NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR
Nina Bjelan (Vinkovci, 1987.) završila je studij kroatistike na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Umjesto željenog znanstvenog, upisala je i završila nastavnički smjer, diplomirala 2004. na temu „Psihoanalitička i dramaturška analiza drama Ubu Roi, Kralj Gordogan i Macbeth“ te potom godinu dana stažirala u osnovnoj školi. Do 22. godine života preselila se desetak puta, a zadnja velika selidba bila je u Njemačku 2016., gdje trenutno živi i radi te pokušava pisati priče.
Odustajanje
Ne znam kako da započnem ovu priču. Krenuo bih otpočetka, ali ne znam gdje je početak. Empirijske znanosti samo me zbunjuju. Ako krenem in medias res, svakako ću se morati vratiti na vrijeme prije toga, što uzrokuje da se vratim u pluskvamperfekt, pa u vrijeme prije toga i tako beskonačno. Mogao bih spomenuti da je moj praprapradjed direktni potomak zastavnika cara Lazara, podrijetlom iz Crne Gore. Tu sve, mislim, i počinje.
Kako tu počinjem ja, pitate se, ja, koji sjedim u svom toplom dnevnom boravku i ne jašem konja mašući simbolom neke apstraktne tvorevine i što Turci imaju s tim kad je toliki udio mojih gena turskog sastava. Iskreno ni ne znam što točno radi zastavnik, ali znam da je ovaj imao dva sina, od kojih je svaki osnovao svoje pleme i nazvao ga po sebi. U određenom trenutku povijesti jedno od ta dva plemena došlo je u naše krajeve, tik podno Dinare, te se tu nastanilo.
Dinara, jeste li ikad bili na Dinari? Postoji jedna staza koja vodi do nje, zove se Napoleonova cesta, kraj koje se i danas mogu naći stari kameni blokovi od kojih je rađena. Staza vijuga sve do podnožja mrke, tihe planine, uzbrdo uz potok Krčić. Potok Krčić ima i slap, a ulijeva se u Krku pokraj Knina. Ako poznajete ljude, možete posuditi ili iznajmiti Ladu Nivu da biste se brže popeli na Dinaru.
Na kraju staze nema ničega, samo napuštena kuća i pastir s jednom kozom i dvama velikim psima. Dalje se mora pješice. Tu se krajolik naglo mijenja u krajolik nepoznate planete, s rjeđim zrakom i savršenom tišinom. Biljke imaju srebrnkastu notu, kao da su toliko dugo ovdje da se polako pretvaraju u plemeniti metal. Kao da su nepoznata svemirska bića iz njih ispila sav ovozemaljski nektar i posula po njima zvjezdanu prašinu.
Čekam da iz žbunja iskoči vuk. Želim da iskoči vuk. Samo želim da iskoči, da se uplašim, da postanem jedno s prirodom, da vidim tko sam.
Međutim, vuk nije iskočio; stoga pričam ispočetka.
Želim vidjeti bilo što što bi me moglo podsjetiti na prošle živote, kao kad se promatram u ogledalu – blijed, mrtvih očiju, iskesim zube da bih vidio neku drugu realnost, realnost mogućnosti.
Srebrnkasta nijansa ogledala ljeska mi se na licu. Smiješim joj se, režim, kao da sam Narcis koji je, umjesto da se utopi, ispio svu vodu, a ostavio svoj odraz. To bih ja, da sam on, napravio. Toliko bih se volio. Toliko bih volio put koji je doveo do ovog mjesta i vremena. Zato počinjem ispočetka. Mislim, ako konzumiram cijelu priču, možda pronađem sebe.
Zato sam pauzirao sadašnjost. Naprosto sam stao, i vjerujte mi na riječ da neću nastaviti dok ne shvatim sve. Ne javljam se na telefon, ne palim televizor, ne idem na posao.
Pleme je postalo selo, selo se razvilo, dobilo svoju školu i vlastiti vodovod, a većina seljana preuzela je naziv plemena kao prezime. Moji djed i baka tu su se rodili. Baka je, po nekom meni posve nepoznatom običaju, po kojemu sva ženska djeca dobivaju dva vlastita imena, također dobila dva. Umrli su; baka me pred smrt htjela nazvati; tražila me po Omišu, ali ja sam samo jednom davno bio u Omišu.
Djed je bio milicajac, a baka vještica. Imala je ogromnu bijelu kosu i bila zla, a on tipični galeb, voljen u društvu.
Imam 34 godine. Moj je otac u toj dobi otišao u matični ured da mu ondje ispričaju njegovu priču, i prihvatio je narativ koji mu je odgovarao, koji je istinit, koji počinje tamo gdje i moj, možda još i prije. Sa svojim narativom svatko dalje radi što zna i umije. Ja ne želim uraditi ništa, želim si samo ispričati vražju priču. Želim moći urlati na Molocha, želim biti peder, želim znati gdje sam bio.
Imam 34 godine i prošli tjedan nisam imao pištolj. Nisam imao ni uže, premda mislim da je smrt vješanjem jeziva, da ti lice zauvijek ostane u nemoćnom, patničkom grču, s kojim onda ideš u raj. Koji pakao. Stoga sam uzeo svoju kutiju s antidepresivima i sve ih strpljivo izvadio iz čvrste plastične folije. Zatim sam kratko stajao na balkonu i sjetio se – imao sam viziju sebe prije 10 godina, sebe kako pušim na terasi punoj biljaka, i pomislio – zaboga, to je bio potpuno fiktivan lik, mada su mi govorili da ustvari to želim biti ja. Ja sam ga možda izmislio, ali sam on evo i postao. Taj flashback me nagnao da se osjećam kao materijalizacija svih svojih fetiša, kao sveto proročanstvo. Čak sam i izgled pepeljare pogodio u toj viziji. Imam i tekst da vam to dokažem.
Malo sam tako stajao i razmišljao, oduševljen spoznajom da sam svemoguć, da sam panoptikum, a da je prostor-vrijeme Cortazarova igra koja može započeti bilo gdje i nastaviti se bilo kada.
Vaš metafizički mag zatim je, razbuđen, bacio sve te antidepresive u WC školjku. Veoma glupo, budući da ih trebam uzimati redovno, slažem se, ali još sam se gluplje osjećao kad sam našao još jednu tablu u ladici. To je mogla biti presuđujuća količina. Bože, presuđujuća količina. Vidite, to je bila moja prvobitna potreba – da mi netko ili nešto konačno presudi. Ali kako, ako još nisam ni iznio svoj predmet? Godine i godine fikcije i intuitivnog naklapanja o Bogu, a stvar je zapravo tako jasna: ako je Bog alfa i omega, zar ne bih trebao najprije proći kroz alfabet?
Zato sjedim tu i kontempliram svog oca. Velik čovjek, ovako fizički, i veoma glasan. Ljudi se tjednima nakon njezina pojavljivanja u javnosti dive genetici zaslužnoj za izgled mlade Shiloh, kćeri Angeline i Brada, pritom ne mareći mnogo za liniju prokletstva u vlastitoj obitelji.
Stoga se želim sjećati bake, koja je u posljednjim danima svog života, nakon dugotrajnih borbi s neprecizno utvrđenom mentalnom bolešću, samo još ležala u krevetu i halucinirala. Upali mi TV, rekla bi mojoj majci, dok sam ja, tada jedanaestogodišnjak, samo stajao i nijemo gledao u prazno. Pa bi sa spavaćice brisala nevidljive mrlje od pudinga kojim ju je majka hranila. Kad je umrla, pomislio sam – dobro, nema je više, ali mama je toliko plakala da i danas plačem sve njezine suze.
Plakala je kad se udala. Plakala kad se razvela. Plakala kad smo se nakratko razdvajali od nje. Plakala kad bi se sastajali. Plakala je za domom, plakala za putovanjima. Godinama je plakala za mojim ocem. Godinama za svojim umrlim roditeljima. Naposljetku je potražila pomoć i tek negdje sa 60 dobila pravu dijagnozu.
Tata je plakao samo, kaže, dok je ručao sam.
Neobičan veo misterije obavijen je oko razloga njegove smrti. Objasnit ću vam. Jednog lijepog ljetnog dana odlučio je umrijeti jer ga ovaj svijet nije dostojan, napisao oporuku i poslao oproštajne mailove najbližima. Netom nakon toga je preminuo. Od srčanog udara, kaže obdukcijski nalaz. Prirodnom smrću. Dakle, sjeo je za kompjuter pijan, popio malo vina, uzeo tablete (u nedovoljnoj količini da budu smrtonosne, kaže nalaz) i dobio srčani udar. Jesu li htjeli biti praktični i ne proglasiti očigledno očiglednim, ne znam; umro je između izmeđua (mjesto kojem je stremio). Često sam priželjkivao da umre sam.
Sagrada Familia.
O tome vam govorim kad pričam o svom odrazu. Ja ne želim da moj vlastiti narativ popije život iz mene, da od mene ostane beživotno srebrnkasto stablo na nepoznatoj planeti, a on da sjaji u svom blještavom manirizmu. To je, primjerice, i koncept antidepresiva – tko misli da će s njima izgubiti mnogo od svog karaktera, naprosto ima loš karakter koji ga prati poput zaljubljenog najboljeg prijatelja s kojim pješačiš od Osijeka do Vinkovaca i pritom ti pasivno-agresivno daje do znanja da ćeš ga izgubiti ako mu ne uzvratiš ljubav.
Ljudi koje ću nužno izgubiti učine da se bojim izgubiti sebe putem. Gubiti sebe svaki put kad te netko izgubi, i što mi preostaje – poezija, neuka i glupa, začaran krug šamanskog narcizma koji tek kroz empatiju osjeća gubitak svog bića uvijek iznova. Umiranje postane banalna svakidašnjica.
Jeste li ikada probali vratiti sebe vraćajući se u prošlost? Sve te zombi-kopije jedne te iste osobe – tebe – nagomilavaju se u stanu, trpaš ih u ormare, natiskavaš se s njima u kadi, u krevetu, ne peru se sapunom, smrde, pitaju te zašto i pogađaju odgovore.
Hoće li me rastrgati ako im se konačno prepustim?
Ne, dok odustajem od njih, i oni odustaju od mene. Povlače se. Zavlače pod krevet, pod tepih, dezintegrirajući se u hermeneutičke palimpseste koje će čitati moja djeca.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.