Piše: Anera Ryznar
Zoran Pilić: Đavli od papira, Profil International, Zagreb, 2011.
/iz Quoruma/
Priča o Šamskom, njegovim kreativnim mukama i nesređenom ljubavnom životu, kao i zanimljivom prijateljskom odnosu s ekscentričnim romanopiscem Fredom te drugim živopisnim likovima iz zagrebačkog književnog života...
Nakon zbirke priča Doggiestyle i uspješnog romanesknog prvijenca Krimskrams Zoran Pilić svojom najnovijom knjigom nastavlja niz kompleksnih, fabularno slojevitih pripovijesti koje svojim zapletima zasijecaju u društveno tkivo hrvatske posttranzicijske zbilje, a formalno donose niz narativnih eksperimenata i inovacija. Đavli od papira su roman koji ima formu dvostrukog rukopisa nastalog sklapanjem dvaju fabularnih tokova koji se nalaze u strogoj dijegetičkoj hijerarhiji. Vanjska je fabula romana ispripovijedana iz perspektive njezina protagonista i pripovjedača Šamskog – pisca kojeg zatječemo u trenutku kad započinje rad na svojem novom romanu Tatoo. Priča o Šamskom, njegovim kreativnim mukama i nesređenom ljubavnom životu, kao i zanimljivom prijateljskom odnosu s ekscentričnim romanopiscem Fredom te drugim živopisnim likovima iz zagrebačkog književnog života, primarna je dijegetička razina na kojoj se eksplicitno tematiziraju neka stalna mjesta postmodernističke naracije – etički i ontološki status mimetičke iluzije, plošnost konvencionalnih realističkih pripovjednih postupaka te priroda romaneskog jezika kojim sepostiže koherencija fiktivnoga svijeta. Primarni povod takvim promišljanjima upravo je umetnuti Šamskijev rukopis čiji su ulomci raspršeni duž temeljne fabule, čime se simulira dinamika njegova spisateljskoga rada i stvara iluzija neposredna pripovijedanja u kojoj čitatelj ima dojam da se umetnuti roman Tatoo pred njim oblikuje ad hoc.
Pišući roman u romanu Pilić svjesno kontrapunktira dva poetička modela koja su obilježila korpus suvremene hrvatske proze – postmodernističku parodijsku metafikciju osamdesetih i tvrdokuhanu stvarnosnu prozu devedesetih i dvijetisućitih. Šamskijeva kreativna metoda, koju on zastupa u brojnim književnim diskusijama i satiričnim prizorima aktualne književne scene, ujedno funkcionira i kao metakomentar čitavog romana koji propituje umjetnički legitimitet stvarnosno orijentirane književnosti kao i istrošenost konvencija takozvanog novog realizma. Te se konvencije iskušavaju u umetnutom rukopisu Šamskijeva romana Tatoo koji se, osim kao teorijska fusnota, čita i kao priča koja nastoji biti društveno aktualna i u hrvatskoj zbilji otčitati tragove opće svjetske epidemije nasilja među djecom i mladima. Ta tema, koja svoj prototekst ima u tragediji koji sedogodila u američkoj školi u Columbineu i odjeknula nizom sličnih ubojstava diljem svijeta, u posljednjih je desetak godina proizvela niz znanstvenih, društvenih i popularnih tekstova te se prometnula u opsesivan znak suvremene globalne kulture. Poremećena društvena klima koja jes jedne strane proizvela ovaj fenomen s druge je strane pogodovala da on u rekordnom roku postane morbidnim globalnim trendom, virtualnim pokretom koji ima svoju sljedbu, ideologiju i narative. Kao i svaki čin nemotiviranog ekstremenog nasilja, Columbine jevrlo brzo postao društveno provokativnom i medijski popraćenom temom koja je svoj hrvatski epilog dobila u tragičnom slučaju Luke Ritza.
Bazirajući se upravo na kolažu navedenih faktografskih podataka, umetnuti roman Tatoo temi tinejdžerskog bullyinga i hladnokrvnog ubojstva pristupa iz intrigantne perspektive krvnika te se strukturira kao klasičan psihološki triler koji polemizira s idejom o etičkoj odgovornosti teksta i društvenoj relevantnosti njegove teme. Stalnim alternacijama točaka gledišta hrvatski se slučaj „ubojica s dječjim licem“ nastoji osvijetliti iz šire perspektive poslijeratnog i postranzicijskog hrvatskog konteksta koji nagriza pojedinačne i obiteljske sudbine i stvara ozračje opće psihoze i ravnodušnosti. I premda namjera umetnutog romana nije dubinski psihologizirati svoje antijunake niti predočiti socijalnu genezu njihovih ubilačkih instinkata, on posredno ipak progovara o opasnostima virtualno umreženog društva koje 'nepodnošljivu lakoću ubijanja' tretira i kao narativ i kao globalni trend. U tom smislu, i sumnja u književnost koja svoju društvenu i tržišnu vrijednost osigurava „prepisujući crnu kroniku“, a čiji je najstroži kritičar larpurlartist Fred, podudara se sa skepsom kojom je podvučen nastanak Tatooa – je li društvena stvarnost koju proizvode novi mediji komponirana po istim principima kao i književni tekst, reproducirajući stalno iznova iste obrasce, i koji je status fikcije u trenutku kad je njezina granica sa zbiljom opasno poljuljana?
Ako je vjerovati poststrukturalističkim teorijama margine koje paratekstualni okvir smatraju prostorom u kojemu se može efikasno pregovarati o značenju samoga teksta, tada napomenu koja stoji na početku ovoga romana – u kojoj se napominje da je svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna – ne treba čitati kao upozorenje paranoična autora, nego upravo kao parodičan autokomentar kojim roman, aludirajući na uobičajenu filmsku praksu, istovremeno otvara pitanje svoje fikcionalnosti i legitimiteta vlastite književne zbilje. To je, između ostalog, i tema koju nam sugerira spretno odabran naslov kao i moto kojim je roman popraćen – Rundekovi stihovi primijenjeni na fabulu zaokupljenu problemima vlastite naracije u papirnatim đavlima ubrzo raskrinkavaju sinonim za zbroj onih postmodernističkih toposa i postupaka kojima se ovaj roman upisuje u relativno skroman korpus hrvatske metafikcije. Na praktičnoj razini, Pilićevi đavli u jednakoj mjeri opsjedaju obje fabularne linije romana: u okvirnoj priči oni se pojavljuju u svom komičnom, karnevalesknom obličju opsjedajući ionako labilne likove pisaca, tjerajući ih na egoistične ispade, mahnite obračune i ludilo, dok u uklopljenom romanu đavolja komika blijedi pred zastrašujućim uvidom u paklene ponore ljudske psihe i društvenu stvarnost na čijem je tkivu ta patologija tetovirana. No, na metanarativnoj razini, papirnati đavli su prije svega faustovska metafora samog pripovjednog čina, mukotrpnog stvaralačkog procesa kojem se podvrgnuo pripovjedač Šamski. I baš kad se čini da pred sobom imamo pouzdanog pripovjedača koji je našao načina da svijet fikcije zadrži u okvirima romanesknog, dijegetička granica između dva romana počinje pucati, a književni tekst prodirati u pore Šamskijeva života i pamćenja. Razmišljajući o povratnoj sprezi zbilje i fikcije, kao i o književnosti kao nekoj vrsti „osipa, rekacije na stvarni život“, Šamski cinično zaključuje da „književnost ne nudi nikakvo iskupljenje“ i da „pisanjem đavla samo možemo učiniti vidljivim, ali ga ne možemo uništiti ili otjerati“.
Kada je početkom osamdesetih književna teoretičarka Linda Hutcheon, govoreći o postmodernističkoj prozi, skovala termin narcističnog pripovijedanja imala je na umu tekstove koji u sebe uključuju svijest o samoj prirodi artefakta i koji se tom artificijelnošću bave kao književnom temom. Zbog njegove tendencije da klasičnu fabularnost podredi mimezi vlastita pripovjednog procesa Pilićev roman uistinu možemo nazvati narcističnim – i to u najboljem smislu te riječi. Dinamičan, kompleksan i opremljen bogatim inventarom klasičnih i popularnih, književnih i filmskih referenci, Đavli od papira uspostavljaju dijalog s neposrednim naslijeđem stvarnosne proze koja svoj kritički impuls smješta u područje društvene referencije, ali i s korpusom osviještenih tekstova koji su osamdesetih tematizirali uvjete vlastite proizvodnje (Ugrešić, Tribuson, Meršinjak, Fabrio), a danas propituju smisao literarne fikcije u vremenu virtualne reprodukcije (Baretić, Ćuro-Tomić, Čarija, D. Slamnig, Zajec).
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.