca i kurvinski skrivala drugu polovicu
Čekam tebe kojem ne znam ime, ali znam kakav ti je pogled kada si tužan
I kako silovito moje tijelo gori pod tvojim rukama
Posljednja sam osoba koja vjeruje u takvu ljubav
Moram biti luda, ali znam da i ti mene čekaš
Da ti dođem
Da nam se umreže ludila
Da prospavamo život zajedno sanjajući samo sretne krajeve
Da od mog dodira prođe sva bol koju treperiš misleći da neće proći
Divljim poljupcima isisat ću svaku misao koja ti govori da smo rođeni u pogrešno vrijeme
Porazit ću te dobrotom i zavezati slobodom
Bit ću tvoja doživotna pretplata na sreću, a mrzit ćeš samo trenutke kada me nema
Samo ti i ja smo poslani da u životopis upišemo da je ljubav jedini posao za koji znamo
U ZAGREBU KAD NIKOG NEMA
Ako me sretneš nekad i čudno ti zazvuči moja strašna lamentacija
Kada oči su mi divlje, a suza sprema sačekušu
To ja baš kad ne trebam talasam
Vjerojatno, uz čašu rakije, strašno ću ti biti topla, draga dok okolišam oko nekih sitničavih ideala
Ne vjeruj mi kad ti kažem da je prije bilo bolje
Ni da su dani bili življi
I da se više moglo, i da je netko htio
Sve će to biti moji davno odbrojani sati
Sitne sekunde vriska dok nas se varalo da imamo zbog čega pasti
I da će u mraku baš naš krik sjati
Ako me nekad stvarno sretneš, i baš ti se učini da nema tko osim tebe da svrati
Zakorači jednom nogom, drugu ostavi vani
Nemoj ostati dugo ako poslije s tugom nećeš znati
I ako ne znaš sasvim stručno, najozbiljnije što možeš u tamu odvesti bol i bez milosti odrubiti joj glavu
Samo prokleti, ljubavlju i slobodom do destrukcije satrani umjesto na prstu u očima nose dijamante
I još nešto, sasvim sitno, moraš znati
Ja ću umrijeti osjetljiva, i sva moja snaga bit će baš u tome
SASTAVLJENA
Ja toliko nisam voljela sebe da je umjetnost što me već odavno nisu našli ispod nekog mosta
Razdvojenu od svijeta
Kakva sam uostalom i bila
Možda stvarno nije važno koliko si puta umro
Nego koliko puta si plakao od sreće što si živ
Ja sam se tražila do zla boga neumorno u svemu tuđem
Ali tako se samo postaje tuđinac
Svoga srca
Ja ne volim šetnje, a hodala sam beskrajno gdje god su me vodili
Netko da srce na dlanu ja sam ga davala na prvi pogled
I uvijek ostala kratka za centimetar svoje duše
Od mene nije nitko otišao, a toliko me je razdirao svaki moj odlazak
Spiskala sam sebe tako lako
Kao budala koja cijelu plaću stavi na all in
Ali nitko mi nije mogao ništa u kolovoško veče bačene godine na terasi hotela Continental dok je svirao jazz
Garavi momak u šarenom je umjesto pjesme ispovraćao ljubav
Suze su besramno padale
A zvijezde padalice bojale su u moje ime platno želja
I po prvi put zaista nisam ništa, baš ništa poželjela
MAGIČNE RUKE
Ja ne pripadam nigdje
I ne znam plesati kolo
Na svadbi sam jednom skoro slomila nogu u štiklama na petu višu od mog ega
Ali zaigra mi svaki moj seljački gen kada netko zapjeva Djevojku sa čardaš nogama
Ja ne znam matematiku
Uvijek kada sam zbrajala dobila sam minus
Ali i dalje sanjam nepremostivo
Ja ne plešem nikad, ali znam piti
Ja kad pijem uvijek pijem iz dvije čaše
Jednu za život
Drugu za mrtve
I ništavilo u meni
Ja kada stvarno pijem
Pijem štrukani pelin
Da limun ubije svu gorčinu
Života
Ja sam mirna tek kada vidim da su se računi ispod pepeljare skupili u knjigu
I dok preko neželjene stolice gledam rezove na koži dok se smije neki bubnjar
Ja mrzim laž, a stalno ti kažem da sam dobro
Ja ne vjerujem nikome, a stalno tražim vjeru
Ja kada te zagrlim
Zagrlio te svemir
FENIKS
Ja sam najsjajnije svjetlo
Ja sam najcrnji bezdan
Ja sam zadnja cigareta na afteru
Ja nikad neću biti poražena
Kada umrem zvijezde padalice će orgijati
Negdje u svijetu otvorit će se boca najboljeg gina
Vino će te godine najbolje roditi
Zasjat će najveće sunce iznad Toskane
I svi će piti
Poljsko cvijeće najdivljije će narasti
I neka djevojčica će napraviti najljepši buket
I shvatiti da nikada neće biti kupljena materijalnim stvarima
Tada ću se ja ponovno roditi
Srest ćeš me sasvim slučajno u nekom pariškom cafeu dok pijem crno vino u podne
Ili na vrhu Montmartrea dok netko tužno svira violinu u suton
Prepoznat ćeš me po podočnjacima i nikad ugašenoj cigari
Prepoznat ćeš me po osmijehu
Nitko se ne smije kao ja
Spremi moj glasni smijeh u torbu dok nitko ne gleda
Troši ga polako, onda kad baš ti ništa ne ide
I ne gledaj u nebo
Ne traži na njemu moje ruke znak
I ne idi na groblje
I ne nosi cvijeće
Ništa ubiti me neće
Dok postoji moga smijeha trag
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.