poezija

Monika Filipović: Poezija

Monika Filipović rođena je 1996. godine u Zagrebu. Studij europske i međunarodne politike završava u Francuskoj. Pjesme su joj objavljene u mnogim zbornicima, časopisima i književnim portalima, među kojima su PPM Enklava, Književne vertikale, Književni klub, Poezija i Strane.ba. Njezin stil je izravan i oštar, često ironičan, ali nikad hladan.

Isuse, pomoli se za nas

Bollé, sklopi oči,

kastrirali smo grad staklom i betonom.

Otkad si se preselio na Mirogoj, 

katedralu i dalje skrivaju željeznim skelama.

Kad se zemlja zatresla

skinula je sa sebe sve osim grafita i klimavih dimnjaka.

Ostale su lustrirane ulice i sterilna povijest

koju vodiči pokazuju Korejcima. 

Rijeka stajačica

Spree čuva muzeje,
Seina Hugovu katedralu

Tiber broji mostove,

Thamsa beskućnike ispod njih

Dok Beograd zbog jedne pere novce,

Zagreb pored iste ostavlja šikare u kojima se množe krpelji

Zbog onih najvećih,
Sava propada u vlastiti mulj.

Isijavanje

Grad krvari

nakon što su đonovi istupali na Arhivu.

Isti džonovi koji su izmarširali 

nakon karantene.

Vraćaju se na vanili kiflice

i kuhano vino.

Tada pritiskaju ranu,

smanjuju protok.

Kad izljube bake 

i spreme kuverte u džep

Harmicom se razlije crvena rijeka

Moderna vremena 

Nekim ljudima ispadaju kovanice iz ustiju, 

drugi ih love iz zraka. 

U fontani ispred katedrale 

brojim stare lipe koje sijaju pod svijetlosti križa 

i s metalnim okusom molim Boga 

da me ne preuzme robot.

Ratno stanje

Nekad smo se lomili na stubama kralja Ladislava,

sada se one lome pod nama.

Napuštene zgrade, zakucane daske,

ministarstvo estetskih poslova može bacit Tkalču u smeće.

Na Markovom trgu - Saigon,

srećom metalne ograde ne provode toplinu.

Kroz rupe u sustavu tražimo one koji su otišli
jer umjesto promjena padaju samo fasade poglavarstva.

Da sam turist, tražila bih povrat novca,

a kao stanovnik, duševnu odštetu.