intervju

Vid Hribar: Lockdown me natjerao da pročitam neke stvari za koje sam uvijek lagao da sam ih pročitao

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Vid je u uži izbor ušao s pričom ''Bilješke za preživljavanje''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od trojice muških natjecatelja.

- Gdje i kako živiš?

Živim u obiteljskom stanu pa sam srećom pošteđen barem dijela rentijerske agonije života u Zagrebu. Nina Bajsić (također dramaturginja po struci), pas Stanko i ja mislimo da smo freelanceri, ali zapravo smo penzioneri. Inače se aktivno bavimo glazbom, kazalištem i filmom tako da nam je zadnjih godinu dana posebno izazovno. Nives Celzijus je rekla da biti na estradi znači živjeti jedan dan u Parizu drugi dan na parizeru. To mi se jako svidjelo iako se užasavam i estrade i parizera.

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije...

Većinu adolescentskog života proveo sam svirajući po zagrebačkim klubovima u raznim glazbenim sastavima pa mi je društveni život bio uglavnom poistovjećen sa sviranjem. Lockdown me natjerao da pročitam neke stvari za koje sam uvijek lagao da sam ih pročitao i da završim faks.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Dio mene koji živi za književnost ne voli pričati o književnosti jer se radi o jednom neposrednom odnosu koji traje od ranog djetinjstva i samim time je autonoman te ne voli da ga se dira. Otkako pišem počeo sam naravno i prčkati po značenjima. Netko je rekao da svatko na ovom svijetu u sebi nosi jedan roman, a samo dobri pisci imaju i drugi. Ja bih volio taj prvi roman izbaciti u pedesetak nastavaka u dva do tri medija.

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

U procesu pisanja najviše me oduševljava koliko je papir dobar slušač. Nipošto nije prijatelj, ali zna slušati. To slušanje postane i pasivno agresivno, njegove tišine (praznine) cinične, ali dođemo do nekog konsenzusa na kraju. Odnosi u životu su mi previše nezaokruženi pa pisanjem volim liječiti rane. Nekad samo skinem krastu pa shvatim da sam na početku, nezaokružen. Što su penzionerima i nekim ljudima križaljke, to je meni elektronika. Otvorim projekt i radim skice, rijetko do nikad dovršim što sam započeo. Kad mi se to događa s pisanjem, dobijem slom živaca. Tako da sve opreznije i opreznije započinjem. U većini slučajeva pjesma postane monolog u drami, monolog u drami postane početak radio-drame, dio scenarija postane predložak za prozu. Na taj način volim sam sebe prevariti. Ne bih nikad mogao sjesti pred prazni papir i pisati prozu jer se ne doživljavam kao netko tko zna pisati prozu. Ipak, pišući recimo u dramskom prosedeu shvatim najednom da sam bocnuo neki dobar prozni komadić. To ne bi bilo moguće da se za svaku ideju od samog početka vežem uz neki konkretni medij.

- Koje su tvoje teme?

Teme koje me opsjedaju dale bi se ekstrahirati iz opusa Roy Anderssona, Bergmana, Kundere, Formanovih čeških filmova, poezije Adama Zagajewskog. Bitan utjecaj na mene učinili su i televizijski matematičari Larry David, Ricky Gervais, Louis C.K, a i jazz pijanisti su me dosta naučili o pisanju, Bill Evans, Esbjorn Svensson, a možda najviše otac glazbene dramaturgije Thelonious Monk.

- Kako vidiš svoju generaciju?

Mojoj generaciji pripadaju Sally Rooney, Ante Rebić, Jacob Collier, Mate Rimac. Dosta ih raznoliko doživljavam.

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Od domaćih autora najviše uživam čitajući poeziju i prozu Ivice Prtenjače, Alena Brleka i Darka Šeparovića, Rumenu Bužarovsku, iščekujem znatiželjno i nove proze A.Z Stolice.

- Što je ono što bi želio napisati?

Nastojim se ne opterećivati što ću u budućnosti pisati jer kad osjetim nekakvu integralnu potrebu da nešto izbacim iz sebe onda se to i dogodi. Kad planiram mi se ubrzo naruga život. Ipak, volio bih znati pisati zabavno poput Ammanitija, pitko eruditski poput Kundere ili Borgesa, ekonomično poput Salingera. I sad nekako s time u leđnoj moždini napisati roman o crvenom sumraku i sljemenskom ljetnom povjetarcu nad Britanskim trgom.

- Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

Ulazak u uži izbor ovog natječaja znači mi obzirom da je tekst neka vrsta mojeg proznog autanja.

- Što pisac treba raditi?

Pisac treba biti skuliran, promatrati svijet i biti zahvalan na trenucima kad ga ne bole leđa od sjedenja.