intervju

Nikola Pavičić: „Manje je više“, trebao bi biti po meni credo suvremenih književnika

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Nikola Pavičić je u uži izbor ušao s pričom ''Suncem i vremenom opržena tijela''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednog od osam natjecatelja.



 

Gdje i kako živiš?

Rođen sam u Zagrebu, a od pete godine stanujem u Svetoj Nedjelji. Živim običan život studenta iz suburbije, isti ili sličan kakav žive moji vršnjaci u zagrebačkim satelitskim gradovima: svakodnevne migracije u Zagreb, faks, učenje, druženje s prijateljima, škola stranih jezika, a ono vremena što ostane “potrošim” na čitanje; pisanje ostavljam za (nadam se) slobodno ljeto jer fakultetska literatura vrlo brzo iscrpi „inspiraciju“ iz čovjeka.

 

Što je tebi, i za tebe, književnost?

Jedina aktivnost koja mi nikad ne dosadi. Najbolja razonoda, najintimnija ispovijed, najpouzdaniji suputnik, najvidljiviji putokaz, itd.

 

Što je ono najbolje u književnosti, odnosno u tvom privatnom odnosu s književnosti/pisanjem, ne mislimo na omiljene pisce i slično?

Mislim da to vrijedi za sve umjetnike-stvaraoce, ali poseban je osjećaj djelo privesti kraju. Divno mi je gledati misli uobličene u crne mrlje na papiru koje su do tada bez forme samo plesale u mojoj glavi. No, u samom postupku pisanje ne uživam jer koliko god da su rečenice i misli dobro strukturirane u glavi, u trenutku kada ih treba prenjeti na papir nešto me ili koči ili imam osjećaj da misli nisam dobro uobličio, da trebam još nešto dodati ili ukloniti višak i taj me osjećaj prati tokom cijelog pisanja. Više volim čitati nego pisati. 

 

A ono najgore?

Pisati na ho-ruk bez ikakve prethodne skice kako bi djelo trebalo izgledati i što bi mu bile glavne teme. Nastojim ne započinjati s pisanjem ako ne znam kako će otprilike tekst izgledati na kraju i u totalitetu.

 

Koje su tvoje teme?

Želja mi je literarno obraditi snove. Nije to nikakav neonadrealizam ili nešto slično, već me zanima taj fenomen kao „prostor“ (u nedostaku boljeg termina koristim taj neprecizni pojam) u kojem sravnavamo ono što nam se desilo ili nam se dešava u životu. Ne mislim da su snovi nekakvi tajni znakovi ili da kazuju budućnost, nego jednostavno ponovno proživljavanje onoga što je java, samo na malo magičniji, komičniji, bizarniji način. Imam neki generalni koncept zbirke lirskih novela i pjesama o snovima koju polako upotpunjujem, dopisujem, raspisujem, skraćujem…

 

Što ti je motiv za pisanje?

Kao dijete imao sam veliki otpor prema čitanju, no volio sam izmišljati, prepričavati i slušati priče, pa mi se činilo da bi najbolje za mene bilo da budem režiser (moje je sedmogodišnje ja mislilo da režiseri ne trebaju puno pisati i čitati, nego samo snimati). Kako mi se odnos prema pisanoj riječi promijenio u osnovnoj školi, želio sam prepravljati ono što sam pročitao, pa sam uvidio da je upravo književnost najbolja za izražavanje stvaralačkog poriva jer od svih umjetnosti, književnost i muzika mislim da imaju najmanje „filtera“ kroz koje autorski rad mora proći.

 

Što te drži u ovom vremenu?

Drugi ljudi. Bez patetike, mislim da smo zaista poseban oblik života; tako različiti, asimetrični, kaotični, blentavi i hiroviti koji iznenađuju sami sebe, što glupošću, što genijalnošću. Ljudi su vječiti izvor smjeha, tuge, ljutnje, topline, odbojnosti… i takvo me šarenilo čovjeka privlači. (Možda je to razlog moje okorijele potrebe za tračanjem te zašto volim užurbana mjesta više od mirnih.)

 

Koji su tvoji najvažniji književni/kulturni utjecaji – bilo vezano, bilo nevezano za tvoje pisanje?

Imam četiri velika učitelja koji su najviše oblikovali moj čitateljski ukus i spisateljsko „umijeće“. Kada me pitaju tko su mi najdraži pisci volim reći: „Zola me naučio što je roman, Thomas Mann me naučio kolika je važna filozofska dimnezija književnog teksta, Krleža mi je pokazao da drama može biti ugodna za čitanje, a proza podatna za krasnoslovljenje te Baudlaire kao učitelj poezije.“ Potonji me toliko opčinio da „Cvjetove zla“ držim pokraj uzglavlja kao molitvenik; malo sektaški, no to je najbliže Svetom pismu što mi jedna knjiga može biti.

Njih četvoricu smatram uzorima, a ostali pisci su na mene utjecali dublje ili površnije, ali im se svakako veselim te ih smatram tzv. mojim piscima. To su Prevert, Cvjetajeva, Šop, Rousseau, Polić Kamov, Radović, Rakić, Houellebecq, Hamsun, Mandeljštam, Ahmatova, Kozarac mlađi, Mo Yan, Daša Drndić… I mogao bih navesti još imena, no ovo su ona koja mi prva padaju na pamet ili ih sada gledam na polici.

 

Postoje li pisci iz tvoje generacije (ili blizu) koji su na tebe ostavili dobar dojam – osobito domaći, no i drugi?

Jedna od mojih „sramnih točaka“ je da čitam vrlo malo suvremenu literaturu, no ne iz neke averzije, nego jednostavno mislim da kao mladi čitatelj najprije trebam apsolvirati velike, stare i pomalo dosadne pisce; naravno, to je sizifovski posao, pa povremeno zađem i u suvremeno stvaralaštvo. Posebno su mi se dopali radovi već spomenute Daše Drndić, Olje Savičević, Đurđice Čilić i Damira Karakaša. (Navođenje poslijednjeg imena učinit će se kao vrlo prozirno dodvoravanje, no nije tako jer da želim učinio bih to na perfidniji način.)

 

Već nekoliko godina zaredom u finalu ove Nagrade za mlade pisce – autorice imaju većinu. U nekim malo starijim naraštajima bilo je obratno. Smatramo to, ipak, važnom činjenicom. Kako to komentiraš?

Bogu dragom hvala! Mislim da je to potpuno logično s obzirom na žensku emancipaciju koja intenzivno traje već više od sto godina i procvat autorica samo je posljedak tog procesa. Žensko iskustvo u književnosti je bilo marginalizirano, a sada se s pojačanim uključivanjem žena u kulturni život to iskustvo ne čini više passe, nego novitetom. Nisu žene tek nedavno počele pisati, još manje počele dobro pisati, nego su samo one najbolje postale vidljivije.

 

Što je ono što bi želio napisati?

Naslov koji će Nobelov komitet ocijeniti dostojnim zlatne medalje i honorara od milijun eura. ;)

 

Što ti znači (ako išta) da si ušao u uži izbor 7Km?

Najvrijednije mi je to što imam priliku doći do čitaoca, bez obzira na nagradu, a ulazak u uži krug sigurno (barem se nadam) širi recepciju. Spoznaja da je barem žiri pročitao ono što sam ljetos natipkao čini me jako zadovoljnim jer moja se publika – a vjerujem da je to tako sa svim slabo ili nikako objavljenim piscima – svodi na prijatelje, poznanike i članove obitelji koje ugnjavim da pročitaju ili poslušaju moje tekstove. Lijepo je znati da netko primjećuje tvoj rad, a posebno je lijepo ako u mom radu netko i uživa.

 

Što pisac treba raditi?

Teško je davati „naredbe“ drugima, pogotovo iz moje pozicije neafirmiranog i još uvijek pisca-hobista. Zvučat će banalno, ali mislim da pisac današnjice ne smije pisati obimne knjige. Svaka čast trudu, no prošlo je vrijeme kada je publika imala volje čitati „Jadnike“ ili „Braću Karamazove“. U vremenu u kojem živimo svi preferiramo kratko i brzo; nije to samo po sebi ni dobro, ni loše, ali sigurno je da i pisanje mora biti u skladu s tokovima. Predviđam da će na ovu književnu epohu budući čitaoci gledati kao na vrijeme kada je pregnatnost bila na cijeni, a shodno tome, očekujem i dobru recepciju hibridnih oblika poput pjesma u prozi, lirskih dramoleta, tekstova na međi između pripovijetke i kraćeg romana. „Manje je više“, trebao bi biti po meni credo suvremenih književnika.

 

Trebaju li književnost i pisac biti angažirani?

Svakako! Umjetnost je zrcalo društva, a šutljiv intelektualac i nije intelektualac; no, naravno važno je biti svjestan svojih sposobnosti koje ograničavaju sve, pa tako i pisce. 

 

Kako vidiš svoj odnos prema pisanju u budućnosti? Koliko ti je važno da se nastaviš (intenzivno) baviti književnošću? Koji poticaji, ako neki, djeluju ili su djelovali na tebe u tom smislu (motivacije)?

Neću pretjerivati ako kažem da bi mi život bez pisanja bio manje lijepim. Tako da ću nastaviti pisati dok god bude tema i energije, a pitanje hoće li to biti jedna knjiga, jedanest ili stojedanaest uradak, ostavit ću otvorenim. A najveći poticaj su svakako objave mojih tekstova u književnim časopisima, na portalima i natječajima.

 

Što biste sami sebe pitali (makar u šali), a ovdje je propušteno?

Omiljeno mjesto za pisanje?

 

I što biste odgovorili?

Za skiciranje birtija, parkovska klupica i javni prijevoz, a za dubinski rad kućni kabinet.

 

 

Priču Nikole Pavičića možete pročitati ovdje.

 

 

 

 

 

o nama

Nagrada ''Sedmica & Kritična masa'' – uži izbor

Nakon šireg izbora slijedi uži izbor sedmog izdanja nagrade ''Sedmica & Kritična masa'' za mlade prozne autorice i autore. Pročitajte tko su finalisti.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

o nama

Eva Simčić pobjednica je nagrade "Sedmica & Kritična masa" (6.izdanje)

Pobjednica književne nagrade "Sedmica & Kritična masa" za mlade prozaiste je Eva Simčić (1990.) Nagrađena priča ''Maksimalizam.” neobična je i dinamična priča je o tri stana, dva grada i puno predmeta. I analitično i relaksirano, s dozom humora, na književno svjež način autorica je ispričala pamtljivu priču na temu gomilanja stvari, temu u kojoj se svi možemo barem malo prepoznati, unatoč sve većoj popularnosti minimalizma. U užem izboru nagrade, osim nagrađene Simčić, bile su Ivana Butigan, Paula Ćaćić, Marija Dejanović, Ivana Grbeša, Ljiljana Logar i Lucija Švaljek.
Ovo je bio šesti nagradni natječaj koji raspisuje Kritična masa, a partner nagrade bio je cafe-bar Sedmica (Kačićeva 7, Zagreb). Nagrada se sastoji od plakete i novčanog iznosa (5.000 kuna bruto). U žiriju nagrade bile su članice redakcije Viktorija Božina i Ilijana Marin, te vanjski članovi Branko Maleš i Damir Karakaš.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

intervju

Eva Simčić: U pisanju se volim igrati perspektivom i uvoditi analitički pristup u naizgled trivijalne teme

Predstavljamo uži izbor nagrade ''Sedmica & Kritična masa''

Eva Simčić je u uži izbor ušla s pričom ''Maksimalizam.''. Standardnim setom pitanja predstavljamo jednu od sedam natjecateljica.

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg