poezija

Nikolina Glištra: Izbor iz poezije

Nikolina Glištra (Stuttgart, 1976.) završila je Jezičnu XVIII. gimnaziju u Zagrebu te je diplomirala na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, smjer filozofija i religijska kultura. Pjesme objavljuje na društvenoj mreži Facebook, te u časopisu Poezija, Riječi, Kulturni Lift, Stihotron i u zborniku U mreži stih 4. Iza sebe ima dvije objavljene zbirke Imam mjesto... zove se Nebo (naklada Nikola Đuretić) i Crvena trava (HDP). Živi i radi u Zagrebu.

Koža ispisana datumima. Pamtim

Kao i godine . U 40toj sve više zaboravljam kožu. Datume smrti pamtim s neviđenom lakoćom.

Primjećujem crne rubove osmrtnica.

Nakon pogreba vadim tanke čavliće iz njihovih križeva.

Nikad toliko smrti na vratima. Ķažu da je to normalno.

Ispraćamo jer smo stariji. Spremniji na trupla koja spremamo u ladice.

Zato nas sve više smrt uznemiruje. Bliži se. Hoće da mislimo na nju

Kao na ljubavnika.

Cvijeće miriše. Svijeće poprimaju drugačije značenje.

Nevidljivi stolar proširuje nebo u našim prsima.

Sve te duše trebaju negdje i stanovati.

Ne može se govoriti u zid gledati ucrtati zidu usne usnama dodati šutnju šutnjom se izdati glasno bez zraka zrakom kružiti krugom gušiti radoznalo oprostiti tjeskobu tjeskobom se liječiti liječiti mjehurićima posljednjeg zraka iz vrećice vrećicu objesiti na kvaku nečije duše duša nije patetična kao krošnja krošnja se suši bez dodira dodir u fazanima oko kuće klizi u sebehvat mislim da je to mreža kojom hvatamo signale svega neizgovorenog

Pažljivo se prikrasti i dodirnuti vjetar. Pomisliti moguće je. Držati u rukama lahor kao da držiš nečiju dušu.

Opipati lim. Gladak sklizak u zoru kada svježina zatvara pore na koži.

Primiti na usne cvrkut ptica i predati kao dar.

Prijatelj trpa na vrh kofera paket. Otvorit će ga u Berlinu. Javit će mi koliko mu nedostajem kada zatvori rubove mekanog skaja na torbi.

Sam. Reći će. Kao da si cijeli svijet u meni prespavala.

Previše putovanja. Planina. Autocesta.

Naposljetku, kino otvara vrata. Uzeti u dlanove emociju mraka i tišine. Ako uspiješ prije mraka utihnuti u prsima ćeš čuti otkucaje morseove abecede.

Poželjela sam povratak. Prepričat ću ti film u detalje. Daljina. Koncem ušiti perlu na mokasini.

Odgristi končić.

Može se godina zaboraviti. Vrijeme. Krštenja i grožđe iz kojeg kaplje Dunav. Dijete koje nosi sijeno na glavi rijetko razbije koljena. Kada zaboraviš nosiš sunce u kosi i trčiš dodirujući dugu. Sjećanje na djetinjstvo.

Kosa pada u krupnim pramenovima i pitanja te bude u rana jutra. Je li šutnja mogla biti tiša. Krov popraviti. Stara vrata ofarbati. Izgurati tugu kroz sito lagati o propustima.

Nikome ne otkriti kako lišće pada u jesen samo da bi tebe rastužilo.

Popneš se na vrh stepenica da bi poželio dobro jutro suncu ali tamo nikog nema ni sunca ni ljudi.

Prošlo je. Kovačnice su prazne. U slijepoj ulici ima jedna slastičarna odjevena u tortu.

Dvoje ljudi uvijek dolazi. Povijest je suknja u kojoj šuška tek stara podvezica.

Nikome neću reći da sam previše znala ili premalo živjela jer kesten je ostario u drvenoj kutiji a pismo je žuto kao masni papir.

Prošlo je. Paziš na kišu i vjetar. Otkriješ novi otok. Početak priče.

Jutro se dotaklo pitanja opstanka do grančice na trepavici moga psa. Kako si dospjela tu, tako tanka mala i krhka?

Ima trepavice boje pijeska guste zbijene u redove . Ima pogled dubokog ponosa poput zadivljujućeg pogleda s vrha Tibeta. Daljina može stopala raskrvariti ako se premalo zagledamo u oči.

Nokti na šapama bruse se po stijenama.

Zato je dobro hodati.

Zahvalno liježe pod noge. Narančasta dlaka smiruje protok vremena. Sve je moguće.

Svaka religija. Svaki svjetonazor.

Mi smo prolaznici odabrani glasom i pokretima.

Svaki pokret u zraku diše. Otiskuje bijeg ili prostranstvo.

Ljubav utiskuje vremenu strpljivost i povjerenje. Nikada nećemo jedno bez drugoga otići.

Osluškujemo si pluća i bubrege.

Tišina može najviše naštetiti sluhu od silnog naprezanja.

Osluškujući postajemo jezero. Mirno ljuljuškanje u maternici zemlje.

Ništa nije ostalo danas od sve te silne zime i snijega. Osmijeh je zamagljen. Strpala sam ga u torbu kao kožnu rukavicu.

Padam u svjetlo. To je jedino lijepo u snijegu. Njegova svjetlina. I njegove oči u koje mogu dugo tonuti. Snovi su nepropisana pravila. Svakome bih nadjenula ime i onom dalekom. Ispod granice koji me podsjeća na bijele stranice antropologije. Tu je čovjek opkoljen svojim zidovima . Svojom slobodom.

Noću stvaram mostove. Nestaju ujutro. Uruše se u srce. Možda sam previše snijeg zaboravljala.

Djevojka stoji na stanici. Drži vrećice. Izviruju grane obranog vrhnja. Njena koža je poput sipine kosti a oči kao jezero puno riba.

Zadržava dah. Škripi sol koja sipi uokolo. Putuje tko zna kamo.

Ukusni agrumi padaju s balkona. Terase su popločene koricama knjiga.

Zemlja se vrti vrti vrti.

Gravitacija upire prstom u vunene kape.

Šaptom stvara vjetar. Medom lijepi kosu za obraze.

Ptice hodaju. Imaju male papuče svaki dodir s tlom i zemlja podrhtava.

Nose mrvice kruha. Nisu li to mala zrna pijeska?

Žena pita muškarca na cesti

Koliko metara je udaljena moja kuća? Recite, ako znate. Recite. Ja sam izgubljena.

Kolači s makom hodaju po izlozima.

Upravo je zijevnula svraka pa opet utonula u san.

Sunce nema riječi a zima samo što nije pronašla svoj dom.

Teško da će mu ona zamjeriti.

Danima šuti dok ne shvati boju zraka.

Teško da će on priznati.

Bilo što.

Ona je njegov krov.

On je njen stol.

Sjede na trijemu i mjere jedno drugome propuste.

On slaže tijelo ona uzdahe.

Koliko kosine mogu izdržati.

Dodiruju se između prostora.

Zadajem si male ciljeve. Ustati rano, oplijeviti vrt dok nije tako vruće.

Posijati sjeme i dobro zaliti da se izbori za sebe.

Prošetati psa u hladu šume. Gledati kako uživa u slobodi u rano jutro. Tada je moguće ne sresti ljude i biti sam.

Šuma. Pas i ja. Stablo hlad i presušeni potok.

Mali ciljevi. Pobrašnjena slova u bilježnici koja čekaju večer da ih povjetarac otpuhne.

Ispeći kruh i razdijeliti kriške kad sunce zatvori prozore.

Nekada mi se čini da je idealno samo šutjeti i razmišljati o filozofiji. Što znači i kako može preokrenuti misli u novom smjeru.

Šutjeti. Miriti u sebi dobre i loše svjetove.

Padati. Dizati se.

Dobro je.

Svilena kiša. Kost u prstu savija se

U bol.

Plovi brod ulicom. Kristal pucketa u radijatorima.

Netko je donio s groblja dušu na potplatima.

Gibanica od maka i oraha. Prašina šećera kao pepeo. Lijepi se za usnu.

Šapućem spalite me . Da duša može letjeti. Kako će vidjeti iz duboke rake nebo.

Dobro je.

Kruh je na stolu. Duše su pojele mrvice. Znam da si gladan.

Ljudi ubijaju. Krvarimo. I jezik krvari. Slova ispadaju bez ljubavi i konca.

Ptice sele moje tijelo. Nose nokte.

Prozor je zamagljen. Netko kuca.

Dobro je.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

o nama

Natječaj ''Sedmica & Kritična masa'' - uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autore. Pročitajte tko su sedmero odabranih.

proza

Hana Kunić: Vidjela sam to

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Hana Kunić (Varaždin, 1994.) završila je varaždinsku Prvu gimnaziju nakon koje upisuje studij Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, gdje je magistrirala 2017. godine. Kao Erasmus+ studentica studirala je Glumu i na Faculty of Theatre and Television u Cluj-Napoci u Rumunjskoj. Glumica je pretežno na kazališnim (HNK Varaždin, Kazalište Mala scena Zagreb, Umjetnička organizacija VRUM, Kazalište Lutonjica Toporko), a povremeno i na filmskim i radijskim projektima. Kao dramska pedagoginja djeluje u Kazališnom studiju mladih varaždinskog HNK i u romskom naselju Kuršanec u sklopu projekta Studija Pangolin. Pisanjem se bavi od osnovne škole – sudjelovala je na državnim natjecanjima LiDraNo (2010. i 2012.), izdala je zbirku poezije „Rika“ (2018.), njena prva drama „Plavo i veliko“ izvedena je na Radiju Sova (2019.), a njen prvi dječji dramski tekst „Ah, ta lektira, ne da mi mira“ postavljen je na scenu lutkarskog Kazališta Lutonjica Toporko (2021.). Suosnivačica je Umjetničke organizacije Favela. Živi u Zagrebu, puno se sunča i alergična je na banalnost.

proza

Saša Vengust: Loša kob

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Saša Vengust (Zagreb, 1988.) završio je školovanje kao maturant II. opće gimnazije. Nakon toga je naizmjence malo radio u videoteci, malo brljao na Filozofskom fakultetu po studijima filozofije, sociologije i komparativne književnosti. U naglom i iznenadnom preokretu, zaposlio se u Hladnjači i veletržnici Zagreb kao komercijalist u veleprodaji voća i povrća. Trenutačno traži posao, preuređuje kuću, savladava 3D printanje, boja minijature, uveseljava suprugu i ostale ukućane sviranjem električne gitare te redovito ide na pub kvizove da se malo makne iz kuće.

proza

Sheila Heti: Majčinstvo

Sheila Heti (1976.) jedna je od najistaknutijih kanadskih autorica svoje generacije. Studirala je dramsko pisanje, povijest umjetnosti i filozofiju. Piše romane, kratke priče, dramske tekstove i knjige za djecu. U brojnim utjecajnim medijima objavljuje književne kritike i intervjue s piscima i umjetnicima. Bestseleri How Should a Person Be? i Women in Clothes priskrbili su joj status književne zvijezde. New York Times uvrstio ju je na popis najutjecajnijih svjetskih književnica koje će odrediti način pisanja i čitanja knjiga u 21. stoljeću, a roman Majčinstvo našao se na njihovoj ljestvici najboljih knjiga 2018. godine. Hvalospjevima su se pridružili i časopisi New Yorker, Times Literary Supplement, Chicago Tribune, Vulture, Financial Times i mnogih drugi koji su je proglasili knjigom godine. Majčinstvo je tako ubrzo nakon objavljivanja postao kultni roman. Sheila Heti živi u Torontu, a njezina su djela prevedena na više od dvadeset jezika.

poezija

Selma Asotić: Izbor iz poezije

Selma Asotić je pjesnikinja. Završila je magistarski studij iz poezije na sveučilištu Boston University 2019. godine. Dobitnica je stipendije Robert Pinsky Global Fellowship i druge nagrade na književnom natječaju Brett Elizabeth Jenkins Poetry Prize. Nominirana je za nagradu Puschcart za pjesmu ''Nana'', a 2021. uvrštena je među polufinaliste/kinje nagrade 92Y Discovery Poetry Prize. Pjesme i eseje na engleskom i bhsc jeziku objavljivala je u domaćim i međunarodnim književnim časopisima.

proza

Ines Kosturin: Izbor iz poezije

Ines Kosturin (1990., Zagreb) rodom je iz Petrinje, gdje pohađa osnovnu i srednju školu (smjer opća gimnazija). Nakon toga u istom gradu upisuje Učiteljski fakultet, gdje je i diplomirala 2015. godine te stekla zvanje magistre primarnog obrazovanja. Pisanjem se bavi od mladosti, a 2014. izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije, ''Papirno more''. Krajem 2020. izdaje drugu samostalnu zbirku poezije, ''Herbarij''. Pjesme objavljuje kako u domaćim, tako i u internacionalnim (regionalno i šire) zbornicima i časopisima. Na međunarodnom natječaju Concorso internazionale di poesia e teatro Castello di Duino 2018. osvaja treću nagradu. Poeziju uglavnom piše na hrvatskom i engleskom jeziku.

proza

Luka Ivković: Sat

Luka Ivković (1999., Šibenik) je student agroekologije na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Do sada je objavljivao u časopisu Kvaka, Kritična masa, Strane, ušao u širi izbor za Prozak 2018., uvršten u zbornik Rukopisi 43.

poezija

Bojana Guberac: Izbor iz poezije

Bojana Guberac (1991., Vukovar) odrasla je na Sušaku u Rijeci, a trenutno živi u Zagrebu. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Trenutno radi kao slobodna novinarka te piše za portale Lupiga, CroL te Žene i mediji. Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: ''Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati. Stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.'' Njezine pjesme objavljivane su u časopisima, a ove godine njezina je poezija predstavljena na Vrisku – riječkom festivalu autora i sajmu knjiga.

proza

Iva Sopka: Plišane lisice

Iva Sopka (1987., Vrbas) objavila je više kratkih priča od kojih su najznačajnije objavljene u izboru za književnu nagradu Večernjeg lista “Ranko Marinković” 2011. godine, Zarezovog i Algoritmovog književnog natječaja Prozak 2015. godine, nagrade “Sedmica & Kritična Masa” 2016., 2017. i 2019. godine, natječaja za kratku priču Gradske knjižnice Samobor 2016. godine te natječaja za kratku priču 2016. godine Broda knjižare – broda kulture. Osvojila je drugo mjesto na KSET-ovom natječaju za kratku priču 2015. godine, a kratka priča joj je odabrana među najboljima povodom Mjeseca hrvatske knjige u izboru za književni natječaj KRONOmetaFORA 2019. godine. Kao dopisni član je pohađala radionicu kritičkog čitanja i kreativnog pisanja "Pisaće mašine" pod vodstvom Mime Juračak i Natalije Miletić. Dobitnica je posebnog priznanja 2019. godine žirija nagrade "Sedmica & Kritična masa" za 3. uvrštenje u uži izbor.

proza

Ivana Caktaš: Život u roku

Ivana Caktaš (1994., Split) diplomirala je hrvatski jezik i književnost 2018. godine s temom „Semantika čudovišnog tijela u spekulativnoj fikciji“. Tijekom studiranja je volontirala u Književnoj udruzi Ludens, gdje je sudjelovala u različitim jezikoslovnim i književnim događajima. Odradila je stručno osposobljavanje u osnovnoj školi i trenutno povremeno radi kao zamjena. U Splitu pohađa Školu za crtanje i slikanje pod vodstvom akademskih slikara Marina Baučića i Ivana Svaguše. U slobodno vrijeme piše, crta, slika i volontira.

poezija

Marija Skočibušić: Izbor iz poezije

Marija Skočibušić rođena je 2003. godine u Karlovcu gdje trenutno i pohađa gimnaziju. Sudjeluje na srednjoškolskim literarnim natječajima, a njezina poezija uvrštena je u zbornike Poezitiva i Rukopisi 42. Također je objavljena u časopisima Poezija i Libartes, na internetskom portalu Strane te blogu Pjesnikinja petkom. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje u Booksi, a svoju je poeziju čitala na osmom izdanju festivala Stih u regiji.

proza

Philippe Lançon: Zakrpan

Philippe Lançon (1963.) novinar je, pisac i književni kritičar. Piše za francuske novine Libération i satirički časopis Charlie Hebdo. Preživio je napad na redakciju časopisa te 2018. objavio knjigu Zakrpan za koju je dobio niz nagrada, među kojima se ističu Nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire 2018., Nagrada Femina, Nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija Nagrade Renaudot. Knjiga je prevedena na brojne jezike te od čitatelja i kritike hvaljena kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.