poezija

Petra Rosandić: Poezija

Petra Rosandić (Split, 1985.) diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom Fakultetu u Splitu. Objavljivana je u relevantnoj regionalnoj periodici i zbornicima: Zarezu, Temi, Poeziji, Ulaznici, Fantomu slobode, Rukopisima 36, Antologiji mladih suvremenih autora BHSC jezika FFZG-a ''Meko tkivo''. Rukopis na engleskom jeziku Why I died 2015. godine ušao je u polufinale internacionalne nagrade ''Tomaž Šalamun'' američkog časopisa Verse. Živjela je u Dublinu, radila kao plesni koreograf i statist, te kao izvršna urednica i članica žirija književnog sajta Kritična masa. Objavila je zbirke poezije Ako dugo držiš usta otvorena (Presing, Srbija, 2014.) i Pred lavu (Durieux, Zagreb, 2019.) Bavi se digitalnim kolažem (Petra Rosa) i dizajnom nakita (Ka'looda). Živi u Madridu.

ŠEST PJESAMA IZ ZBIRKE 'HVALA VATRI' (DURIEUX, veljača 2025.)

USPOSTAVLJANJE ODNOSA

uzmimo da je jedna ja neosporno u pravu

pisati se uči na podu u mraku gladan i gluh  

razgovore sa sobom odvijati jutrom postupno 

uz crnu rolu vreća za smeće

jedan rez jedan treptaj jedan polaroid

jedna jedinica opažaja 

izlaganje znojavih jastuka na prozor i čišćenje sobe 

nakon bolesti se čine plaćena jamčevina 

ušima grmi zapeta lokva

čitavo sam vrijeme jojo u parkinsonskim rukama 

život je vaganje redoks reakcija 

iskrivljen hod kad krpa bolan kuk

tako se i u ljubavi istodobno i umire i živi 

i u njoj ne sudjelujem uporna kukavica 

presiječem kočnice gurnem u provaliju 

pincetom se otklonim ranu zatrem vatom

promijenim lozinke presvučem kožu triput 

sve se da rasturiti 

i bedrena kost 

i engleski šav 

iz besmislene potrebe uzgajan nokat na malom prstu 

ili na prvi pogled neprobojna pistacija to je ponos 

krijem svoje kvarove kao ker što kusa 

svoju povraćotinu  

od mog bi danas otvorenije razgovarao  

i goveđi jezik iz konzerve

u mrak se legnem i opipam mene na podu

nema praznijeg prostora 

srednjim prstom bridi

grba od pisanja 

privatni spomenik 

otporu   

BOG NOSI PAPRIKE

zdravo vatro milosti puna gospodin s tobom

odgovorila sam na poziv

koliko uzbuđenja u oskudici rekoh 

kad mi je umro djed 

naslijedila sam kamen u koji se bijeda 

ukomotila kao korijenje u teglu 

ne zna se koliko dugo bauljam po mapi

kao mucice u pupku može me se 

odrediti po mirisu 

mogu me odati krateri na koljenima 

isperutane šake 

pa tek onda 

ugljen pogled

u dahćuće grmlje u propao bunar 

nevrijeme pomalja od iza brda čujem

kako mu misli s glave padaju na nebo 

s krtih rebara na stajske limove  

gore opet spominje magareće uši 

u zagorjelu juhu drobi komade kruha  

jedan sebi jedan 

pod zamku za grdeline

svi smo mi izašli iz 

Titovih prikliještenih prstiju

odani krvi skrušeni 

braća kao bog i rat 

ništa me nigdje ne čeka i onako 

odavno slovkam svoje prezime 

taj kamen preturajući po džepu 

samo da bih išla idem

ili ovamo ili onamo svejedno 

šprancaju se ulice kao jezici 

ako ponegdje zastanem 

stavim ga na glavu i zbrajam

kovanice za zamrznutu pizzu 

ogrijavši se na fen 

ČUVANJE POJAVNOSTI

dok nema mog i tvog nema ni krađe i

sva širina lijepih zamisli 

i ja zajedno s njima 

sa štaka se spuštamo zauzimamo kolnik 

papirnatom čašom tranzistorom 

rečenicom na komadu kartona  

volim vjerovati da nisam beskućnik ali

ne skidam čizme rijetko zaspim 

nagli trzaj kao snop ključeva čuvara banke

bačen u glavu

ako i sanjam uvijek pada iglica ježa o mali prst 

mali prst o nogu kreveta noga o klin šatora 

šator o oluju oluja o zbrčkane zube planine 

domino je đavolji špil karata

kad sam čula bježi ja sam je zapalila 

jer to je i onako bila kuća u kojoj se četveronoške

hodalo po stropu i siktalo iz podruma

pod zjapećim pârom divovskih škara 

moji su tragovi do danas oznake za rezanje

ja ničiji suvremenik ničiji šegrt 

ne poznajem nikog starijeg od sebe

ne mogu me spasiti vračevi ne treba me spasiti ništa

u meni nespašenoj leži fosil kao prijatna klima

kao slobodna volja fosil kao patnjom protegnuto srce 

prostran šator koji prima sve protivne svjetove

a svijet je projekcijska kabina u kojoj sunce dangubi 

tamani koštice i čeka da mu pošaljem film

žmari mi leđa grbi me u kartonsku loptu 

pod pazuhom miris gulaša 

korak prska skakavcima sati tuku pravilno 

na nekoj od frekvencija još se pušta glas iz bačve 

moja je sjena rijetko ljudska dok rubom ceste 

tjeskobna i omražena po šipražju šepam 

kao čiravi oposum 

TOPLI OBROK U PRIJEVREMENOJ PENZIJI

zna se za što i za koga je zora i iako je

nekontroliranom umu pomagao rad u tvornici

više nipošto ne pristajem buditi se u zoru

osim da se pokrijem 

ili da komarac nedugo nakon uboda umre

još uvijek kao u talijanskoj renesansi

uklanjam protivnika okrutno i otmjeno  

na kasne alarme uplesane u san u pseće nokte 

dok tapkaju kao kuhinjski tajmer 

na propuh 

što širi prozore k poprsju  

vrućem pudingu od vanilije 

na mir jedino pristajem danas na 

tunu u šugu od rajčice masline slanutak 

na naslonjač na ono što je sreća ispred kuće

na jabuku stavljenu na stol 

ne bi li se u romanima koje razlikuje 

znamo li ili ne što glavni likovi jedu 

desilo nešto epohalno 

što je s jabukom uvijek slučaj

kad ušute vatrogasne sirene

građevinski šutevi otpuhavatelji lišća 

vrištanje žrtvi nevještih lopti

lonac položen na oltar dana

poput tijela pod gripom grije

ne gledaj me kao vrućica pjevam mu

pa sa mnom grmljavinu čeka

na trijem jučer izgurana garnitura 

za nekoliko palčeva raste palma 

svemu vrijedi nazočiti da je sreće 

rasli bi mi nokti od kikirikija 

iz naslonjača tako jedino slavim 

vrt u mojoj glavi moju glavu u vrtu  

tko umre s čokoladom u ustima

umro je kao sretan čovjek

i čovjek stvori smeće na sliku svoju rečem

pjesnikinja hrane i kukaca 

sagnem se i čačkalicu zabodem u zemlju 

sebi sam tako napokon srastao blizanac 

vermutu sok od breskve 

draža strana kreveta 

logorska vatra 

mom jezeru

JESTE LI SIGURNI DA ŽELITE IZBRISATI SVE TE STAVKE

sve moje stanice aristokratski ohole čestice fluida

čas bi vamo čas bi tamo nijedna ne zna 

gdje bi sama sa sobom 

danima sam tako Tolstoj i ne žalim se 

sigurnost rađa mlohave rugobe a to nipošto nisam 

mada se s jednog komada namještaja 

bestidno rastežem na drugi 

kao topljena gauda

pokušavam pisati i odnedavno opet skupljam

hračke nade u teglu pod krevetom

ali ne da mi se petljati ni tamo gdje mi je mjesto 

kamoli u zakone logike 

njih može rušiti jedino susjeda koja zvoni 

da joj pričuvam dijete 

koliko volite to dijete ne hvala

imam već kod kuće Alfreda i Benjamina 

ni oni ne vole da ih se čupa

iz razonode u prolazu nekad  

od ispod nokta Mefista im frknem  

derišta ružmarini 

gdje bih zaboga još i s vašim djetetom  

ja se ovdje bavim epistemološkim izazovima

uprežem konje u glavi i jebivjetrujem

počesto poričem zbilju odmaram 

kao da je nemar hrabrost

noge prekrižene na tabure natrpan 

neotvorenim pozivima na sud 

sve ih znam gospođo

nedolično ponašanje skakanje na vlakove u vožnji 

lažno svjedočenje snifanje ljepila u parku 

spavanje u parku 

vožnja pod utjecajem vožnja bez položenog vozačkog 

gađanje papinog balkona limenkama i

vikanje Ave Mafia

napad na službenu osobu pranje novca što kroz

građevinu što kroz sex shopove i vjerske sekte 

bježanje od policije bježanje od vojske

bježanje od same sebe što mi jedino nije uspjelo

oduvijek sam znala najranjivija sam dok se krećem

kao predsjednikov tjelohranitelj 

nismo li rekli da sam hrabra 

ali ne hvala

zatvaram vrata 

jer moja je ljubav žvakaća guma u lizalici 

kad mene moliš ljubiš crvenu vruću grudu

brusnog papira

onda pokušam pisati o ljubavi

ako su riječi rasuti štapići za uši 

ja sam krvava jastučnica

mišlju riječju djelom ja sam samoživa prijevara 

u svom sam svijetu u čijem bih bila

bezoblično sumnjalo 

lijena štujem svetinju dosade i silim se 

izdajam kaplje likera

kao lavež odjeknu u čašu

zarastu rupe gelera i gomolja 

zelenim rukama opet 

cvjetaju fluksije 

no ne ide

ne pišem dakle ne vjerujem 

ni da znam kako kunem se 

nikad joj to ne bih priuštila

nikad ne bih omeđila pjesmu ali pjesma 

omeđuje mene

izađem popnem se klatim se 

do zadnje stanice po jurećem krovu 

kao nuklearni fizičar na ivici dobra i zla 

nastavi

ljubav ne baca pod vlak osim ako  

LOVIŠTE

tijelo prijeti da se otrgne tijelo je 

slap kostiju s pomoćnog kreveta iskrcan u blato

živim što bi rekli u lovištu 

nikad si neću obnoviti kuću

sifon ne zaudara na urin 

čarape ne nestaju u veš mašini 

hladnjak ne bruji zvono ne radi 

voda nije plaćena 

dakle dugo život nije bio 

ovako milosrdan

glad traje pola sata nekima čitavog života

samo bog nosi paprike a krumpira se 

lako ukrade 

nemam se zašto ogledavati preko ramena 

niti će me itko osim nje 

po njemu tapšati 

ona broji greške brzinom krupijea ona je

na kocku položen kapital 

brzopleto iskorišten prostor kao

zagrljaj usred epidemije 

nahrupi uholažama iz uništenog gnijezda 

zalijepi se zosterski za živce ona                                          

odgriza i guta bez mehanike žvakanja   

ništa ne progoni čovjeka kao prošlost 

uzmi me šapćem joj prošnju kašljem u šaku

na vlastitu odgovornost hodam bosa 

s dvije pruge čađe pod okom ja sam spremna

opet iglu za kosu zabadati u kucavice spremna 

za ceremoniju inicijacije u bilo što 

ne znam što tu radi i premda je odavno prazan

jedna mi mačka počesto mijesi stomak

onda se gola nagradim dubokim udahom

topeći snijeg u koji ću sjesti