Ivanka Cvitan (1961.) živi i radi u Splitu, a piše i na drugim koordinatama. Tek 2018. objavila je prvu zbirku pjesama („Usprkos svemu smo isti“), a tri godine kasnije dovršava drugu.
(izbor iz objavljene knjige)
na plaži sam se našla van zemlje
dječaci su bili uporni s prelijevanjem mora u čaše u more
curice su bile plave i jake s velikim kamenjem u rukama
mame su bile u jednodijelnim kostimima trbusi su bili pivski
plaža je bila duga čista tiha more je mirisalo na sol i dubinu
kasnije sam se našla u kamenom gusarskom gradiću
turisti su još bili na plaži konobari su bili besposleni
niz kalete se zakotrljao zvuk renesanse
momak je nježno prelazio po žicama gitare
ja sam prešla na suprotnu stranu i ostala ukopana zvukom
gospodin zlatar je ljutito izašao iz radnje
da znam li ja kako on tu radi da zaklonila sam izlog
bilo mu je krivo da sam tom blagu okrenula leđa upijala zvuk
oslonim se na zid i pitam da jel sad dobro
on da mogu tamo preko puta nešto pojesti i slušati
samo sam ga pogledala i tako ostala znači tako
ako želim nešto poslušati moram jesti bila gladna ne bila
ili kupiti zlatni lanac što god dalje s njim uradila
dobronamjerno
to što si gola podigla ruke na potiljak
ne zove se ni predaja ni povjerenje
samo si ranjivija
niti je pobjeda prekoračiti razvalinu svojih svjetova
u suknji nabranoj u struku
tek ostaješ izgubljena sama sramna
saberi se
prestani se više predavati
previše davati
podigni prste sa zamišljenih priča
stisni suknju koljenima
razvali tu sliku koja se čita pogrešnim riječima očima
u izmišljenim noćima
tri i po
ispred pekare koja prodaje kruh u pola cijene nakon pet
časna sestra u radnom odijelu i pupasta prodavačica
bez uniforme s do pola izgorenom cigaretom
na polovici radnog vremena kaže
radi cijeli dan pa tako dva tjedna
do kad će ne zna
uniformirana primjećuje da imamo i mi svoje sirotinje
ne možemo brinuti o tamo nekima
usporavam korak pokrenut kao zamašnjak s posla
da što prije stignem skuham prostrem operem legnem
i da nije to dobro naši nemaju a oni tamo
prolazim mimo bačenog opuška
možda časna čeka pet sati da kupi kruh u pola cijene
za naše a ne one tamo
radi li sve smjene ako ne skida uniformu
poput pušačice u pekari koja nosi crvenu usku majicu i pojma nema koji su naši
(pjesme u pripremi)
za tu je priliku kupio
novu košulju iz druge ruke
šest kuna u subotu, kilogram trideset
obrijao desetodnevnu bradu i stao pred izlog radnje Tommy Hilfigera
jedva se prepoznao
na ružičasti bicikl dodao je samo zvonce
kojeg nije bilo kad je pred žutim kontejnerom za plastične boce
u čudu gledao u taj poklon s neba kojeg će danas okupan i čist
odnijeti unučici za rođendan
slomljena pred uputom za sastavljanje
pomisliš:
treba ti čvrsta muška ruka
ona kojom je baka tvoje bake čuvala svijet od promjene na bolje
kroz plemenski red
zapravo trebaš samo čvrstu odluku, odvijač duge drške
i siguran pomak naprijed u smjeru kazaljke na satu
da vijak legne na mjesto i sastavi krevet
za jednu osobu
ruku trebaš da ti na minus dva popravi šal
i u njega uplete nježnost koja se ne da isprati
kradem sebe po selu
Didu je orah zavirivao u sobu i šuškao u snu.
Po kamenoj teraci bacao zelene mangupe. Sad izgubljeno šuti.
Drugi je imao bajamu za penjanje i tajne. Prosipala mi je proljeće niz leđa.
Danas se šuljam poput lopova kroz izdajničko hrastovo lišće.
Drača mi se baca pod noge: grli mi hod, vrti me u krug.
Još miriše zemlja gdje su rasle ciklame.
Gdje sam slušala vjetar tutnji autoput.
Iz napuklog gumna izbija divlja loza. Popela se na prste, hoće živa u raj.
Suha i siva kraj kuće - nevidljiva bajama!
Na pragu je sjedio dida, robu je prao lug.
Džepovima punim prezrelih šipurika napunila sam sobu sobom.
neodoljivo odvojiva
Ono kad sam se dala brzacima u milost, pa tek sutra otkrila da…
Da! Moglo je to isprepleteno granje svašta. Recimo moju nogu:
Do koljena je prisvojiti, sa mnom tko zna što sad ne biti.
Ono kad je vani bilo ljepljivo vrelo, a razlivena voda me zvala.
Zakotrljala se zelena, opasno razigrana.
Ma tko bi je takvu miran pratio
Tko bi joj opet odolio!
konstruktivne samoće
Punoća je greškom postala moja, razapela me među dovratke širom otvorenih vrata.
Rast joj ne trpi spore.
Kod mene su brzi jedino otkucaji bila. Jurcam po obješenim izlozima kože.
S jedne na drugu stranu vrata prohujala je buka.
Netko je ušao ili izašao, zakoračio ili iskoračio. Umjesto kvake stisnuo mi grlo.
ti nikad nećeš
prijeći cestu na neoznačenom kolniku
odbiti nemoralan radni zadatak
propustiti predavanje na sunčan dan
nikad nećeš prijeći na tamniju stranu ulice
pljunuti na svoj pogrešan pravolinijski korak
zaustaviti glas na najvišoj oktavi i polako sići na tlo grešnika
ni priznati naglas svoju krhkost nikad nećeš
viknuti jebemese na trgu fensi šmensi maski
nikad nećeš razbiti raspored
odabrati stranu, raskopati temelj, priznati se naglas na najtišem kraju grada
na tamnoj strani ulice koju nećeš prijeći ni na označenom dijelu
jer tvoj se korak smije širokim putem, puteljci su za nas
spas
u pjesmi o učiteljici koja plastične boce mijenja za život
jedan je otvor u zidu presudio golubu:
završio je u mukama, naglavce, o vlastitoj kandži
bio je previsoko da mu se pomogne, a ni letača nigdje
jučer na istome mjestu visi drugi
oko njega cijela obitelj, prijatelji, bez preporučenog razmaka
stisli se, s nogama na glavama
galame, bodre ga i ne daju da ode iz krilatog svijeta, obješen
već vidim isti scenarij
tko će od ljudi u te vrtoglave visine
a i što je pobogu tim pticama da ne šire krila nego se stisnu
u prvi otvor napuštene kuće
jutros sa strepnjom pogledam uvis
ni mrlje, ni perja
ali ni ptice
galama stisnutih pomagača zamijenila mu ludost za život:
odletio
bolesna vremena
Pred otvorenim ljubavima zatvoreni prozori
Izgubiš obraz, progutaš rodni list i plutaš dalje
Meni doktor izvadi srce: - Vizir je bio mutan, oprostite.
Previše je krajnjih slučajeva, dođite kad prođe gužva.
I pruži mi ključni organ u rukavicama: - Do novog viđenja, nek dođe tko preživi.
Srce ili ja?
Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Sándor Jászberényi (1980.) mađarski je novinar i pisac. Objavio je knjige Vrag je crni pas: priče s Bliskog istoka i šire (New Europe Books, 2014.) i Najljepša noć duše, koja je 2017. dobila mađarsku književnu nagradu Libri. Kao ratni dopisnik za mađarske medije, New York Times, Egypt Independent izvještavao je o Arapskom proljeću, sukobima u Gazi, Darfurskoj krizi itd. Živi između Budimpešte i Kaira.
Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.
Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.
Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.
Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.
Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.
Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.
Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.
Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.