intervju

Paula Ćaćić: Volim brbljavost i pričljivost u književnosti

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Paula Ćaćić je u uži izbor ušla s pričom ''Najpogodnije mjesto''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

- Gdje i kako živiš?

Živim u Zagrebu i to po prvi put sama, što znači da su mi youtube tutorijali postali novi prijatelji i da sam počela vjerovati da kombinacija sode bikarbone i octa sve rješava. Pisanje se proteže kroz sve moje obaveze i zanimacije – kada ne radim posao copywritera, onda pišem nešto za sebe ili prevodim. 

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... 

Budući da najčešće radim od doma, volim otići među ljude, imati neki zdravi balans osame i društvenosti. Povremeni kviz znanja, običan izlazak na pivo, izložba, predstava – cijenim druženja s dragim ljudima, s kojima se uvijek može o nečemu razgovarati.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je za mene uvijek u hodu, u šetnji kada čujem fragmente tuđih razgovora, prepirki, vike, smijeha… Život između započetih knjiga, zalogaj na brzinu, predah od stvarnosti, a ponekad i suočavanje s njom.

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

To što mi može biti zaklon, ali ujedno pružiti slobodu, prostor u kojem sam sigurna djelovati pod svojim uvjetima. 

- A ono najgore?

Pa pisanje je vrlo osamljeni rad, a biti u svom društvu može biti nesnosno. I to što ga se doživljava kao laku rabotu.

- Koje su tvoje teme?

U posljednje vrijeme me zanimaju ženska prijateljstva i ljubavni odnosi, utjecaj ekonomije, tehnologije i društvenih mreža na iste, pokušavanje odrastanja, pogubljenost u dvadesetima…

- Što ti je motiv za pisanje?

Želja da ispričam naoko obične stvari i situacije koje “trigeraju” mnogo toga, jednostavno pomislim da bi bilo dobro nešto obraditi u nekom ključu, postanem tvrdoglava i krenem raditi na priči kao da je najvažnija.

- Što te drži u ovom vremenu?

Humor, moje zamije i telefonski razgovori s mojom obitelji. 

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Na moje razmišljanje o književnosti i na razvijanje znatiželje uvelike su utjecali romani Orhana Pamuka, priče J. D. Salingera… To su neke od koordinata. Kasnije mnogo pjesnika, i stranih i domaćih. Najveći utjecaj ipak moram pripisati svojim bosanskim korijenima, svojoj obitelji, u kojoj su humor, specifično pripovijedanje i prepričavanje dio svakodnevice.

- Kako vidiš svoju generaciju?

Rastrzanu i zbunjenu između nošenja s vlastitim brigama i s onim što diktiraju neki drugi. Pokušavamo izaći iz odjeće koju smo odavno prerasli i mada pucaju šavovi, sve oko nas govori da izdržimo u njoj još neko neizvjesno vrijeme.

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Od kratke proze - Mira Petrović, Lucija Švaljek,… Od poezije Ana Škvorc, Mateja Tutiš, Marija Dejanović, Mateja Jurčević… 

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Iznimno mi je drago da sam se našla u užem izboru s talentiranim mladim spisateljicama. A što se tiče spomenutog “trenda”, prije nekoliko godina je A. Marušić objavila zanimljiv članak u kojem je, među ostalim, činjenicu da žene najčešće pišu kratku prozu povezala s njihovim položajem u društvu i prekarnim statusom. S time se i slažem, ali vjerujem da općenito, i piscima i čitateljima, trenutno odgovaraju kraće forme svega – od serija do knjige, jer živimo u takvom dobu brze konzumacije sadržaja i tjeskobne žurbe.

- Što je ono što bi željela napisati?

Trenutno pokušavam raditi na zbirci priča koja će obuhvatiti teme bliske mojoj generaciji, mom iskustvu. 

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Pa, svakako mi je poticaj za dalje, jer svako malo prolazim kroz mini krize. Često sam nesigurna u vezi stvari na kojima radim, a ovu priču sam pisala jako dugo, rovarila sam kroz nju, dorađivala je… Lijepo je da je došla do čitatelja i da ju je žiri prepoznao. Sada ima svoj život 😊

- Što pisac treba raditi?

Sve! Najviše treba znati slušati sve oko sebe, pa i tišinu.

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Ne vjerujem da uopće postoje neangažirani, pa makar to tvrdili. Ako ste strastveni oko svoje priče i želite da ona dopre do čitatelja, onda imate i neku poruku i definitivno ste angažirani.

- Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čiatate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli?

Trudim se pratiti domaću književnost koliko mi vrijeme dopusti, povremeno otići na književne tribine ili predstavljanja. Jako mi se sviđa stil pisanja primjerice Lidije Deduš, Lare Mitraković… Volim brbljavost i pričljivost u književnosti.  Pratim domaću kinematografiju, jer tu i tamo pišem filmske osvrte – zadnje što me je oduševilo – filmovi Murina i Zbornica. Filmovi i serije me hrane u istoj mjeri kao knjige.

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Nadam se da ću stvoriti neku disciplinu pisanja koje ću se držati, jer sam previše lijena i sporadična oko pisanja. Pisanje je dio mene, ma koliko god mu se opirala. Ne želim forsirano pisati, već u nekom svom tempu. Poticaj su mi ljudi koji pročitaju ponešto moje pa mi se jave, onda stvarno pisanje dobije smisla.

- Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Kada ćeš prestati biti kampanjac?

- I što biste odgovorili?

Kao i uvijek – od sutra.

Foografija: Paula Ćaćić