poezija

Matko Abramić: Poetski migrant (izbor pjesama)

Matko Abramić (Čakovec, 1984.), objavio četiri zbirke poezije: ono je samo olujne boje… (2007.), Mala doza samizdata (2017.), Segunda dosis (2020.) i Reci mi… (Stihomašina) (2021., 2023.). Na Danima performansa, Špancirfestu (Varaždin), Pantesalijskom pjesničkom festivalu (Larisa, Grčka), Festival uličnih svirača (Novi Sad), u Noći knjige (Zagreb) te na mnogim drugim manifestacijama u Hrvatskoj i regiji izvodi performanse Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu na kojima prolaznicima piše pjesme na staroj pisaćoj mašini. Uz glazbenu pratnju performans se transformira u glazbeno-poetsku improvizaciju Artefakt. Takva mu je najmilija. Živi na potezu Varaždin-Zagreb i radi kao književni urednik. Od 2022. je član Hrvatskog društva pisaca.

Poetski migrant

Prosinac, 2024.

IZAČIĆ

Dok čekam da uđem u Hrvatsku, nakon duga puta, u posjeti Žene koje nema,

Livno- Bosansko Grahovo-Drvar- Bosanski Petrovac-Bihač

Bacam si foru, izaćiću brzo, izaćiću,

U Izačiću,

Benzin je jeftiniji, Bih da se oslobodim, U Bih moja Škoda Felicija kuha (sada već zdrobljena na autopadu za autostopere), glasno bruji ventilator, Meni se piša, dva sata, snijeg pada više sata, prosinac je,

Gužva, sjećam se da sam vidio munaret u selu na okuke kod meje, stvara mi tugu, kao i zvonar crkve sv. Josipa s moje Banfice, to sada zvoni i pjeva CD ili Usb automatski, dok mujezin i pater dokono mole u snu. Jebem ti prečice, moj dragi, nevidljivi suputniče, mislim da ću u ime Crkve pravih vrijednosti opeglati jednu bogu ocu majci za svaku takvu otužnu humanu opanjku

Ubojstva, zavade, alkohol seks i cajku, još će nam protokom stoljeća i halaliti, 

A ko će nam, brate, pozive na molitvu i zvonjenje crkve naše Djevice na plejbek halaliti? Ili će Svevišnji pustiti, kad dođemo pred nebeska vrata, onu muziku kad čekamo do javljanja operatera? Molimo vas, pričekajte trenutak… Na plejbek, pa ti čekaj, do the Limbo dance…

Nego Izačiću, iz limba čekanja,

Psi lutalice prepoznaju blagodati zastoja kolone, ne laju, možda niti grizu, ali ima ih, jer

Gdje su ljudi tu je i smeće,

Dok snijeg pada, mi ne prolazimo bez provjere, bez certifikata, miješanac čuko, gleda me, dok šeće gore dolje graničnim prijelazom, i uporno izlazi iz Eu

Bez pasoša i potvrde o manjku parazita, više je mrvica s one strane carstva, duga je zima, slobodnog napuštenog psa, koji ne laje, a slaba mi je vjera da ne grize (nemam nikakve hrane ni mane za gladne slobodne pse iza unijskog zida), jer stiskam jaja da mi urea ne iskoči na nos, a znam da ne grize, možda samo kerovi laju na zvijezde i ne grizu ljude u nuždi, nego, 

Odskačem mislima u lipanjsko ljeto, na kolonu pred granicom za ulazak prema Dmitrovgrad, dok čekam da nikad viđenoj koloni Mercedesa, Bmw-ova i Audija i kaj ti ja znam čega sve nema, Njemačke tablice se vraćaju kući u Tursku. 

Na ovoj granici, tridesetak mladića napadno kreću prati prozore svima u okolini,

Pogranični snažni mladići prepoznaju blagodati zastoja kolone, ne govore, možda niti ne grizu, ali ima ih i znaju

Gdje su ljudi tu je i strah i sažaljenje,

I tako još satima, uz protestno uzaludno trubljenje (kao na koloni na Slavonskoj aveniji, trubi trubi, jarane) kolona Njemačkih tablica, pokoja druga Europska unija, neka srpska i nađe se i zalutala, kao naša kombi Bih.

Sutra ćemo biti na vrhu Balkana, na Musali, bliže Alahu, i zaboravit ćemo da smo ikad čekali. Idu Bugari. Idemo i mi. Sva tri entiteta u tri kombija cincarskog planinarskog društva.

Jebem ti Staljina, da ti jebem Staljina.

A moj Jahve,

Nego, ovo nije tvoje ime uzalud, s vrha Balkana, vraćam se u Prosinac,

Prošao granicu bez potvrde i popišao se na tratini moga Šengena, Šengena kamenog. 

Koje li miline.

Endemski susreti

Komovica je svakim danom sve ukusnija

Pregledavam pjesme bitnika,

Bavim se trivijalnim stvarima,

Ima li tipfelera i jesu li grafički dobro prelomljene

Slomim se i vidim JER BOG JE BOG

Dobro je namješteno ispod Kerouaca,

Jer ja nisam antivakser ja sam golub Mira

Dok se povijam kao list na vjetru listopada

Pred ženom,

grana puče

jer ništa ne traje vječno

ni nesretne ljubavi

i opet se se svodi na

dolasci odlasci

dolasci odlasci

diljem svijeta

Ovo je pokušaj više nego blagog oponašanja Kerouacove poezije

Bilo bi bolje da pišem svojim stilom.

No i stil će iščeznuti. Kao i sve brige.

I ptice. I očevi i majke.

I hrabrost i djeca.

Alternativna rok pizdarija

U nekim trenucima

Nova košulja

Oprani zubi

Lijep pogled

Obrijana brada

Nisu dovoljni

Jer iznova se učiš hodati

Ne ubiti dijete u sebi

Pa ni u drugom

Hvala

Molim

Izvoli

Oprosti

Jer tko nije ranjen neka baci kamen prvi

I jebeš to sve, pank je najveća ljubav mog života

Dođeš pred raspad i pljuneš pred laž, pljuneš pred sebe

Nasmiješ se i nastaviš voljeti

I jebati mater svim pristojnima

Šutljivima

Koji gutaju

Na lopove, ubojice, i se se smeće.

Transparent je jedini trans kojeg želim

Roditelj

Istine, pa ajmo onda dalje aljavi maljavi i kakvi god

Dog day afternoon

Sandman svira, 

Sunce listopada dolazi, mačka traži hranu,

Dan je nastavio svoje, veš se suši, 

Bilje odustaje od plodova,

Tko se ženio, ženio se,

Dolazi vrijeme umjetnosti

Peg(u)la

Ispao je lokalni

Samoglasnik U,

Destilirana voda joj

Ošuškuje savršeno ispeglanu kosu

Dok glača

Par mojih  najdražih hlača

Jučerašnji p(l)eh miriši na pečene papríke

Kao da je sve

U najboljem redu

Sunce prodire iz smjera planine

Iza je more

Što će razletiti sve more

I ostat će samo dvije opcije

Popiti ricinusovo ulje

Ili nastaviti dalje u amore,

Usrat se definitivno

I iz nizine i s visine.

Bol

Bol je kad nemaš ni pitanje

Ni odgovor

Ni smisao

Ni smjer

Ni sondu

Ni ego ni anakondu

Ni kad sunce obasjava ti obraze

I trudiš se da popločiš sunce dobrim namjerama

Ti si u vakuumu

Klimanja postojanja za druge jedinke ovog kozmosa

I  izgledaš dobro

Dok se spuštaš niz svoj kaos

Pjesmicalica

Kažu mi da stihoklepam

Da pišem pjesmice,

Mene to štrecne,

Ego, go! e?, nego kaj?

Da sam deci Zmaj

Čika

Ili bi bio dva deci Čika Mika,

A jesam

Stihopodlagač

pjesmoinstalater

A najdraži sam si kao protočni glagol

Lišen i čika i prika i pjesme/tina pljeska

živim

Banalno

Kak se šika

Stihoklepečem

Ulicom šuštim

U još jednom još jednom (s osjećajem) dalekom gradu niz put

Glagoljim

Glagolim 

Opalim te golim

Istina oslobađa

Stihoklepam

Dok ne zaklepetam

Pamparam pam pam

Tada da da da da dam

Nedostaje mi žena koje nema i kojoj sam dao Vlastine cipele jer imaju isti broj

Jedna Vlasta čini proljeće

A jedan Teodor

Budi mir

Marijo bajko Božja. Da li vidiš šta rade sa tvojom decom?

Anđeli ko utjeha predaka

Ivka krsti harmonijskim prapjevom kosa

Bog je milostiv partibrejker

A Sunce je divno i nemilosrdno

I nisu prijatelju, samo tvoje ulice puste,

nevjerno tvoje ime nosi ljubav i suhih i mokrih trotoara,

čujem te, čujem se, u tisuću noći, u ovom danu i noći

naše srce nemirno nema tko da smiri,

idem, đelem đelem, 

nemam kuće, ne mogu da stanem

putujem putujem,

ne mogu stati,

o moj nevjerni prijatelju,

smiješna je naša ljubav

kao svezak enciklopedije,

ti i ja smo pitanje iz pustinje

ma tko će nama srce da smiri?

Jedan jutarnji buket bijelih rosa

Sarajevo

Prije četiri godine sam pišući pjesme na narudžbu na staroj pisaćoj mašini TBM Bugojno dobio riječ Tuga od jedne Kupreške. I otipkao sam naslov Tuga i pogledao u papir i izvadio ga ne otkucavši ni slovo.

Žena koje nema i ja posjetili smo koju godinu kasnije Grad p(a)lače.

Pjesma Tuga nije ostala bez seksta. 

Bosna i

Bosna me ponovno rodila

Bosna me ubija

Bija sam morski žudilac

A sada srce lomim na praznim podjelama

Starim mržnjama i besmislenom nostalgijom

Beskonačnim prostranstvima

Čeznem za pomirbom

Metaforom, pokojom

Forom

Ciklusi

Idu idu idu

Nestaje hrabrosti

Kopam duboko u najdublji strah svijeta

U kojem nema ničeg osim sjene

Bolesti i kosti usnulih mornara

Zlatana Stipišića

Ovaj tren samo, da Bog ako jest, nije

Postoji samo crkva humora

Klizeća je i zid nikad nije imala

I tako molitva nije kruta na koljenima

U milodarima,

Crkva pravih vrijednosti

Zajebala se i konstantno klizi iz svojih temelja

Kao posrnulo krvavo zatomljeno

Trojstvo

A ja morem moram na vrh Balkana ići

Da se spustim do dna naših susreta,

Zapravo ove riječi iz oblaka samo govore

O tome

Kako vječni sjaj nepobjedivog uma

Čini da priznam da možda ipak

Ne mogu bez tebe, tko prizna

Duplo mu se doda

I njezin raspad je i njezina snaga

Sve je nastalo iz vica i smrtno ozbiljan

Uvijek proizvedem smijeh prkosan od nesanice

Upijam sve svoje pobjede i poraze

Istog novčića, pismo ili glava,

Ode glava,

Ostaje srce

Pišem pismo

Odgovora nema

Na kraju zadnje stranice

Zadnjeg papira

Ostaje da te volim

Više od zeljanice

I to neka je zapisano

U Rimu tog Foruma

U oblaku

Iracionalnog kantona

Abram-kancona!

Pristaništa

Pristao sam na 

sve ili ništa

uplov isplov

Neil Young na radiju, Torcida i Sex Pistolsi,

U Sobre de mi vida

Mljet, mljet

Ušutiti, ćutati

Rakija jaja

Tekila i piva

Vozim kroz vjetar

Da prapratim

Svoj put

S dna u Vis, na putu za jug,

Dan južnjav siv

Moja duša dvostrana

Kaže Split,

Up, go up

Tihotapka

Ljubavi vječna, a kratka

Sve se od sebe i u  sebe vida