proza

Monika Filipović: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR (8. izdanje)

Monika Filipović (Zagreb, 1996.) u Francuskoj završava studij europske i internacionalne politike. Pjesme su joj objavljene u mnogim zbornicima, između kojih Signali u noći (PPM Enklava, 2024), Književne Vertikale 31, Književni klub 21, u časopisu Poezija te na književnom portalu Strane.ba. Ušla je u širi izbor natječaja Sedmica i Kritična masa 2019. godine, no svoju priču kasnije povlači.

Klavirova svirka

Kada duguješ novac ljudima poput Klavira, život ti se svede na strah i očaj. Saul je bio u toj situaciji, i premda sam mu htio pomoći, znao sam da bi to moglo završiti katastrofalno. Zato sam već tog dana pokušao pregovarati s Klavirom, no sve što sam dobio bila je njegova pjesma i savjet da pojedem čizkejk.

Nisam uzeo cheesecake jer bi me natjerao da platim. Škrti Židovi. A ja nisam imao ni kinte otkad su me otpustili iz skladišta. Srećom, kod kuće mi stoje dva siva prijenosna radija koja sam pokrao tijekom zaprimanja robe. To će mi dati sedamdeset, osamdeset dolara da preživim mjesec. Saul je rekao da ne brinem, da ima posao za mene. To je sve govorio prije nego što je stavio svu svoju ušteđevinu na Blitza, čistokrvnog hrta s druge strane bare. 

„Saul!“, dozvao sam ga pod prozorom, pa bacio kamenčić iz džepa.

Provirio je oprezno iza zavijese. Kada se uvjerio da sam sâm, dlanom me prizvao da dođem gore. Metalni lanci zveketali su pri otključavanju. Stan je bio u neredu. Kineski rezanci po podu, naračaste mrlje po jastuku. Smeće je brojalo papirnate kutije i zaudaralo. Prilično sam siguran da je žohar protrčao grijaćom cijevi.

„Prozračuješ li ti uopće ovdje?“, upitao sam, krenuvši prema prozoru da ga otvorim. Saul me lupio palicom po prstima. Nosi ju kao privjesak za ključ.

„Jesi ti normalan?!“, prišao je prozoru i brzo navukao zavjesu, kao da bi ga i letimičan pogled s ulice mogao ubiti.

„Hej, sve je u redu! Smiri se. Izgubit ćeš razum. Moraš se sabrat.“, posjeo sam ga na kauč. „Gle, razgovarao sam s Klavirom, rekao je da je sve riješeno ako mu vratiš pare. Okej? Možeš li naći neke pare sada? Posuditi od nekog drugog? Bilo kog?“

Odmahnuo je glavom, spustio bradu na svoja dlakava prsa i briznuo u glasan i jecljiv plač. Došlo mi je da ga zagrlim jednom rukom, ali nisam htio da me umrlja slatko-kiselim umakom sa svoje bijele potkošulje.

„Ustvari...“, podignuo je glavu i pogledao me.

„A ne! Znaš da nemam ništa pri sebi.“, ustao sam naglo.

„Ali ubit će me! Da se ti nalaziš u toj situaciji, znaš da bih ti pomogao. Vratit ću ti. Vratit ću ti duplo! Ako me sada napustiš, morat ću si raznijeti mozak na Šabat.“

Zaustavio sam se gledajući odsjaj uličnih lampi na Spadina aveniji preko til tkanine. 

„Što predlažeš da napravimo?“, rekao sam poraženo.

Doletio je kao bumbar, zujao oko mene svojim planovima, znojan, ishitren i nestrpljiv. Predložio je da prodam svoju opremu, da zna veterinarskog tehničara iz sinagoge koji mu je dužan otkad se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme i koji bi mu mogao srediti jedan mililitar steroida po povoljnoj cijeni.

„To će ga lansirati. Samo jedna injekcija i nema šanse da izgubi!“, manično mi je šaptao na uho.

Ostatak novaca planirao je staviti na Blitza po koeficijentu 12:1. Bio je poznat kao talentiran, ali nepredvidiv pas koji je češće gubio nego pobjeđivao. 

„On je autsajder s potencijalom!“, osjetio sam pušački dim i jeftin rum kako mi se unosi u facu.

„Bit ćemo bogati!“, histerično je uskliknuo i podigao ruke.

Očajnički je plesao na Klavirovu melodiju. Samo je bilo pitanje kad će ispasti iz ritma. 

39

Dok smo bili zajedno, volio je za ručak kuhati, kako je i njegova mama zvala, Čarobnu juhu. Imala je sve što je jednoj čarobnoj smjesi treba – mrkve, celera, brokule. Pola bakinog vrta. Naravno, puno rezanaca jer čarobna juha može biti samo gusta. Dok bi iz Kotanyi vrećice sipao peršin, pričao mi je iznova i iznova o blagodatima koje ćemo pojesti. 

Ja sam samo čula svoje misli i napu koja usisava paru iznad štednjaka. Divila sam mu se. Njemu i drugima koje bih sretala na ulici. Promatrala sam ih i zamišljala njihovu neopterećenost. Pitala sam se zašto ne mogu biti kao oni. Venula bih i potpaljivala svoje suho bilje opušcima. On bi me špotao što pušim i govorio kako trebam prestati. Nije me razumio, ali se trudio. Punio mi je glavu rečenicama, motivirao me. 

Moje tijelo je odbacivalo riječi kojima me hranio. Za naše ručkove, tražila sam repete, ali je vaga i dalje pokazivala 39.

Sanjarica

Krov prokišnjava. Kapi udaraju u limeno posuđe koje ih sakuplja. Sve je u ovoj prostoriji vlažno i mračno. Osjećam kako mi spore putuju nosnicama i kliju u plućima. Između opeke niče sitno bilje. Dodirujem ih svojim jagodicama. Opipavam zid, prljav je i oštar. Pretresam njegove cigle kao zaštitar. Tražim prekidač. U tom momentu oslijepljuje me žarulja koja visi u sred sobe. Čovjek zakopčan u dugački baloner odvlači stolac u kut. Zrak je postao težak, dim ga je nadvladao iako cigareta leži u ruci kroz rešetke.

„Nevena, kada ćeš izaći?“

Htjela sam mu odgovoriti, ali usta su mi bila puna. Polako sam ih otvorila i krenula vaditi dijelove stakla. Na podu sam ih redala u mozaik, s kontrastom onih u krvi i bez.

„Nevena... Pitao sam te nešto.“

Pogledala sam ga dok sam oblizivala komadiće i lijepila ih slinom.

„Kada ćeš izaći?“, upitao je oštro.

„Kada me puste.“

Ljutito je bacio opušak na pod, čvrsto me primio za nadlakticu i nagurao staklo nazad u usta. Glasno je dahtao dok sam se opirala. Na kraju me odgurnuo, uspravio se i poravnao baloner. Vratio se u kut, krenuo brisati naočale maramicom iz džepa.

„Moraš još žvakati.“

Sjeo je nazad na stolac.

„Nekoć sam bio ovdje. Svi su nekad bili ovdje. Neki predugo, neki nikad nisu ni izašli. Mnogi nisu bili svjesni ni gdje su.“

Iskašljala sam se. Na podu se stvorila apstraktna slika šlajma i sluzi. 

„Razboljevaš se.“

Dobacio mi je maramicu.

„Nitko ne dolazi, Nevena.“

Prostorija se prozračila vjetrom. Krenula sam se tresti. Obgrlila sam vlastito tijelo.

„Hladno mi je“, rekla sam kroz zube.

„Želiš li se ugrijati?“

Kimnula sam.

„Ne želiš se ti ugrijati.“

Ustao je i stavio šešir na glavu.

„Toliko je stvari u životu kojih se bojimo, a ne treba. Treba živjeti, Nevena.“

Povukao je lančani prekidač. Znala sam što radi, iako mi je njegov obris bio samo pamćenje. Zvuk poliestera prošuštao je nakratko. Čula sam grunt i mokro gacanje po travi. Vjetar je i dalje šibao kroz rupu.

Pecanje

Mnogi ribari pecaju po noći. Ja volim svoj mamac koristiti popodne. Na plaži. Sa Marom. Njena prabaka je odavde i kuća joj se nalazi iznad moje. Ona je još živa. Svako ljeto kad stignemo pozove nas na ručak i pravi brudet od grdobine. Moja mama ju svaki put moli da ne kuha zbog nas i predlaže da svi odemo u restoran, ali za prabaku je to rasipanje novaca.

Mara je odrasla na ovom otoku. Sazrila je ranije nego djeca u gradovima. Zime su beskonačne i dosadne. Zajednica je mala i bliska. Družila se sa svojim vršnjacima, mlađim nećacima i nećakinjama, ali i sa svojim starijim bratom i njegovim prijateljima. Međugeneracijsko snabdjevanje. Od brata je naučila povuči cigaretu i zapaliti džoint.  Od njegovih prijatelja moć ženskog tijela.

Prenijela mi je svo znanje koje je usvojila. Često smo bacale udicu i podizale ju u zadnji tren. Smijale smo se koliko su ribe bile gladne. Sve dok se nisam zaljubila. Mara nije razumijela što me na njemu privuklo. Rekla je da je za njen prabakin brudet jer je grd kao noć.

Nije grd kao noć. Ima samo jako poseban nos. Često ga vidim na drvenom stolcu ispred radnje kako brusi ram. Podno svjetlo ga osvjetljava, a ja ga gledam iz daljine kao da sam u kinu na otvorenom. Otkad sam ga jednom vidjela na gradskoj plaži, zaklela sam se da ću ga ondje uloviti nesmetanog i samog. Makar kao i grdobinu.

Svi bi se igrali

Porculan ne stari. On se glanca i čuva da bi mu se divilo ispred staklene vitrine u kojoj stoji. Baš kao što sam se i ja divila bakinim porculanskim lutkama u regalu. Kad sam porasla shvatila sam da su one svuda oko mene, promatrane dok hodaju ulicom, kupuju na tržnici, bacaju smeće, šalju poštu. Promatrane dok spuštaju haljinu koja se diže u tramvajskom sjedalu, grickaju unutarnju stranu obraza na semaforu,  pritiskuju dugme u liftu, njišu nogom u čekaonici. 

Popravljaju se kod kirurga i kozmetičara. Troše novce na kremu za dan, kremu za noć. Plaćaju na rate produljivanje prstiju i korekciju ušnih školjki. Dižu kredite za lifting, slimming, firming i otplaćuju botoks koji stavljaju u krajeve usana da se vječno smiješe i u čelo da se nikad ne mršte.

Bila sam porculanska lutka, šuplja i tupa. Kupovali su me i prodavali, a kroz trgovanje se držao moj zaleđen osmijeh. Promatrala sam se u ogledalu, tražila razlog. Teško je bilo pomisliti da su se zasitili igre. Možda sam trebala biti bolja i prikriti pukotine. Sve te ruke koje su me dizale i spuštale, nikada se nisu trudile prepoznati tragove koje su ostavile.

Mislila sam da sam jedna takva lutka, lomljiva i krhka. Sve dok me nisi pronašao na parketu u komadićima. Nije bilo plači, nije bilo vrištanja. Stajao si iznad mene, promatrao moje dijelove. Ponudio si me sastaviti jer nisi znao drugačije. Otada si se u krevetu krenuo meškoljiti, spominjao stvari usred noći.  Smetala te moja nesputanost  i čudio si se mojim principima.  Ni seks nam nije bio dvosmjerna ulica.

„Promijenila si se“, rekao si jednom prilikom.

Možda, pomislila sam. Možda me nikad nisi ni upoznao. 

Siroti brakovi vrište dok umiru

... Vratit ćeš se po nove zalihe, 

ponovo vezati za transfuziju ...

Prevrtila je očima i mahom ruke prešla na drugu stranicu.

... U mojem želucu varila se samo kiselina

dok me nisi počela tjerati da probavim tvoje bube ...

Prelistala je nekoliko stranica naprijed i naglo se zaustavila.

... Prva pupčana vrpca razdjelila se kao glina.

Drugu je teže razrezati.

Izdahnula je i odbacila časopis na naslonjač pored kauča.

„Dobro, zar se danas ne može pisati o nečem drugom?! Samo traume, i traume, i majke i očevi!“

„Svi pišu o onome što ih dira“, odgovori Marko mirno scrollajući po iPadu.

„Ja zbilja ne znam što je s današnjom generacijom. Moje djetinjstvo nije bilo bajka pa nisam zapela na tome. Nek' pređu više preko toga!“, odmahne glavom odlazeći do kuhinje.

Marko je šutio i nastavio čitati vijesti.

„Umjesto da pišu o bitnim i stvarnim stvarima, ne, oni pišu o sebi“, kaže užurbano čisteći stol. „Dobro, jel' ti mene uopće slušaš?!“

„Slušam te!“, uvjereno kaže ne pomičući oči sa ekrana.

„Tebi je baš svejedno što ti kćer tako piše o meni. A znaš šta, za sve si ti kriv. Da si ti bio malo bolji muž, ja bih bila bolja majka.“

„Ma je li?“

„Da, je li!“

„Znaš, možda bih ja trebao napisati nešto. Na primjer, knjigu o tome kako živjeti s nekim tko je uvijek u pravu.“

„Super, nemoj zaboraviti poglavlje o tome kako biti odsutan i izbjegavati krivicu. Ti si ekspert za to, možda te čak i nagrade!“, podsmjehnula se treskajući mokre ruke u sudoper. „Dok ja peglam tvoje košulje i pokušavam uskladiti posao i dvoje djece, ti si vani, zabavljaš se i praviš važan. Kada se ja mogu zabavljati kao ti? Ha? Trčim na sastanke, treninge, vodi ovdje, vodi ondje, dok ti imaš 'važnog posla'. Piješ ko zna gdje i ko zna s kim.“

„Joj, daj Anice, ne seri. Kakva si ti to majka bila? Požrtvovna svetica? Djeca su se od tvoje diktature sklanjala kao ljudi u Berlinu za vrijeme Stasija. Vita te mrzi!“, prozborio je kroz zube.

„Ne koliko Karlo mrzi tebe!“, zgrabila je keramičku vazu i bacila ju prema njemu.

Marko se sagnuo iza kauča, a vaza je eksplodirala u tisuće komadića na slici iznad.

„Ti hoćeš rat?! To je što želiš?!“

Iz TV-a je nasilno iščupao kabl za napajanje i zamahnuo njime prema tepihu, udarivši tako snažno da su resice poletjele u stranu. Ana je potrčala u sobu i zaključala se. Marko je pritiskao metalnu bravu i gurao se na vrata koje je par puta bičevao. 

„Ajde, kukavice, izlazi van! Dovrši ono što si započela!“

Ana je led lampicama povukla kvaku dovoljno da nanišani zlatni trofej za 'najbolju učenicu' u njegovo rame. Marko je uskliknuo i primio se za humeus. Bol mu je prostrujala niz ruku, a rame mu je pulsiralo kao da ga netko bode iznutra.

„Radila sam najbolje što sam znala!“, zaletila se u njega i gurnula ga u sobu preko puta.

Marko se srušio preko joysticka kojeg je upotrijebio kao ručnu bombu. Ana se savila od udarca u koljeno. Golim dlanom, zarumenio joj je mek i puderast obraz.

„Ni mene nitko nije učio biti roditelj!“

Ani se lice smrznulo od šoka. Uzvratila mu je jednakom mjerom. Udarcima su se smjenjivali, kao da nijedno nije htjelo biti ono koje će prvo stati.

„Trebala sam te ostaviti onda kada si izgubio posao! Ti si nula od čovjeka!“, probola ga je riječima i vilicom u slezenu.

„Ista si kao svoja mama! Samo gledaš da mi se napiješ krvi, pijavico.“, zarežao je primivši ju čvrsto oko vrata dok joj kapilare u očima nisu popucale.

„Oronuli lešinaru!“, jedva je izrekla i udarila ga u prepone.

Dok se Marko skvrčio poput visibabe, Ana je ustuknula i zabarikadirala se u sobu. Granate su se kotrljale s jednog rova na drugi. Eksplodirale bi prigušenim udarcem, ozlijeđujući zidne gipseve.

„Dobro je moj tata govorio, da si hodajuća katastrofa, a ja sam najveća budala jer sam ti dao svoje prezime!“

Štapić dinamita buknuo je poput groma. Strop se urušio, povlačeći sa sobom luster. 

„Tvoj tata je bio jadnik, a ti si samo njegova blijeda kopija!“, pobjegla je do ormara i uzela plinsku bocu s kojom je raznijela njegovo sklonište.

„Pička ti materina!“, projurio je do podruma i iz kutije uzeo sačmaricu.

„Evo vidiš, uvijek ja samo rintam, kuham, perem, peglam! Ja sam vama svima ovdje sluškinja! Sigurno se od mene očekuje i da počistim ovaj nered koji si ti napravio!“, govorila je kidajući komad svilene suknje.

Marko je svoje metke potrošio na destrukciju kuhinjskog otoka iza kojeg je Ana tovarila glatku tkaninu u grlo rakije. Jedan je hitac odlutao i probio obiteljsku fotografiju na zidu.

„Ja sam platila uokviravanje te fotografije, idiote!“, uzrujala se i bacila svoj posebno pripremljen koktel. 

Plamen je zahvatio zavjese. Čađavi dim uvijao se prema stropu. Marko je pribjegao u dvorište, kašljući. Nadomak vrbe se srušio, iscrpljen i dezorijentiran. Iznad njega stajala je Ana. Gledala ga je s gađenjem i jadom.

„Evo vidiš što si napravio.“, iznegodovala je i stresla prašinu sa svoje kašmir veste.

Zlatno doba

I

„Dolazim uskoro, da... Ne znam, Vukovarska je zakrčena. Kupio sam. Da. Ajde, budemo vidjeli kad dođem. Ajde. Ajde. Dobro. Bok, bok“, poklopio je slušalicu i pritisnuo tipku play.

Nije me briga ako boli,
želim imati kontrolu.

Nije bilo ničega čega se mogao primiti. Mogao je otvoriti bilo koju stranicu današnjih novina na iPhoneu, ali sa svime je već u toku. Lupkao je dlanom po volanu, utonuo u sjedište. Glavom je njihao dok je izgovarao stihove. Kad mu je bestežinski klonula ka lijevom ramenu, u bočnom retrovizoru ugledao je auto. Crni Mercedes-Benz sjajne, uglancane karoserije. Njegova LED svjetla, hladno bijela. Njegov branik, ogoljen. Stopalo mu je plesalo sentiš s papučicom. Gležanj se ljuljao. Otpuštaj, stisak. Centimetar po centimetar, metar po metar. 

Vozne trake dovodile su nove susjede, kao u industrijskom pogonu. Stidljivo, krišom oka pogledao je u stranu. Znatiželjan, odvažio se pomaknuti glavu. Milimetar po milimetar, iz sekundu u sekundu. Odjednom se našao u pogledu s dvojicom ćelavih muškaraca nalik blizancima. Imali su čudne nabore na tjemenu i neobično uske dolčevite. Znao je da ga gledaju kroz tamne vizure. Trznuo se kad je suvozač nabio mobitel na prozor. Užasnuo kad je vidio fotografiju svojeg sina. 

Kremasta tekstura i bogat okus vraća u kuhinje naših baka. 

Dukat kiselo vrhnje. 

Ostao je skamenjen dok se auto polako gubio iz vida.

II

„Marine! Jučer si mi do tri obećao članak. Ako planiramo veliki nedjeljni serijal, moraš mi ga predati najkasnije do“, pogledao je teatralno na ručni sat, „sada.“ 

Bez odgovora, srednjim prstom spuštao je kotačić za pomicanje na mišu.

„Halo?! Zemlja zove Marina! Jesi ga dovršio? Šta radiš?“, provirio je na njegov monitor.

„Treba mi još vremena.“

„Koliko vremena? Nemamo vremena.“ 

Uspuhano je izdahnuo i glavu položio na milost svojih ruku. Grizao je usne i protuvoljno izrekao: „Sutra ujutro.“

„Sutra ujutro zadnje! Jel' to jasno? Nemoj da završiš pišući za 24 sata.“

Znao je da nikad ne bi dopustio da ode. Ove godine dao mu je afere Solarne panele, Gradonačelnik pod narkozom, Ministar bez diplome i Farma bez pilića. Sve su bile nevine i bez mnogo pameti. Bilo je potrebno samo gledati u račune. Sada je bilo potrebno gledati na gradilišta, klubove i sobice koje su smještale i po deset ljudi. Dokument je bio spreman - izjave migranata koji su vjerovali kako dolaze ovdje osigurati bolju budućnost za svoju obitelj, fotografije derutnih smještaja, lažni ugovori, imena elitnih klijenata, poslodavaca i lokalnih dužnosnika. Prelistavao je sve dok mu telefon nije zazvonio, tko zna koji put danas.

Smučilo mu se. Kad bi napokon uspio zaboraviti stvarnost, zvonjava bi ga ponovno podsjetila. S druge strane slušalice grub glas koji bi ga obavijestio da će ga čekati koliko treba. Ovaj put se dvoumio, bilo je već sedam i nijedna stranka nebi mogla zvati.

„Halo?“, popustio je.

„Tata, mama pita kad ćeš doć doma. I možeš li donijeti sladoled.“

„Daj mi to. Lukavac. Hej. Kad stižeš?“

„Evo, upravo odlazim.“, isključio je kompjutor.

„Super. Onda se vidimo skoro... Ne“, Marin je već poklopio, ali je telefon instantno zazvonio.

„Brza si.“, nasmiješio se.

„Sviđa nam se tvoj stil pisanja. Imaš iskustva u crnoj kronici?“

„Ne zovite me više ili ću pozvati policiju.“, rekao je odrješito šapatom.

Čuo se grohotni smijeh.

„Molim te, nemoj nas tjerati na gluposti. Spreman si riskirati živote zbog jednog članka? Koliko ti zapravo to smeće vrijedi?“

„Vrijedi zlata. Ljudi poput vas zaslužuju biti iza rešetki.“

„A ljudi koji kopaju tamo gdje ne treba zaslužuju biti pod zemljom. Vozi oprezno doma.“

III

Baš sada je morao živjeti u visokom prizemlju. Oduvijek je to mrzio. Večeras je morao slagati Lidiji da se susjedov auto pokvario, a sustav za osvjetljenje, da bi joj bolje objasnio, 'zapeo' pa se svjetla više ne mogu ugasiti. Bila je zbunjena, ali nije ništa propitivala.

„Dabog da im akumulator crko“, pomislio je dok je ležao u krevetu.

IV

„Zvali su te dok te nije bilo. Zastupnik Lipovac je rekao da mu se povratno javiš vezano za izbore i neki gospodin Crnković je ostavio poruku, rekao da je danas jedinstvena prilika za mudru odluku, štogod to značilo. By the way, izgledaš katastrofa. Jel ti pao šećer?“ 

Ishitreno je pobjegao od tajnice i prošao kroz klizna vrata u konferencijsku salu. Izvinuo se gestikulacijom.

 „... i onda neka Sandra završi sa svojom pričom o novom eko selu. Marine, do kad tebi traje jutro?“

„Znam, kasnim, al –“

„Ne mislim na to. Gdje je članak?!“ 

Prepone su mu zatitrale. Izvukao je mobitel do pola. Nepoznat pozivatelj. Odbio je poziv.

„Članak je, uh...“, prstom je tražio gumb za utišavanje poruka, „spreman, moram ga pročitati finalno.“

„Svi van, molim.“

Ostali su sami u stakleniku s odvratnim tepihom. 

„Šta se događa?“

V

U dvorani vlada muk, profesor Rusmir zavladao je katedrom.

„Dragi moji, vaše najdraže – studija slučaja.“ 

Povukao je zidno platno i pokrenuo prezentaciju.

„Gospodin Mutak zaprimljen u bolnicu s nespecifičnim simptomima - umorom, bljedilom, povremenim trzajevima mišića i mučninom. Unutar dvadeset i četiri sata stanje se pogoršava. Dolazi do gubitka svijesti i kardiovaskularnog kolapsa. Umire prije utvrđene dijagnoze. Mišljenja?“

„Infekcija?“, dobacio je student iz trećeg reda.

„Testovi negativni na viruse i bakterije“, uzvratio je profesor.

„Trovanje?“, čulo se straga.

„Čime?“

„Hranom?“

„Toksini, u probavnom traktu, su negativni. Hajmo društvo, življe!“

„Ali je kontaminacija?“

„Jeste.“

„Lijekovi? Kemikalije? Teški metali?“

„Laboratorijski testovi su isključili sve navedeno. Međutim, u post-mortum toksikološkoj analizi pronašli smo nešto vrlo neobično u plućnom tkivu“, okrenuo je sljedeći slide, na tablicu periodnog sustava s uokvirenim elementom.

„Au, čovječe!“

„Upravo tako – Au.“