Piše: Robert Perišić
Jennifer Egan: Vrijeme je opak igrač; prijevod: Mihaela Velina; Profil; 294 str.
(iz Globusa)
Roman „Vrijeme je opak igrač“ mogao bi biti priča o tome kako je rock ostario, ali knjiga Jennifer Egan je više: naprosto puna onoga što ne znamo kako drukčije nazvati nego život. Knjiga je i stilski i kompozicijski sjajno izvedena – Egan je vrhunski pisac. Čista preporuka.
Recimo odmah: roman „Vrijeme je opak igrač“ Jennifer Egan (1962) savršen je poklon za rokerice i rokere sa stažom, ali i književnim ukusom. Ova kvalifikacija služi tome da se odmah dobije dojam o tome što znači naslovno „Vrijeme je opak igrač“: ona se odnosi na odrastanje i starenje likova koji su svi više ili manje vezani uz rock, no – da ne bude zabune – nije ovdje riječ o kakvom nostalgičnom cmoljenju za rokerskom mladošću ili dosadnom pobrajanju bendova i izlaganju svog ukusa, nego o slojevitoj, stvarno sjajno pisanoj prozi koja je s razlogom prošle godine nagrađena s američkom National Book Critic Circle nagradom, te Pulitzerovom nagradom za fikciju.
Jennifer Egan nekad je pisala kratke priče i to se po ovom romanu dobro vidi. On je sačinjen od 13 poglavlja od kojih bi mnoga mogla funkcionirati kao odlične, zasebne kratke priče ili novele, no te se priče linkaju jedna na drugu na način da se pokrajni lik iz jedne priče u drugoj priči pojavi kao glavni itd., te se tako stvara širok lanac likova i zbivanja koji daju životan portret jedne kulturne generacije, što nije isto što i jedna biološka generacija, nego šire – svakako se nekoliko generacija može pobliže identificirati s ovom prozom, a nije, na koncu, sve ni u generacijskoj identifikaciji: kad je nešto izvrsno napisano, onda izmiče „generacijskom“ terminu koji zapravo vrlo često oštećuje recepciju knjiga koje, naprosto, tematiziraju mladost. Mladost, te kontrapunktiranje mladosti s onim kasnije, zapravo je tema ove knjige, s time da mladost ovdje nije stereotipno prikazana kao ludo-mlado razdoblje sreće i bezbrižnosti, nego je kod mnogih likova to faza izgubljenosti, puna psiholoških opterećenja.
Jennifer Egan tako u knjigu ulazi s izvanrednom epizodom/pričom o djevojci Sashi koja radi u glazbenoj industriji. Ta priča s glazbom kod Egan je, kao dnevnom u kafiću, uvijek pozadinski element, dok je priča uvijek temeljito psihološka, priča lika, s tim da Egan u svakom poglavlju mijenja ton i tip pripovijedanja, da bi na koncu jednu priču (lik djeteta, 1. lice) čak „ispričala“ u Power Pointu, što dosad u literaturi nismo vidjeli, a nije ni uputno ponavljati (neke fore pale samo jednom). Lik Sashe koja otvara knjigu također je svjež i nov – imamo tu zgodnu, elokventnu djevojku oko tridesete, na večeri je s tipom koji joj se upucava, ali događa se nešto ne baš očekivano: vidimo je kako krade, ne zbog koristi, nego je Sasha kompulzivna kleptomanka, što ne zna nitko osim nje i čitatelja. Pritom Jennifer Egan uistinu uspijeva „napisati“ kleptomaniju tako da izgleda uvjerljivo i psihološki kompleksno – nešto što dosad nismo čitali. Već iz tih prvih desetak stranica vidi se da je Egan majstorica, inteligentni psiholog (bez suviška mudrovanja) i izvanredan stilist: sve se doima točno, realno, shvatljivo. Nije to pritom paradni stil „zahtjevnih rečenica“ (za koje valjda treba poseban čitalački napor) na što neobično često padaju hrvatski kritičari – nego kondenzirana elegancija bez retoričkih repova i viška.
Nakon epizode sa Sashom, Egan se „linka“ na njenog šefa – poznatog vlasnika rock-etikete – da bismo kasnije tog istog lika vidjeli u njegovoj mladosti, kao člana tinejdžerskog benda sedamdesetih… Jennifer Egan kroz epizode ide naprijed-natrag u vremenu – a križaljka likova koji lutaju kroz priče pomno je konstruirana. Roman je, ukratko, netipično komponiran, naizgled rasut – ali na dubljoj razini cjelovit: sve priče likova negdje se zatvaraju. Jedino je sam kraj nešto lošiji, što ne smeta previše (knjiga je mogla završiti i prije), a slabija točka jest i obrada šireg socijalnog momenta, gdje Egan nije tako dobra kao u psihološkoj analizi.
To ne mijenja osnovni dojam - „Vrijeme je opak igrač“ izvrstan je roman nepretenciozne teme, moderan, nenapadno inovativan, od autorice koja ničim ne provocira niti radi spektakl. Vidi se – njujorška kulerica sa stažom.
Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).
NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.
NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR
Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.
Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".
Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.
Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.