intervju

Ivana Butigan: Oduvijek sam željela napisati roman ni o čemu

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Ivana Butigan je u uži izbor ušla s pričom ''Hladan tuš''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljice.



 

 - Gdje i kako živiš?

Živim u Zagrebu, gdje i radim. Pokušavam naći balans između posla, obaveza i slobodnog vremena. Maštam o tome da postanem posložena osoba sa stabilnim unutarnjim rasporedom, vremenom i energijom za sve što želim u danu.

 

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... 

Krećem se u šarolikom krugu prijateljstava i poznanstava, gdje je gotovo svako druženje podloga za proširivanje znanja o raznim temama, od određenih industrija do generalnog ljudskog stanja. U posljednje vrijeme sam smanjila krug ljudi s kojima aktivno komuniciram, ali to ima veze više s godinama nego s covidom.

 

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je za mene, kao i svaka umjetnost, posljedica ljudske potrebe da shvatimo svijet i interpretiramo ga, izrazimo svoja razmišljanja bilo da prerađujemo traume, razvijamo alternativne scenarije ili pokušavamo educirati kroz stvaranje empatije i nuđenje druge perspektive. Književnost je zanimljiva upravo zbog višestrukosti perspektiva, pristupa i filozofija koje se kroz autora pretaču u djelo i kojima čitatelj pristupa s nekim svojim očekivanjima i interpretacijama. 

 

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Književnost je odlična za proširivanje svijesti, uvid u moguće psihologije, ali i kao zabava u kojoj se lako samozaboraviti, užitak riječi i slika, te kao kreativna vježba. 

 

- A ono najgore?

Ne znam ima li dobra književnost najgoru stranu. Ako te suoči s vlastitim demonima i prouzroči neugodu, smatram to dugoročno dobrim. Bavljenje književnošću zahtijeva i disciplinu koju je nekad bolno istjerati.

 

- Koje su tvoje teme?

Ne pišem dovoljno dugo da bih razvila konkretne teme. Zabavlja me pisati kroz uobičajene svakodnevne situacije te tako otkrivati pozadinske priče, sudbine i filozofije likova ili se zabavljati alternativnim scenarijima. 

 

- Što ti je motiv za pisanje?

Motivacija za pisanje mi je zabava. Iako je ta zabava ponekad vrlo neugodna i naporna, volim smjerove u kojima me pisanje odvede. 
Disciplinu pisanja održavam pomoću tjednih online poziva s još 3 djevojke s kojima sam oformila grupu koja se sastaje ponedjeljcima, zadaje teme i zadaću, a nudi konstruktivni razgovor i kritiku tekstova koje predamo.

 

- Što te drži u ovom vremenu?

Drži me uvjerenje da je smisao samo privid i da oduvijek živimo u kaosu kojem naknadno upisujemo značenje kako bi nam lakše bilo živjeti i djelovati u nekom smjeru bez da se svake sekunde svakog dana osjećamo izgubljenima. 

 

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

U Zagrebu postoji književna scena, nevelika, ali zasigurno postoji. I puno se mladih ljudi trudi održati je i pospješiti, što je iznimno pohvalno. Nisam aktivno dio te scene, ali pokušavam pratiti domaću produkciju i književna događanja koliko stignem.

 

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Na moj odnos prema tekstu najviše su utjecali Amelie Nothomb i Milan Kundera, još u srednjoj školi. Na faksu su mi se proširili vidici, što teoretski što praktični, ali sam se i teže oduševljavala djelima. Jedini autor kojeg pamtim kao veliko oduševljenje u tom periodu je Paul Auster. 

 

- Kako vidiš svoju generaciju?

Izgubljena između boomera i Gen Z. Generacija s kojom izumiru besmislene bumerske prakse, a koja i dalje ne uspijeva njegovati ljubav i razumijevanje prema sebi kao što mi se čini da Gen Z uspijeva. 

 

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Prva mi na pamet pada Monika Herceg čije Gdje se kupuju nježnosti mi je bilo ugodno iznenađenje. Sviđa mi se i pisanje Ante Zlatka Stolice.

 

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Promjenom perspektive društva i davanja važnosti ženskoj perspektivi, ne kao Drugoj već kao legitimnoj za ljudsko iskustvo. Trenutni narativ otvara mjesta ne-mainstream iskustvima i otvoreno problematizira niz društvenih i socijalnih pojava, o kojima žene, pogotovo u Hrvatskoj imaju štošta reći, ali isto tako napokon imaju i luksuz ne baviti se “političkim pisanjem”. 

 

- Što je ono što bi željela napisati?

Oduvijek sam željela napisati roman ni o čemu, ali mučim se i s formom kratke priče, tako da su zasad moji snovi i ambicije usmjereni na zbirku kratkih priča. 

 

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Jako me to veseli, budući da sam se tek počela baviti pisanjem i odlučila otići kontra sebe te se eksponirati, od čega inače zazirem. Pokazalo mi je da se isplati dovoditi u neugode, a i da pisanje bez čitatelja možda ima terapeutski učinak, ali nema nikakav odjek niti povratnu informaciju za razvoj autora. 

 

- Što pisac treba raditi?

Pisac prije svega treba čitati, a onda i pisati. Promišljati svijet oko sebe i pronalaziti ideje na svakom koraku.

 

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Mislim da je svaki autor u neku ruku angažiran. Nitko nije lišen ideologije, koja na kraju nađe način da se pretoči u tekst, bilo svjesno ili nesvjesno. Ukoliko se obrađuju motivi i teme koji problematiziraju neka opća društvena mjesta, pa makar i usputno, mislim da su to mjesta na kojima se vrši utjecaj. Potpuno angažirana književnost i umjetnost je prema mom iskustvu pamfletska i neodoljivo me podsjeća na Mirka i Slavka.

 

- Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Mislim da hrvatska književnost ima što ponuditi i pratim domaću produkciju koliko god mogu. Zanimljivo mi je pratiti kako se kreću trendovi, koje teme se vrte, kakvi su motivi, smjerovi i načini pripovijedanja, ukratko – što to zaokuplja našu scenu.

 

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Moj je odnos s pisanjem dvojak. Imam potrebu pisati, ali me često i frustrira. Inače u životu imam periode visoke i niske motivacije za razne stvari, pa tako i za pisanje. Voljela bih se nastaviti baviti pisanjem i u budućnosti, jer vjerujem da što duže pišeš, to bolje brusiš zanat i svaka kasnija priča barem je formom jača i stabilnija od prethodne.

 
 
 
 
 
 
Fotografija: Ivana Butigan
 
 
 
 
 
 
 

 

 

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg