esej

HiperRoditelji

Piše: Dragan Jurak

'Vladajući model hiperroditeljstva od roditelja čini krajnje reducirane osobe. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko vrtića i škola privatno su možda sasvim zanimljive i simpatične osobe, ali...'



   Svi čija su djeca krenula u vrtić ili školu traumatizirano ponavljaju isto: čuvajte se roditelja koji se okupljaju oko vrtića ili škole! Od simpatičnih tatica i na djecu fokusiranih mamica bježi se kao od Jehovinih svjedoka, s prezirom se uvijek iznova prepričavaju anegdote o njima, dapače, s užitkom političke nekorektnosti ih se omalovažava i mrzi.

   Kad odlazite po dijete u vrtić ili školu jako dobro morate paziti da ne kontaktirate, ni riječju ni pogledom, s nekim od roditelja. To je čin krajnje malograđanštine, strogo proskribiran od onih koji su i sami roditelji, ali svoj integritet brane i grade prezirući druge roditelje.

   Najopasnija situacija su dječji rođendani. Djeci je dopušteno da zovu djecu iz vrtića ili škole na rođendan, ali se strogo mora paziti na razinu dopuštenog kontakta s njihovim roditeljima. Kada roditelj dovede dijete na vaša vrata, ili na vrata igraonice, vi morate pozvati roditelja da uđe, a on mora pristojno odbiti. Sve drugo je prekršaj.

 Stvari postaju kompliciranije kad je dijete na odlasku. Roditelj dolazi po njega, vi ga pozivate da uđe, on odbija, no ako dijete nije spremno, situacija postaje zafrknuta: tada roditelj stoji u predsoblju, moleći dijete da se što prije spremi, ne znajući kud bi sa sobom, baš kao ni vi, dok stojite sa zaleđenim smiješkom u predsoblju, i držite jednom rukom kvaku širom otvorenih vrata.

   Prezir prema roditeljima neka je vrst diskriminacije i samodiskriminacije. U teoriji ona izgleda poput prezira spram adipoznih osoba ili neke druge vrste suvremene diskriminacije. No u praksi sve to postaje vrlo logično. Za razliku od pretilih koji mogu biti ovakvi i onakvi, i koje se ne može optuživati za samoskrivljenu bolest adipoznosti, roditelji su uistinu stravične figure.

   Vladajući model hiperroditeljstva od roditelja čini krajnje reducirane osobe. Svi ti ljudi koji se okupljaju oko vrtića i škola privatno su možda sasvim zanimljive i simpatične osobe. Mame su možda lude jebačice, tate su duhoviti, i jedni i drugi možda vode intenzivan život, i u dionizijskom i u intelektualnom smislu, no kada su u pitanju djeca oni se apsolutno poistovjećuju s ulogom roditelja, i od kompleksnih osoba pretvaraju se u karikature posvećene samo jednom – svojoj djeci i svojoj građansko-roditeljskoj ulozi.

   Sistem međusobnog izbjegavanja tih glumaca posvećenog roditeljstva razrađen je do savršenstva. Međutim ako djeca npr. pohađaju bolju školu, koja od roditelja traži više angažmana, više kontakata s učiteljima, onda to znači i više kontakata s roditeljima. Recimo, škola organizira zajedničko sađenje cvijeća u školskom dvorištu. Djeca moraju upoznati roditelje druge djece, roditelji se moraju zbližiti s učiteljima i drugom djecom, a posljedično tome, i roditelji se moraju zbližiti s roditeljima... I sada svi zajedno sade cvijeće u školskom dvorištu, družeći se širokih osmijeha i komunicirajući kroz opće, šablonske razgovore o djeci.

 Da sve dobije i jednu notu pomaknutosti, tu su i neki Amerikanci. Oni su sve i organizirali. Imaju negdje u kvartu neko svoje predstavništvo i kako bi se zbližili „s lokalnom zajednicom“ organizirali su sadnju cvijeća – i posljedično, međusobno druženje roditelja.

   Neki od roditelja tom prilikom zaboravljaju nepisana pravila. Kršeći jedno, počinju kršiti sva, potpuno se uživljavajući u ulogu hiperroditelja. Tako se nekoliko mamica (rekli smo, privatno sasvim sigurno simpatičnih žena, zanimljivih, s karijerom, odličnih jebačica i odličnih zajebantica) udružuje u malu roditeljsku ekipu koja odlučuje nakon sadnje cvijeća ostati i tokom poslijepodneva u krugu škole i temeljito očistiti učionicu svoje djece – jer školske čistačice ne rade svoj posao kako treba, prozori su prljavi, stolovi su nehigijenski očišćeni, itd.

   I tako nekoliko mamica ostaje do duboko u subotnje popodne u školi. Ribaju podove, peru prozore (što većini kod kuće rade kućne pomoćnice), uvijek iznova dezinfekcijskim sredstvima prskaju po razredu dok im se frizure već načete sadnjom posve raspadaju a kroz raspadutu maskaru probija znoj i starost.

 To su mame udarnice. Mame raskolnice. Pravila o strogom mimoilaženju roditelja sada su stvar prošlosti. Novom ideologijom najednom bi mogli postati udarni timovi roditelja koji ne samo da se druže, već se i Udružuju kako bi svojoj djeci osigurali što bolje uvjete, a svoj lik hiperroditelja nadogradile međuroditeljskim, timskim aktivizmom.

 Naravno, temeljito cjelodnevno čišćenje razreda nakon sadnje cvijeća je banalna stvar. Nema tu puno kolateralne štete: ručkovi se nisu skuhali, vikendi su propali, psihičke smetnje koje se manifestiraju čišćenjem dobile su novi prostor sanitarizacije – a umjesto decentnog roditelja-građanina dobili smo aktivističkog hiperroditelja malograđana.

   Zanimljivo, ovaj potonji svoju poželjnu ulogu roditelja vrlo često sadistički fiksira na nižepozicioniranom osoblju vrtića ili škole. Ništa možda nije slučajno, sve je naizgled povezano, a najmanje se čini slučajnim da se mamice-saditeljice ujedinjuju oko kritike školskih čistačica. Na toj točci stvari mogu poprimiti i drastičnije oblike.

   Na roditeljskom sastanku grupa, sada mamica-čistačica, potpuno je ideološki i politički zavladala razredom. Govorimo u okviru povijesnih događaja, a ne hipotetskih modela. Prevrat je očit. Roditeljski sastanak pretvoren je u beskrajno sijelo na kojem se roditelji nadmeću u impostiranju školskih i razrednih problema, te zajedničkom nalaženju njihovih rješenja. Nema te sitnice koja nije vrijedna pažnje, nema tog istupa roditelja koji se ne pretvara u elokventan i dugačak govor: na sam uvodni referat mamica koja je predstavnica roditelja u školskom odboru troši više od pola sata.

   Na dugo se raspravlja i o kvaliteti vode u školskim prostorijama, te mogućnosti da se u razredu postavi plastična boca s vodom. Kad je dogovor pred postizanjem javlja se mamica-liječnica koja, uz naglašavanje svoje struke, obavještava prisutne o opasnostima koje predstavlja voda koja dugo stoji u plastičnoj boci, da ne govorimo o opasnosti koje se mogu dogoditi ako djeca tokom igre nehotice prevrnu bocu od desetak litara. Roditeljsku kongregaciju obuzima trenutak zbunjenosti. Problem vode kao da je nemoguće riješiti. Nitko ne zna što bi rekao, sastanak kao da ide svom prirodnom kraju, ali onda nova tema budi zamrli skup.

   Poteže se pitanje nepristojnosti osoblja koje radi u školskoj kuhinji. Riječ je o jednoj kuharici na koju se mnoga djeca žale da je gruba prema njima, pa čak ih i naziva svakakvim imenima. U riječ djece se ne smije sumnjati. Ona su oličenje svih naših ideala. Ne treba se sumnjati niti u odlučnost roditelja da zaštite svoju djecu. Roditelji su ipak oličenje sveg onoga što nepisani društveni imperativi više srednje klase od njih kao hiperroditelja očekuju.

 Isprva se čuje tek tu i tamo, no ubrzo dobar dio roditelja traži da dotična kuharica dobije otkaz.

 Od redukcije na ulogu roditelja, preko pretjeranog uživljavanja u ulogu, brzo se došlo do vigilantske grupe koja bi kuharicama i čistačicama što zarađuju po 2000 kuna mjesečno dijelila otkaze (a onda sjela u svoje goleme terence i mirne savjesti otišla kući).

   Treba se čuvati teških riječima, no kada bi recimo snimao film o rađanju fašizma onda bi ga počeo s ovakvom ili sličnom sekvencom jednog beskonačnog roditeljskog sastanka s neočekivanim napadom na prokazanu školsku čistačicu/kuharicu. Roditelji su opasna stvar. Nestabilna je to smjesa brige o krvi, i brige o ispunjavanju vlastite društvene uloge.

   Dobro je kada se zajednica druži. Lijepo je vidjeti kako su bliski kartaši, ganutljiva je čak i bliskost pijanaca. No kad se roditelji udruže svašta se može izroditi od toliko reduciranih osoba na jednom mjestu.

 

o nama

Natječaj nagrade ''Kritična masa'' (8. izdanje) otvoren do 10. prosinca

Kritična masa raspisuje novi natječaj književne nagrade "Kritična masa" za mlade autorice i autore (do 35 godina).
Ovo je osmo izdanje nagrade koja pruža pregled mlađe prozne scene (širi i uži izbor) i promovira nova prozna imena.
Prva nagrada iznosi 700 eura (bruto iznos) i dodjeljuje se uz plaketu.
U konkurenciju ulaze svi dosad neobjavljeni oblici proznih priloga (kratka priča, odlomci iz većih formi, prozne crtice). Osim prozne fikcije, prihvatljivi su i dokumentarni prozni tekstovi te dnevničke forme koji posjeduju književnu dimenziju.
Prethodnih su godina nagradu dobili Ana Rajković, Jelena Zlatar, Marina Gudelj, Mira Petrović, Filip Rutić, Eva Simčić i Ana Predan.
Krajnji rok za slanje prijava je 10.12.2024.
Pravo sudjelovanja imaju autorice i autori rođeni od 10.12.1989. nadalje.

proza

Robert Aralica: Gugutka

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Robert Aralica (Šibenik, 1997.) studij hrvatskoga i engleskoga jezika i književnosti završava 2020. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. U slobodno vrijeme bavi se pisanjem proze i produkcijom elektroničke glazbe. Svoje literarne radove objavljivao je u studentskim časopisima Humanist i The Split Mind. 2022. kriminalističkom pričom Natkrovlje od čempresa osvojio je prvo mjesto na natječaju Kristalna pepeljara. Trenutno je zaposlen u II. i V. splitskoj gimnaziji kao nastavnik hrvatskoga jezika.

proza

Iva Esterajher: Priče

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Iva Esterajher (Ljubljana, 1988.) živi i radi u Zagrebu. Diplomirala je politologiju na Fakultetu političkih znanosti. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo, grafički rad), fotografijom, kreativnim pisanjem te pisanjem filmskih i glazbenih recenzija. Kratke priče i poezija objavljene su joj u književnim časopisima i na portalima (Urbani vračevi, UBIQ, Astronaut, Strane, NEMA, Afirmator) te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja i manifestacija (Večernji list, Arteist, FantaSTikon, Pamela festival i dr.).

proza

Nikola Pavičić: Suncem i vremenom opržena tijela

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Nikola Pavičić (Zagreb, 2004.) živi u Svetoj Nedelji. Pohađa Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Piše, napose poeziju i lirsku prozu, te sa svojim tekstovima nastoji sudjelovati u literarnim natječajima i časopisima. U slobodno vrijeme voli proučavati književnost i povijest te učiti jezike.

proza

Luca Kozina: Na vjetru lete zmajevi

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Luca Kozina (Split, 1990.) piše prozu, poeziju i književne kritike. Dobitnica je nagrade Prozak u sklopu koje je 2021. objavljena zbirka priča Važno je imati hobi. Zbirka je ušla u uži izbor nagrade Edo Budiša. Dobitnica je nagrada za poeziju Mak Dizdar i Pisanje na Tanane izdavačke kuće Kontrast u kategoriji Priroda. Dobitnica je nagrade Ulaznica za poeziju. Od 2016. piše književne kritike za portal Booksu. Članica je splitske udruge Pisci za pisce. Zajedno s Ružicom Gašperov i Sarom Kopeczky autorica je knjige Priručnica - od ideje do priče (2023).

proza

Ana Predan: Neke su stvari neobjašnjivo plave

NAGRADA "KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Ana Predan (Pula, 1996.) odrasla je u Vodnjanu. U šestoj godini počinje svirati violinu, a u šesnaestoj pjevati jazz. Po završetku srednje škole seli u Ljubljanu gdje studira međunarodne odnose, a onda u Trst gdje upisuje jazz pjevanje pri tršćanskom konzervatoriju na kojem je diplomirala ove godine s temom radništva u glazbi Istre. U toku studiranja putuje u Estoniju gdje godinu dana provodi na Erasmus+ studentskoj razmjeni. Tada sudjeluje na mnogo vrijednih i važnih projekata, i radi s umjetnicima i prijateljima, a počinje se i odmicati od jazza, te otkriva eksperimentalnu i improviziranu glazbu, te se počinje zanimati za druge, vizualne medije, osobito film. Trenutno živi u Puli, gdje piše za Radio Rojc i predaje violinu u Glazbenoj školi Ivana Matetića-Ronjgova. Piše oduvijek i često, najčešće sebi.

proza

Eva Simčić: Maksimalizam.

NAGRADA "SEDMICA & KRITIČNA MASA" - UŽI IZBOR

Eva Simčić (Rijeka, 1990.) do sada je kraću prozu objavljivala na stranicama Gradske knjižnice Rijeka, na blogu i Facebook stranici Čovjek-Časopis, Reviji Razpotja i na stranici Air Beletrina. Trenutno živi i radi u Oslu gdje dovršava doktorat iz postjugoslavenske književnosti i kulture.

poezija

Jyrki K. Ihalainen: Izbor iz poezije

Jyrki K. Ihalainen (r. 1957.) finski je pisac, prevoditelj i izdavač. Od 1978. Ihalainen je objavio 34 zbirke poezije na finskom, engleskom i danskom. Njegova prva zbirka poezije, Flesh & Night , objavljena u Christianiji 1978. JK Ihalainen posjeduje izdavačku kuću Palladium Kirjat u sklopu koje sam izrađuje svoje knjige od početka do kraja: piše ih ili prevodi, djeluje kao njihov izdavač, tiska ih u svojoj tiskari u Siuronkoskom i vodi njihovu prodaju. Ihalainenova djela ilustrirali su poznati umjetnici, uključujući Williama S. Burroughsa , Outi Heiskanen i Maritu Liulia. Ihalainen je dobio niz uglednih nagrada u Finskoj: Nuoren Voiman Liito 1995., nagradu za umjetnost Pirkanmaa 1998., nagradu Eino Leino 2010. Od 2003. Ihalainen je umjetnički direktor Anniki Poetry Festivala koji se odvija u Tampereu. Ihalainenova najnovija zbirka pjesama je "Sytykkei", objavljena 2016 . Bavi se i izvođenjem poezije; bio je, između ostalog, gost na albumu Loppuasukas finskog rap izvođača Asa 2008., gdje izvodi tekst pjesme "Alkuasukas".

poezija

Maja Marchig: Izbor iz poezije

Maja Marchig (Rijeka, 1973.) živi u Zagrebu gdje radi kao računovođa. Piše poeziju i kratke priče. Polaznica je više radionica pisanja poezije i proze. Objavljivala je u brojnim časopisima u regiji kao što su Strane, Fantom slobode, Tema i Poezija. Članica literarne organizacije ZLO. Nekoliko puta je bila finalistica hrvatskih i regionalnih književnih natječaja (Natječaja za kratku priču FEKPa 2015., Međunarodnog konkursa za kratku priču “Vranac” 2015., Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama 2019. i 2020. godine). Njena kratka priča “Terapija” osvojila je drugu nagradu na natječaju KROMOmetaFORA2020. 2022. godine objavila je zbirku pjesama Spavajte u čarapama uz potporu za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u biblioteci Poezija Hrvatskog društva pisaca.

poezija

Juha Kulmala: Izbor iz poezije

Juha Kulmala (r. 1962.) finski je pjesnik koji živi u Turkuu. Njegova zbirka "Pompeijin iloiset päivät" ("Veseli dani Pompeja") dobila je nacionalnu pjesničku nagradu Dancing Bear 2014. koju dodjeljuje finska javna radiotelevizija Yle. A njegova zbirka "Emme ole dodo" ("Mi nismo Dodo") nagrađena je nacionalnom nagradom Jarkko Laine 2011. Kulmalina poezija ukorijenjena je u beatu, nadrealizmu i ekspresionizmu i često se koristi uvrnutim, lakonskim humorom. Pjesme su mu prevedene na više jezika. Nastupao je na mnogim festivalima i klubovima, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Estoniji i Turskoj, ponekad s glazbenicima ili drugim umjetnicima. Također je predsjednik festivala Tjedan poezije u Turkuu.

Stranice autora

Književna Republika Relations PRAVOnaPROFESIJU LitLink mk zg