intervju

Ivana Butigan: Oduvijek sam željela napisati roman ni o čemu

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Ivana Butigan je u uži izbor ušla s pričom ''Hladan tuš''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

 - Gdje i kako živiš?

Živim u Zagrebu, gdje i radim. Pokušavam naći balans između posla, obaveza i slobodnog vremena. Maštam o tome da postanem posložena osoba sa stabilnim unutarnjim rasporedom, vremenom i energijom za sve što želim u danu.

- Reci nam neke stvari o svom društvenom životu, ne moraju biti najvažnije... 

Krećem se u šarolikom krugu prijateljstava i poznanstava, gdje je gotovo svako druženje podloga za proširivanje znanja o raznim temama, od određenih industrija do generalnog ljudskog stanja. U posljednje vrijeme sam smanjila krug ljudi s kojima aktivno komuniciram, ali to ima veze više s godinama nego s covidom.

- Što je tebi, i za tebe, književnost?

Književnost je za mene, kao i svaka umjetnost, posljedica ljudske potrebe da shvatimo svijet i interpretiramo ga, izrazimo svoja razmišljanja bilo da prerađujemo traume, razvijamo alternativne scenarije ili pokušavamo educirati kroz stvaranje empatije i nuđenje druge perspektive. Književnost je zanimljiva upravo zbog višestrukosti perspektiva, pristupa i filozofija koje se kroz autora pretaču u djelo i kojima čitatelj pristupa s nekim svojim očekivanjima i interpretacijama. 

- Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Književnost je odlična za proširivanje svijesti, uvid u moguće psihologije, ali i kao zabava u kojoj se lako samozaboraviti, užitak riječi i slika, te kao kreativna vježba. 

- A ono najgore?

Ne znam ima li dobra književnost najgoru stranu. Ako te suoči s vlastitim demonima i prouzroči neugodu, smatram to dugoročno dobrim. Bavljenje književnošću zahtijeva i disciplinu koju je nekad bolno istjerati.

- Koje su tvoje teme?

Ne pišem dovoljno dugo da bih razvila konkretne teme. Zabavlja me pisati kroz uobičajene svakodnevne situacije te tako otkrivati pozadinske priče, sudbine i filozofije likova ili se zabavljati alternativnim scenarijima. 

- Što ti je motiv za pisanje?

Motivacija za pisanje mi je zabava. Iako je ta zabava ponekad vrlo neugodna i naporna, volim smjerove u kojima me pisanje odvede. 
Disciplinu pisanja održavam pomoću tjednih online poziva s još 3 djevojke s kojima sam oformila grupu koja se sastaje ponedjeljcima, zadaje teme i zadaću, a nudi konstruktivni razgovor i kritiku tekstova koje predamo.

- Što te drži u ovom vremenu?

Drži me uvjerenje da je smisao samo privid i da oduvijek živimo u kaosu kojem naknadno upisujemo značenje kako bi nam lakše bilo živjeti i djelovati u nekom smjeru bez da se svake sekunde svakog dana osjećamo izgubljenima. 

- Postoji li mlađa književna scena u tvom okruženju (užem i širem) i ima li tu nešto što bi željela istaknuti, reći, napomenuti?

U Zagrebu postoji književna scena, nevelika, ali zasigurno postoji. I puno se mladih ljudi trudi održati je i pospješiti, što je iznimno pohvalno. Nisam aktivno dio te scene, ali pokušavam pratiti domaću produkciju i književna događanja koliko stignem.

- Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Na moj odnos prema tekstu najviše su utjecali Amelie Nothomb i Milan Kundera, još u srednjoj školi. Na faksu su mi se proširili vidici, što teoretski što praktični, ali sam se i teže oduševljavala djelima. Jedini autor kojeg pamtim kao veliko oduševljenje u tom periodu je Paul Auster. 

- Kako vidiš svoju generaciju?

Izgubljena između boomera i Gen Z. Generacija s kojom izumiru besmislene bumerske prakse, a koja i dalje ne uspijeva njegovati ljubav i razumijevanje prema sebi kao što mi se čini da Gen Z uspijeva. 

- Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Prva mi na pamet pada Monika Herceg čije Gdje se kupuju nježnosti mi je bilo ugodno iznenađenje. Sviđa mi se i pisanje Ante Zlatka Stolice.

- Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Promjenom perspektive društva i davanja važnosti ženskoj perspektivi, ne kao Drugoj već kao legitimnoj za ljudsko iskustvo. Trenutni narativ otvara mjesta ne-mainstream iskustvima i otvoreno problematizira niz društvenih i socijalnih pojava, o kojima žene, pogotovo u Hrvatskoj imaju štošta reći, ali isto tako napokon imaju i luksuz ne baviti se “političkim pisanjem”. 

- Što je ono što bi željela napisati?

Oduvijek sam željela napisati roman ni o čemu, ali mučim se i s formom kratke priče, tako da su zasad moji snovi i ambicije usmjereni na zbirku kratkih priča. 

- Što ti znači (ako išta) da si ušla u uži izbor 7Km?

Jako me to veseli, budući da sam se tek počela baviti pisanjem i odlučila otići kontra sebe te se eksponirati, od čega inače zazirem. Pokazalo mi je da se isplati dovoditi u neugode, a i da pisanje bez čitatelja možda ima terapeutski učinak, ali nema nikakav odjek niti povratnu informaciju za razvoj autora. 

- Što pisac treba raditi?

Pisac prije svega treba čitati, a onda i pisati. Promišljati svijet oko sebe i pronalaziti ideje na svakom koraku.

- Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Mislim da je svaki autor u neku ruku angažiran. Nitko nije lišen ideologije, koja na kraju nađe način da se pretoči u tekst, bilo svjesno ili nesvjesno. Ukoliko se obrađuju motivi i teme koji problematiziraju neka opća društvena mjesta, pa makar i usputno, mislim da su to mjesta na kojima se vrši utjecaj. Potpuno angažirana književnost i umjetnost je prema mom iskustvu pamfletska i neodoljivo me podsjeća na Mirka i Slavka.

- Mišljenje o (odnos prema) suvremenoj hrvatskoj književnosti, čitate li hrvatsku književnost uopće i ako da, koga biste istaknuli? 

Mislim da hrvatska književnost ima što ponuditi i pratim domaću produkciju koliko god mogu. Zanimljivo mi je pratiti kako se kreću trendovi, koje teme se vrte, kakvi su motivi, smjerovi i načini pripovijedanja, ukratko – što to zaokuplja našu scenu.

- Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Moj je odnos s pisanjem dvojak. Imam potrebu pisati, ali me često i frustrira. Inače u životu imam periode visoke i niske motivacije za razne stvari, pa tako i za pisanje. Voljela bih se nastaviti baviti pisanjem i u budućnosti, jer vjerujem da što duže pišeš, to bolje brusiš zanat i svaka kasnija priča barem je formom jača i stabilnija od prethodne.