Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
MENI TREBAJU BAJKE DA NE POLUDIM
Više od nošenja maske muči me
što ne otvaram prozor češće.
Sve rjeđe udišem svemir.
Ne podnosim kada mi se ljudi ispričavaju
za suze
i zahvaljuju za zagrljaj,
još manje što se zrcalim u njima;
emocija je na margini poslana da umre.
Teška sam; pedesetak kila bilježi vaga,
a duša tonu uništenih snova.
Sve mi je mučnije koncentrirati se na kafanske razgovore;
na priče o svemu,
na priče o ničemu.
Zamišljam da je čaša pješčani sat
i da vrijeme curi u moje grlo.
Još jednu rundu!
Popit ću sekunde očaja, bit ću ubojica na eks.
Zaklat ću stvarnost i roditi novo proljeće.
Trajat će četiristo godina.
Toliko je sasvim dovoljno
da se sve galaksije svijeta iskupe
za ovu jednu otetu.
Prokurvat ću najveći strah:
obzor je tama strašnija od mraka,
odjekuje samo nesnosna tišina.
Duša mi je razlomljena na stotinu mrtvih zvijezda,
a um je jedini živ.
Tako ja zamišljam pakao.
ČAJ OD AGONIJE
Jesen je rekla; valjda mora da je tako,
netko umre mlad i nema ga više.
Vičem umrli su
umrli su
nema ih više.
I sve nas je manje u klupi
na kojoj crna tinta polako se briše
urezana Mladost piše.
Pa stanem i gledam,
stisnem play
znam taj film.
U pauzi za suze
krenem polako.
Popijem čaj
od agonije:
srećem ih
srećem.
Nasmiješim se
životu.
I šutim
šutim
nema ih više.
NEUKALUPLJENA
Ja nemam jezik
Kada pričam miješa mi se riječki naglasak s čistim književnim koji se govorio doma
zbog kojeg sam uvijek bila pozvana da čitam na satu
I zbog kojeg mi je jedan mamlaz u osnovnoj školi rekao da sam vukovarsko smeće
Ja se šalim na srpski, bosanski i slavonski
Tako pijem i rakiju
Ja nemam grad
Mirišem po riječkom asfaltu, taxiju i pekarama
Umjesto srca u meni kuca dizalica
Oči su mi tužne
Nose u sebi tajne Dunava i onaj prešutni prkos vodotornja
Zato me se ne može ubiti koliko god da se u mene pucalo
Ja imam ličke i bosanske gene koji jebu mater depresiji
Pa kada se sve raspada ja smotam duhan kao deda i zainatim se kao baka
Ja imam dubrovačke gene, zato me mnogi ne razumiju kada kažem da ne mrzim
Ja imam vojvođanske gene
Zato kad sjajim, sjajim duplo jače kao sunce ljeti u ravnici
I zbog toga kada odem mene stvarno nema, sva u maštu krenem
A sve se čini kao tu sam
Ja mrzim biografije
I sve granice i pripadanja
I mrzim ponekad što ne mrzim ljude
A tako rijetko nađem čovjeka
LJUBAVNIJE OD OVOG NE ZNAM
Sama sam jer volim tebe
Sama sam jer te čekam
Tebe za kojeg je neizvjesno hoćeš li doći
(u ovom životu)
Moja samoća je suviše romantična da bi joj se rugali propali brakovi i veze nastale zbog straha od samog sebe
Svijet je zbog njih prepun nesretne djece
Sama sam jer čekam tebe kojeg osjećam ponekad više nego sebe
I gazim tvojim nogama
Osjećam miris jeseni u Parizu i čujem prometnu gužvu u New Yorku
Čini mi se da je biti tamo jedina realnost u koju vjerujem pa bauljam gradom usred bijela dana kao da sam pijana
A ja sam omamljena tobom, pariškim kafanama; negdje u New Yorku svira jazz
Pa se pitam jesi li tamo ili sanjamo zajedno
Sama sam, vječni dječače i pijana skitnico, jer čekam tebe
Zbog kojeg sam svakoga voljela s pola srca i kurvinski skrivala drugu polovicu
Čekam tebe kojem ne znam ime, ali znam kakav ti je pogled kada si tužan
I kako silovito moje tijelo gori pod tvojim rukama
Posljednja sam osoba koja vjeruje u takvu ljubav
Moram biti luda, ali znam da i ti mene čekaš
Da ti dođem
Da nam se umreže ludila
Da prospavamo život zajedno sanjajući samo sretne krajeve
Da od mog dodira prođe sva bol koju treperiš misleći da neće proći
Divljim poljupcima isisat ću svaku misao koja ti govori da smo rođeni u pogrešno vrijeme
Porazit ću te dobrotom i zavezati slobodom
Bit ću tvoja doživotna pretplata na sreću, a mrzit ćeš samo trenutke kada me nema
Samo ti i ja smo poslani da u životopis upišemo da je ljubav jedini posao za koji znamo
U ZAGREBU KAD NIKOG NEMA
Ako me sretneš nekad i čudno ti zazvuči moja strašna lamentacija
Kada oči su mi divlje, a suza sprema sačekušu
To ja baš kad ne trebam talasam
Vjerojatno, uz čašu rakije, strašno ću ti biti topla, draga dok okolišam oko nekih sitničavih ideala
Ne vjeruj mi kad ti kažem da je prije bilo bolje
Ni da su dani bili življi
I da se više moglo, i da je netko htio
Sve će to biti moji davno odbrojani sati
Sitne sekunde vriska dok nas se varalo da imamo zbog čega pasti
I da će u mraku baš naš krik sjati
Ako me nekad stvarno sretneš, i baš ti se učini da nema tko osim tebe da svrati
Zakorači jednom nogom, drugu ostavi vani
Nemoj ostati dugo ako poslije s tugom nećeš znati
I ako ne znaš sasvim stručno, najozbiljnije što možeš u tamu odvesti bol i bez milosti odrubiti joj glavu
Samo prokleti, ljubavlju i slobodom do destrukcije satrani umjesto na prstu u očima nose dijamante
I još nešto, sasvim sitno, moraš znati
Ja ću umrijeti osjetljiva, i sva moja snaga bit će baš u tome
SASTAVLJENA
Ja toliko nisam voljela sebe da je umjetnost što me već odavno nisu našli ispod nekog mosta
Razdvojenu od svijeta
Kakva sam uostalom i bila
Možda stvarno nije važno koliko si puta umro
Nego koliko puta si plakao od sreće što si živ
Ja sam se tražila do zla boga neumorno u svemu tuđem
Ali tako se samo postaje tuđinac
Svoga srca
Ja ne volim šetnje, a hodala sam beskrajno gdje god su me vodili
Netko da srce na dlanu ja sam ga davala na prvi pogled
I uvijek ostala kratka za centimetar svoje duše
Od mene nije nitko otišao, a toliko me je razdirao svaki moj odlazak
Spiskala sam sebe tako lako
Kao budala koja cijelu plaću stavi na all in
Ali nitko mi nije mogao ništa u kolovoško veče bačene godine na terasi hotela Continental dok je svirao jazz
Garavi momak u šarenom je umjesto pjesme ispovraćao ljubav
Suze su besramno padale
A zvijezde padalice bojale su u moje ime platno želja
I po prvi put zaista nisam ništa, baš ništa poželjela
MAGIČNE RUKE
Ja ne pripadam nigdje
I ne znam plesati kolo
Na svadbi sam jednom skoro slomila nogu u štiklama na petu višu od mog ega
Ali zaigra mi svaki moj seljački gen kada netko zapjeva Djevojku sa čardaš nogama
Ja ne znam matematiku
Uvijek kada sam zbrajala dobila sam minus
Ali i dalje sanjam nepremostivo
Ja ne plešem nikad, ali znam piti
Ja kad pijem uvijek pijem iz dvije čaše
Jednu za život
Drugu za mrtve
I ništavilo u meni
Ja kada stvarno pijem
Pijem štrukani pelin
Da limun ubije svu gorčinu
Života
Ja sam mirna tek kada vidim da su se računi ispod pepeljare skupili u knjigu
I dok preko neželjene stolice gledam rezove na koži dok se smije neki bubnjar
Ja mrzim laž, a stalno ti kažem da sam dobro
Ja ne vjerujem nikome, a stalno tražim vjeru
Ja kada te zagrlim
Zagrlio te svemir
FENIKS
Ja sam najsjajnije svjetlo
Ja sam najcrnji bezdan
Ja sam zadnja cigareta na afteru
Ja nikad neću biti poražena
Kada umrem zvijezde padalice će orgijati
Negdje u svijetu otvorit će se boca najboljeg gina
Vino će te godine najbolje roditi
Zasjat će najveće sunce iznad Toskane
I svi će piti
Poljsko cvijeće najdivljije će narasti
I neka djevojčica će napraviti najljepši buket
I shvatiti da nikada neće biti kupljena materijalnim stvarima
Tada ću se ja ponovno roditi
Srest ćeš me sasvim slučajno u nekom pariškom cafeu dok pijem crno vino u podne
Ili na vrhu Montmartrea dok netko tužno svira violinu u suton
Prepoznat ćeš me po podočnjacima i nikad ugašenoj cigari
Prepoznat ćeš me po osmijehu
Nitko se ne smije kao ja
Spremi moj glasni smijeh u torbu dok nitko ne gleda
Troši ga polako, onda kad baš ti ništa ne ide
I ne gledaj u nebo
Ne traži na njemu moje ruke znak
I ne idi na groblje
I ne nosi cvijeće
Ništa ubiti me neće
Dok postoji moga smijeha trag
Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''
Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.