proza

Mike Ivanović: Neuhvatljiva prošlost

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - ŠIRI IZBOR

Mike Ivanović (1995.) diplomirao je na Akademiji za umjetnost i oblikovanje. Proteklih godina živio je i radio na filmskim projektima u nekoliko europskih gradova, uključujući Berlin, Munchen i Lisabon. Vodi vlastiti studio za medijsku produkciju. Kratku prozu objavljivao je u studentskim časopisima i na bespućima internetskih platformama. U slobodno vrijeme bavi se snimanjem eksperimentalnih filmova.

Neuhvatljiva prošlost 

Kuće su obojane mjesecom. U sjaju je pustinjsko žutilo, i sumaglica je, možda dio refleksije dolazi  iz Afrike. Puše prvi jesenji vjetar, iako je još kasno ljeto pa je topao kao rani proljetni vjetar. 

U glavi se događa nešto smiješno kada slušaš glazbu. Nešto na što smo naučeni, nešto što  prepoznajemo ili nešto što jesmo. Još ako uz glazbu struje riječi i misaone formacije - osjećaj na  osjećaju. Glazba i rečenice, nižu se slično. Obojano vrijeme, putujuća gibljiva nit u prostoru, mašta  mi pretpostavlja da je često plave boje, kao struja. 

Povremeno u odsutnosti zvuka čujem šum krvi, ili tinitus. Glas života ili glas nagovještaja starenja.  Lažem, još sam mlad. Sutra neću lagati. Smiješna je ta preokupacija, panično držanje za oborenu  granu postojanja u bujici napredovanja. Sitan je životni vijek, malo duži, i nešto kraći od drugih  vjekova. 

*** 

Jednoga nedjeljnog dana u ranu, još neohlađenu jesen, pred svjetlom ekrana kuhao sam se u  neodlučnosti, kružio prstom oko njenog DM-a. Nismo se vidjeli sedam godina, a i rastanak je bio za zaborav. 

Glavno sjećanje na njenu pojavu je mala crna cura u baloneru na kišnoj autobusnoj stanici, ispred  mog brucoškog stana u Splitu. Bila je jako lijepa, uzbuđenje je bilo poprilično. Došla je do mene na  prvi dejt. Imao sam malo glinamola i trebali smo se portretirati međusobno, oboje iz Zagreba,  studenti umjetnosti. To je bila izlika. 

Priča se brzo slagala, vino je brzo nestajalo i iako je bila duplo manja od mene, nije ju zgazilo.  Pisali smo i crtkali nekakve ideje po velikom i tankom bijelom papiru. Stječući dojam o njenim  sposobnostima, pomislio sam "bogami, mala ima puno konjskih snaga u glavi". Pričala je o Jungu,  o nekom starijem kolegi koji je nadišao sve slikarske tehnike, njegovi crteži u ugljenu su bili  stvarniji od stvarnog, no odbacio je sve, umjetnost i društvo bili su mu previše pa je otišao čuvati  ovce u pustopoljinu. 

Večer je prilazila kraju, prešutna odluka je bila da će ostati spavati. U spavaćoj sobi sam imao dva  kreveta koji su inače bili spojeni, no nakon nedavnog odlaska bivše sam ih razdvojio, svakog na  drugu stranu. Ne znam kako nisam razmislio da bi ih prije dejta valjalo spojiti. Otišli smo leći uz  zapaljeni joint, malo se šalili i to je to, zbilja smo otišli spavati. 

*** 

Bio sam na jezeru zamijeniti piksele klorofilom, a žarulju suncem. Prošao sam pored vrtlara i djece  koja su se glasala uporno poput galebova. Meditirao sam tako malo pogrbljenih leđa i pomislio što  ako me vidi netko poznat, ali sam se sjetio da moji poznanici u ovo vrijeme vise na poslu.  Mimoišao sam se s mladom djevojkom i psom u šetnji.  

Lopoči, trava, vika, osjetio sam neku neutralnu prazninu. Nisam nužno došao po prosvjetljenje ili  inspiraciju. Došao sam izići, disati, gledati i možda slobodno pomisliti. Visoka stabla u laganoj  sumaglici na rujanskom suncu u raznim jezerskim kompozicijama. Plavo, zeleno, sivo, zlatno i  svijetleće. Zaista živo.

*** 

Danima me bude noćni terori. Ljudi, životinje i ispadanje iz toka svijesti. Slike životinja izazivaju  strah, borbu, no nestajanje svijesti je poseban osjećaj. Strah od propuštanja, samoodržanje koje  panično lamata utapajući se jer misli da je neizbježno. Sanjao sam da su me pritisnuli uza zemlju  stari nepoznanici, u zadnji tren sam dohvatio tubu srećom radioaktivne crvene boje, boje koja  garantira remek djelo, zapalio sam ju kao termit i pobjedonosno nas aktere odnio u smrt. Jasno sam  se probudio. Bio je to moždani povrat osjećaja kontrole. 

*** 

Povremeno osjećam da na dnu u prsima više nema raspona dobrih i loših senzacija. Ravnodušnost  ili neutralnost, konstantni pravac aviona u okolini slabe vidljivosti, neprimjetne kretnje. Želim se  demantirati, iskazati jakost, poreći sivilo i potencijal slobodnog pada s nepoznate visine. I u tom  sam slučaju pomalo ravnodušan. Sezonske oscilacije su prirodne, sazrijevanje je izmjena u manje  izmjenjivo. 

Danas sam u trgovini madracima ležao okrenut cesti. To je cesta kojom sam putovao na fakultet  proteklih godina. Svjetlo je bilo podnevno, zlatno, u suhoj, pješčano sivoj magli. Ispred izloga  prošla je djevojka, zlatne kose, smeđe ili se već ne sjećam. Hodajući je gledala u mene još prije  nego su nam se pogledi susreli. Sada je u mislima već svedena na generični opis, nisam je u  potpunosti doživio, razmišljao sam o samom susretu.  

Čini mi se da sam se našao u nekakvoj netipičnoj životnoj situaciji pomalo nehotice, pomalo zbog  nemara. I to je u redu. Otvorio sam oči, jednom i drugi put. Tresem nogama na mjestu kao dijete i  pomalo uživam u mješavini fikcije i stvarnosti, magle i svjetla. Što sam to skuhao? Jesam li sebe  skuhao u procesu? Još sam živ. Osjećam tlo pod nogama, osjećam svoju težinu na tlu, na nogama i  to me pomalo raduje (vjerujem u gravitaciju).  

*** 

S kasnom jeseni dolazi neka praznina. Muk zatvorenih prozora, rano lijeganje i rano ustajanje, rana  noć i kasan dan. Naša srca usporavaju pod težinom robe, a priroda se privlačno svlači od svojih  suncohvata poput žene.  

Noći na ovom području ne pogađaju me kao nekad, barem tako mislim danas i zadnjih nekoliko  godina. Navikao sam na to pa je ta odsutnost prerasla u prihvaćenu prisutnost. I danas sam u glavi  kružio jezerima koja već previše poznajem, obilazio sjećanja (večeri koje su u dubokoj memoriji i  bez jasnog razloga se javljaju) koja mole za još malo sna. Rekao bih da se nervoza, nestrpljivost,  nepokretljivost, prestimuliranost i nedostatak neviđenoga međusobno bore u grotlu mojeg  svakodnevnog neposustajanja, možda i namjeravanja.  

S umom se ne valja suočavati izravno, jer um će ti slomiti gležnjeve lakoćom tisuću milenija.  Rođeni u informacijskom vremenu, trebaju informacijska rješenja. Htjeli mi to ili ne, naš um je  stvorio ovaj pakao i s tim paklom se mora moći nositi i njime ovladati. Novi nepoznati mladi, sa  zajedničkih virtualnih igrališta.

*** 

Danas je šutnja. Prepustio sam riječ sebi, ugasio uobičajene inpute. Ostao sam šutjeti. Šumska scena ulijevala mi se u osjetila dok sam hodao brijegom uz potok. U sjeni lišća iluminacija sunca je  dramatična, bez nemira. Tiha drama, obrnuta prema osjećaju ispunjenosti. 

Sinoć, kada sam se probudio, iz odškrinute ladice se nazirala zelena linija svjetla od tricijevog  privjeska. Bilo je to isto tako dramatično, spektakularno. U polusnu sam bio mirno oduševljen. 

Večeras se pomiče sat na zimsko računanje vremena. Inače bih bio pomalo razočaran neuspjehom  ukidanja promjene vremena, ali sada samo mislim o pogodnosti sna. Pred očima mi se miješaju  misli i naziru noge u najlonkama djevojke koju sam volio možda samo na trenutak.